RIJEKA Ništa se, ništa promijenilo nije… – refren je Borisa Dvornika i njegove uspješnice krajem 70-ih, koji možda i najbolje ocrtava aktualni trenutak tekuće sezone nogometaša Rijeke koja se polako primiče kraju jeseni. Bijeli su opet zapeli u Koprivnici za već osmi prvenstveni poraz, navukli olovne oblake zabrinutosti nad Rujevicom toliko da je i sam predsjednik Damir Mišković, koji je svjedočio porazu, zasigurno u ranojutarnjem jučerašnjem posjetu stadionu samo dodatno spoznao da je »vrag odnio šalu«.

I da je vrijeme za dodatnu mobilizaciju, izvlačenje maksimuma iz preostale tri utakmice pa onda i za već toliko najavljivane promjene. One iste koje trener Serse Cosmi ne voli zvati čišćenjem i provjetravanjem svlačionice, već reorganizacijom.

O ovosezonskoj Rijeci i promašajima u eri glavnog menadžera Roberta Palikuče, kao i slaganju novog rostera nakon olakog otpuštanja kostura momčadi, već je proliveno dosta tinte, no uvijek se treba vratiti na taj početak kao uzročno-posljedničnu vezu zbog koje je teško posljednjih mjeseci biti Rijekin navijač. Na Rujevici stalno žive u uvjerenju da će i njima »svanuti«, konstantno se nešto čeka s mislima da ovakvo stanje ne može trajati vječno, u izjavama razmišlja čak o aktivnom proboju prema gornjem domu ljestvice, pa i borbi za Europu, što se u ovom trenutku baš ničim ne može argumentirati.

Rijeka se u Koprivnici predstavila opet kao da je presušila kvalitetom, nemoćna i bojažljiva, i samo potvrdila neke zablude koje na Rujevici ne žele priznati.

Početne postavke

Dvije vezane pobjede (Gorica, Lokomotiva) značile su korak naprijed, najnoviji poraz (Slaven Belupo) korak nazad. I to je stvarnost, povratak na »početne postavke« s otvaranja prvenstva.

Rijeci se u Koprivnici otvorila lijepa šansa da eventulanim trobodom, trećim u nizu, preskoči Istru 1961 uoči subotnjeg susjedskog derbija, no s obzirom na najnovije izdanje, Bijeli su se doveli u situaciju da moraju strepjeti i od susjeda preko Učke, a svakako i od sve boljeg Varaždina čiji su potom gosti. O Dinamu na oproštaju od jeseni suvišno je i govoriti… A tu je gostovanje kod Bijelog Brda u osmini finala Kupa, koje će za raštimanu i psihološki uzdrmanu momčad biti puno teže iskušenje od Moslavine.

Kraj nikad sumornije jeseni riječkog prvoligaša, koji je cijelo desetljeće držao visoke standarde doma i u Europi, pretvara se tako u operaciju spašavanja onog što se spasiti može, Cosmijeve »vojske igrača« koja je izgubila gard pobjednika na prvom malo tvrđem orahu protiv na papiru lakših protivnika. Koprivnica je trebala biti nastavak prekretnice, ali…

Bijeli bez adrenalina su tako naivno upali u zamku bivših igrača Zorana Zekića i Ivana Krstanovića, čiji je pogodak s »bijele točke« i »paranje« mreže samo pojačao simboliku opet loše, na trenutke i bezvoljne Rijeke, čiji se dobar dio igrača izgleda ne može uhvatiti u borbu za spašavanje golog ugleda kluba.

Trenerova ironija

Neshvatljivo ostaje i kako gotovo svaku utakmicu u konkurenciji nije dobar dio igrača pa tako uz Halilovićev opravdani izostanak (upala pluća) ni na klupi nije bio najavljeni Djuričin, ali niti Hodža, Galešić, Liber… Ili što se događa s jednim Djouahrom, koji je doveden kao jedno od najzvučnijih pojačanja.

Na neke stvari izgleda niti sam trener Cosmi nema odgovor, toliko da i sam ulazi u popriličnu sferu ironije. Talijanski stručnjak je nakon Kutine izjavio kako su dvije pobjede štetno djelovale na momčad, a nakon Koprivnice da je izgubiti ovu utakmicu bio pravi podvig. Hladnokrvni Krstanović je izgleda toliko šokirao Rijeku da niti struka u završnici utakmice nije znala kako odgovoriti zamjenama na isključenje Alvareza i rezultatski minus. Toliko da je Selahija zamijenio klasični stoper Krešić… I to u 89. minuti.

Činilo se da Bijeli nakon Gorice i Lokomotive napokon počinju postajati momčad, ali brzo su sami sebe demantrirali, bez obzira na poraz iz jedanaesterca. Previše je opet bilo propuha u riječkoj igri, a o manjku poduzetnosti te agresiji i motorici da se niti ne govori. Riječani kao da su u labirintu, a na terenu kao da nitko ne želi ili ne namjerava naći izlaz u strahu od svakog novog lošeg pokušaja. I sam Cosmi tvrdi da momčad na neki način živi u strahu i od pobjeda i od poraza. Na sebe preuzima dio odgovornosti u ovom trenutku, ali onu potpunu tek nakon zimske stanke i najavljene – reorganizacije.