RIJEKA Ivan Nevistić i Daniel Štefulj ovog su tjedna finalizirali svoje transfere u Dinamo potpisom ugovora do 2026. godine čime je završila najintrigantnija priča zimskog prijelaznog roka u HT Prvoj ligi. Jer teško je vjerovati da se do 15. veljače može dogoditi transfer koji će odjeknuti glasnije od posla Rijeke i Dinama koji uključuje čak pet igrača i financijski dio koji se kreće između četiri i pet milijuna eura.
Štefulj i Nevistić su pristupili Dinamu i vratili se u Rijeku na posudbu do kraja sezone, Rijeka je uz novac dobila Roka Jurišića, lijevog braniča koji je igrao za drugu momčad »modrih«, a na ljeto će uzeti još dva igrača iz kontingenta onih koji u Maksimiru nisu u prvom planu. Novija povijest odnosa Rijeke i Dinama pokazala je da su »bijeli« među otpisanima u Maksimiru znali pronaći i prepoznati kvalitetu, još od Tomečaka, Krstanovića, Pokrivača i Kramarića pa sve do Andrijaševića, koji je postao ključna figura pohoda na dvostruku krunu, a došao je baš u jednom ovakvom poslu.

Tko će profitirati iz ovog zadnjeg posla na relaciji Rujevica – Maksimir sa Štefuljem i Nevistićem u naslovnim ulogama pokazat će vrijeme, Rijeka je dobila svoj financijski dio kolača kojim je očito zadovoljna, bez obzira na to što navijači negoduju zbog prodaje dva darovita igrača rivalu kakav je Dinamo. Je li Rijeka mogla dobiti više? Zašto Štefulj i/ili Nevistić nisu mogli otići u inozemstvo? Odgovore će prvom prilikom ponuditi netko iz riječkog prvoligaša (za Štefulja, navodno, nije došla niti jedna ponuda, za Nevistića je došla jedna koja je bila 30 posto manja od Dinamove), a vrijeme će pokazati može li Rijeka još jednom igrački, rezultatski i financijski profitirati i iz posla s Dinamom. Zasad, samo s Andrijaševićem i Kramarićem uvjerljivo vodi…

Tomečak i Kramarić

Za početak tih poslovnih odnosa Rijeke i Dinama u eri Social Sporta i Damira Miškovića treba se vratiti u 2012. godinu kada je počelo rehabilitiranje Rijeke koja je u tom trenutku preživljavala na aparatima i udaranje temelja ozbiljnoj momčadi koja će pet godina kasnije doživjeti svoje najsjajnije trenutke. Da bi se naglasilo ozbiljnost projekta dovedena su znana imena i igrači koji su trebali postati oslonac za budućnost. Tako su se iz inozemstva vratili Knežević, Benko i Cesarec, iz Hajduka su stigli Neretljak i Gabrić (Hajduk je Rijeci tada nudio i Kukoča) na koje Hajduk nije računao, pokušalo se oživjeti karijeru Jurice Vranješa pa su iz Osijeka kupljeni najprije Vargić i Jugović, a onda Lešković…

Kada se godinu dana kasnije iscrpio taj bazen, Rijeka se okrenula Maksimiru. Financijski je tada bila dovoljno jaka da je mogla preuzeti plaće Alispahića, Tomečaka, Pokrivača, Krstanovića i Kramarića, koji iz raznih razloga u Dinamu nisu bili u prvom planu, a u Rijeci su vidjeli priliku za oživjeti karijeru. Rijeka je od tog posla profitirala, sva četvorica su dala svoj obol pozicioniranju »bijelih« kao drugu vrijednost hrvatskog nogometa, a Tomečak i Kramarić su čak donijeli i znatnu financijsku injekciju.

Kada je Kramarić transferiran u Leicester City za 10 milijuna eura, prvi put su se počeli propitkivati odnosi transfera između Rijeke i Dinama, kuloarima su kružile razne priče o podjelama odštete, a sve ih je demantirao Damir Mišković izjavom da je njegov uvjet za Kramarićev dolazak na Kantridu bio taj da raskine ugovor s Dinamom i donese čiste papire te da Rijeka nije dijelila odštetu s Dinamom.

Lešković i Andrijašević

Godinu dana kasnije Dinamo je od Rijeke za stotinjak tisuća eura kupio Ivana Borasa, desnog beka koji je prije dolaska u Rijeku imao odličnu sezonu u Lokomotivi, ali se na Kvarneru nije snašao, a kasnije u Dinamu nije ostavio baš nikakav trag i više nije igrao ozbiljan nogomet.

Do idućeg posla s Maksimirom prošle su dvije godine, uoči ljetnih priprema za sezonu 2016/17. Marko Lešković nije želio produžiti ugovor s »bijelima« koji mu je završavao 2017., zbog čega je udaljen iz momčadi, spominjale su se razne destinacije (najozbiljnija je navodno bila Pescara), a onda se pojavio Dinamo. Lešković je samo zbog nesretne ozljede, koja ga je i kasnije zakočila u karijeri, tog ljeta propustio Euro, Rijeka je itekako cijenila njegove kvalitete pa je osim novčanog dijela (odšteta je iznosila navodno 1.5 milijuna eura) uzela i Franka Andrijaševića, kojeg je Zlatko Kranjčar, tadašnji trener Dinama, otpisao. Dinamo je u toj priči djelomično profitirao jer je imao pravo na 50 posto Andrijaševićeva transfera u Gent, »modrima« je pripala polovica iznosa od 4,25 milijuna eura, ali dok je Lešković više bio na rehabilitacijama nego na travnjaku, Rijeka je dobila igrača koji ju je odveo do povijesnog uspjeha. Za dišpet »modrima«. Uostalom, slika kako ga navijači nose na ramenima poslije utakmice s Cibalijom, na kojoj je Rijeka osvojila naslov prvaka više od bilo koje riječi ili brojke oslikava što je napravio te sezone.

Gavranović i Pavičić

Po sličnom principu odrađen je i posao koji je u siječnju 2018. u Maksimir odveo Marija Gavranovića, a nekoliko mjeseci ranije u suprotnom smjeru Domagoja Pavičića. Razlika je što Dinamo nije platio odštetu za Gavranovića s obzirom na to da je ušao u posljednjih šest mjeseci ugovora, ali nije imao ni postotak od Pavičićeva transfera. I Pavičić se pokazao korisnim dodatkom za riječku momčad, posebno u prvim sezonama kada je imao ključnu ulogu i kada u riječkom prvoligašu nisu ni razmatrali ponude za njega koje nisu prelazile tri milijuna eura. Iako je Pavičić osvojio dva Kupa, s godinama je izgubio svoje mjesto u momčadi, više ne igra redovito, a sada su se pojavile i neke glasine da bi već ove zime za njegove usluge mogla doći i službena ponuda…

Ponovo je uslijedilo dvogodišnje zatišje sve do ovog ljeta kada je odlaskom Čolaka uoči europskih ispita Rijeka hitno trebala napadača. Najprije je zbog promjena u njegovu Universidad de Chile otpala mogućnost s Angelom Henriquezom, koji se silno želio vratiti u Europu (došao je novi sportski direktor koji je stopirao dogovoreni raskid ugovora) i pristao uklopiti se u Rijekine financijske gabarite samo kako bi pokušao napraviti novi igrački iskorak, pa onda i s Komnenom Andrićem, čiji su financijskih zahtjevi bili previsoki da bi ušao u Rijekine okvire. I tu su »bijeli« došli do Kulenovića, koji je odbio odlazak u engleski Championship, pa onda i Luke Menala, kojeg u Maksimiru nakon dvije posudbe u Slaven Belupu i Olimpiji nisu vidjeli kao kvalitativan dodatak momčadi. I s njima je Rijeka profitirala jer su dali doprinos plasmanu u grupnu fazu Europske lige (Kulenović) i osvajanju bodova (Menalo) koji nose novac…

Sada su u fokusu Štefulj, Nevistić i Jurišić, od ljeta i još dva imena (spominju se Tolić, Ćuže, Đira, Šutalo, Đurasek…) koja će stići u riječki dres pa možda već iduća sezona pokaže tko je bio sretnije ruke u ovome poslu.