RIJEKA Isto kao što je Crvena zvezda zgrozila javnost uručujući dres kluba zloglasnom osuđenom ratnom zločincu Draganu Vasiljkoviću, kapetanu Draganu, tako je i slavni srpski sportski TV komentator Milojko Pantić izazvao veliku pažnju javnom oštrom krtitikom tog čina pri čemu se odrekao Crvene zvezde.

Pantić je itekako ugledno ime u svijetu sportskog novinarstva. Nastavak je niza slavnih imena uz koje su odrastale generacije ljubitelja sporta u ondašnjoj Jugoslaviji, koje su uzdisale slušajući ono »neverovatno« ili »prosto neverovatno« Vladanka Stojakovića s nogometnih utakmica, prateći komentare Dragana Nikitovića s boksačkih mečeva njegova idola Muhammada Alija, uzvike »je li to moguće« Mladena Delića, prijenose atletike i umjetničkog klizanja Milke Babović ili radijske prijenose utakmica jednog Radivoja Markovića i Ivana Tomića, da dalje ne nabrajamo.

Montreal 1976.

– Svjedok sam rađanja televizije na prostorima bivše velike države jer pripadam drugoj generaciji televizijskih sportskih reportera. Postoje tu dvije škole u televizijskom sportskom reporterstvu u bivšoj Jugoslaviji. Jedna je zagrebačka, a druga beogradska. Rodonačelnici i jedne i druge su bivši radioreporteri čak iz vremena Kraljevine Jugoslavije, u Beogradu Radivoje Marković, a u Zagrebu Hrvoje Macanović – kaže Milojko Pantić.

– Pioniri jugoslavenskog sportskog reporterstva su u Zagrebu bili Mladen Delić i Milka Babović, a u Beogradu Dragan Nikitović i Vladan Stojaković. Razlika u tim školama je što su Nikita i Vladanko po uzoru na Radivoja Markovića napravili neku vrstu nazovimo ga »slobodnog reporterstva«, koje se zasnivalo na improvizaciji, elokvenciji reportera. U Zagrebu je školu inaugurirao tandem Babović-Delić, koji su bili žive enciklopedije sporta, takorekuć »google prije googlea«. Ta se škola zasnivala na dokumentaciji, arhivi, na faktografiji. Milka je bila čovjek širokog znanja, sve je znala, a Mladen Delić je bio član Svjetske statističke organizacije Svjetskog atletskog saveza.

Milojko Pantić je tada stupao na scenu kao i njegov zagrebački prijatelj, slavni Božo Sušec.

– Ja sam negdje 1976. godine pred svoje prve Olimpijske igre, one u Montrealu, s Božom Sušecom dobio zadatak poslije Milke Babović i Nikitovića, koji su od početka televizije bili neprikosnoveni reporteri za atletiku, prenositi taj sport, »kraljicu sportova«, na Igrama. Bili smo određeni jedno tri, četiri mjeseca prije Montreala, sjeli smo i razmišljali po načinu kojim bismo obogatili prijenos atletskih natjecanja.

Došli smo do zaključka da ne trebamo kao Nikita i Milka strogo dijeliti discipline, kao Milka držati žensku, a Nikita mušku atletiku. Odlučili smo podijeliti discipline kako idu, ali da i jedan i drugi sudjelujemo u prijenosu svake discipline. To tako da će reporter biti reporter, a onaj koji je u toj disciplini promatrač stručno opservitrati što se događa u natjecanju. Uveli smo struku prije svega.

Božo je tu školu pohađao kod Žarka Susića, Milkinog supruga, veterana sportskog novinarstva koji je i 2004. godine bio na Olimpijskim igrama u Ateni. Mislim da je rekorder po broju Olimpijskih igara koje je pratio. Ja sam u Beogradu imao Aleksandra Marinkovića, trenera Nenada Stekića, europskog rekordera u skoku u dalj, bio je i trener u mnogim sprinterskim disciplinama te u onima s preponama. Išao sam svaki dan kod njega i do detalja izučavao atletiku.

Pritom su krenuli i s ukidanjem dotadašnjih formalnih obraćanja, sve te promjene nisu bile odmah dobro primljene od rukovodstva.

– Božo i ja smo prvi uveli detalj koliko koraka neki atletičar napravi u utrci na 110 metara prepone ili na 400 metara između prepona i slične stvari, kao i onu koliko se puta okrene kladivaš ili bačač kugle. To su stručni detalji, ali smo se dogovorili da, narodski rečeno, malo »olabavimo stvar«. Sport je ipak i neka vrsta zabave, da ne bude to ono strogo službeno pa da izbacimo oslovljavanje s kolega.

Svi znaju da smo mi tu zajedno u hotelu u istoj sobi te smo uveli da se međusobno oslovljavamo Božo i Panto i da u pauzi između disciplina pričamo o Montrealu, te da ako se na ekranu pojavi neka poznata ličnost iz svijeta filma, kulture ili bilo čega, da i to prokomentiramo. Stvarno smo odradili te Igre, a nakon prva dva, tri dana su bile reakcije u zemlji, prije svega u Beogradu. U Beogradu je jedan list objavio »dvojac bez kormilara skrnavi atletski sport«, a iz Zagreba je tadašnji direktor Televizije Zagreb zvao telefonom Božu Sušeca i rekao mu da se vrati na klasični način reportiranja ili da se vrati u Zagreb.

Uglavnom, podvlačeći crtu, u Beogradu sam bio sa svojim učiteljima Nikitom i Vladankom, a Božo u Zagrebu s Milkom i Mladenom Delićem.

Danas pak svjedočimo novom načinu prenošenja utakmica o čemu on ima svoje mišljenje.

– Mlađi reporteri kažu »zašto se starije kolege bune što mi koristimo internet«. Tehnologija je olakšala posao televizijskim reporterima, ta tehnološka revolucija. Koliko je olakšala posao, jer jednim klikom mogu dobiti milijun informacija, toliko je i pružila šansu reporterima da deformiraju profesiju.

Sjetim se recimo da sam na Balkanskim atletskim igrama u Bukureštu trčao od komentatorskog mjesta s vrha tribina dolje do početka staze da od sudaca prepišem startne liste trkača u nekoj disciplini, nije bilo čak ni toga, organizatori nisu odštampali komentatorima startne liste. Sada pak vi jednim klikom na kompjutor dobijete ne samo startne liste, nego priču o svakom trkaču.

A sada, kako oni zloupotrebljavaju i deformiraju profesiju zloupotrebljavajući tehnološku olakšicu koja se zove internet. To čine tako da naročito u sportskim igrama, prije svega u nogometu, skinu s interneta sve moguće i nemoguće informacije o igračima i onda valjda uvjereni da pred gledateljima pokazuju kako oni sve znaju, čitajući te podatke tijekom igre. Eventualno, ako dođe do neke šanse, ispričaju se pa prekinu komentar, a onda ga nastave poslije toga. Prestao sam gledati televizijske prijenose jer jednostavno ti ne daju pratiti igru.

Mrak

Milojko Pantić je izazvao veliku pažnju hrabrom i poštenom reakcijom oko nemilog slučaja s dodjeljivanjem Zvezdinoga dresa ratnom zločincu kapetanu Draganu. Obrazlažući svoj potez u kojem je rekao »popu pop, bobu bob«, argumentirano je kritičan prema nekim pojavama u Srbiji. Reda ih jednu za drugom u svom vrlo elokventnom stilu.

– Znate što ću vam reći. U Srbiji ne postoji država, sa svim njezinim atributima i funkcijama. Postoji samo vlast i to vlast personalizirana u kontrolu za jednog jedinog čovjeka – Aleksandra Vučiću. Taj čovjek bukvalno radi što ga je volja. Ignorirao je, bolje je reći ušutkao je Ustavni sud, odnosno suce Ustavnog suda, koji već osam godina ne rade svoj posao.

Dalje, državnu javnu tužiteljicu je pretvorio u gluhonijemu osobu, ona se ne javlja povodom niti jedne afere. Sva ministarstva sile i prisile stavio je pod svoju kontrolu, bolje reći privatizirao ih je. Što je najvažnije, ima i svoju pretorijansku gardu i svoje osobno osiguranje u vidu profesionalnih navijača, bolje reći huligana Zvezde i Partizana koji se zovu Grobari i Delije.

Osvrnuo se potom i na te navijačke skupine.

– E sada, tko su i što su Delije i Grobari. Prema službenim podacima Ujedinjenih naroda iz 1994. godine, na prostoru bivše države djelovalo je 55 paravojnih jedinica iz Srbije, Kninđe, Škorpioni, Arkanovi tigrovi, Šešeljevci… Svi ti da ih tako nazovem »sveti srpski ratnici«, sve te paravojske u vidu pljačkaša i ubojica civilnog stanovništva, poslije izgubljenih ratova vratili su se u Srbiju.

Većini njih je Služba državne sigurnosti, koja ih je i regrutirala za rat, pronašla utočište u udruženjima koja imaju najmanje veze s nogometom, a koji se zovu Delije i Grobari. Dokaz da je to tako je činjenica da su Delije promjenom Statuta kluba praktički postali vlasnici Crvene zvezde. I onda su oni svog kapetana Dragana proglasili počasnim članom kluba. Bio je prisutan i Dragan Džajić, kojeg su abolirali od sudskog procesa za zloupotrebu položaja i uzimanje novca od prodaje igrača te je on sada dužan odazvati se svakom njihovom pozivu.

Grobari su, da bi pokazali da su i oni ista ta vojska, tri dana kasnije objavili na društvenim mrežama sliku Kristijana Golubovića, poslije Arkana i onoga Sretena Jocića, zvanoga Joca Amsterdam, vjerojatno najvećeg kriminalca Balkana u vrijeme tih ratnih godina. To je čovjek koji je do prije nekoliko mjeseci bio u zatvoru, na dugogodišnjoj robiji. Eto, sve te nekadašnje navodne borce za srpstvo Služba je danas udomila na Zvezdinom Severu i na Jugu Partizanovog stadiona.

Njihov je zadatak da obavljaju razne poslove za vlast, ali imaju i svoje privatne poslove u narkobiznisu. Po tome se i razlikuju jer nisu Zvezdaši i Partizanovci članovi istih narko klanova, nego različitih pa zato i dolazi do sukoba i obračuna među njima. Ne zbog nogometa i Zvezde i Partizana, nego radi narkobiznisa.

Podvukao je crtu ocrtavajući stanje u društvu, koje se nažalost, reflektira na sport.

– Eto, to vam je jedna crna slika stanja u srpskom društvu i u srpskom nogometu uopće. Tako da stvarno više ne znam što. To je bio moj vrisak, da probudim Srbiju, srpske građane koji su zapali u neku vrstu ružnog sna. Da se probude i da se pobune jer progutat će nas sve skupa mrak, to zlo koje pravi mrak po Srbiji. Progutat će sve nas ako se ne usprotivimo – zaključio je Milojko Pantić ovim svojim dramatičnim apelom iz Beograda.