RIJEKA Djeca iz riječke rukometne obitelji Lučin razmilila su se Europom, stariji Tin, hrvatsko otkriće Europskog prvenstva otišao je u svoj poljski klub, uglednu Wislu Plock, mlađi Fran, nadareni vratar koji dosta obećava svježi je član njemačkog drugoligaša Eisenacha.

U pravom je smislu dijete Zameta, tu je počeo još s mini rukometom i kao vrlo mlad jedini se, uz Grgurevića iz tadašnje generacije, probio do prve momčadi. Pritom mu je itekakav poticaj davao trofejni Valter Matošević strpljivo i vješto ga vratarski oblikujući. Ovaj je pak kao i mnogi pod riječkim rukometnim nebom, nezadovoljan ukupnim stanjem otišao iz Zameta, prešao je u susjedni Umag, odskočnu dasku za odlazak u Njemačku.

– Sve se brzo odigralo, otišao sam u novi klub. Eisenach je drugoligaš iz istoimenog grada udaljenoga sat i pol vremena vožnje od Frankfurta. Nalazimo se u sredini drugoligaške ljestvice, ali imamo i tri utakmice manje. Kada bismo dobili sva ta tri susreta bili bismo pri vrhu – kaže Fran Lučin, rođen 2000. godine koji je debitirao u gostujućoj pobjedi nad TUSferndorfom (24:27) s jednom obranom.

Ovaj je inozemni transfer nekako Lučinov prirodan put, kao i za brojne mlade hrvatske rukometaše.

– Odlučio sam otići iz Hrvatske, dugo sam bio u Umagu, još od 2019. godine. Ovaj prelazak dobar je rukometni put za mene. Javili su mi da im treba čuvar mreže jer im je jedan vratar bio na odlasku. Reagirao sam odmah, sve sam brzo dogovorio, doslovno u par dana i poletio za Njemačku – dodaje Fran.

Odlazak u zemlju u kojoj je klupski rukomet tradicionalno na visokoj razini, bez obzira što njegov klub nije prvoligaš, svojevrsni je izazov mladom riječkom vrataru.

– Svakako da mi je ovo jedan poticaj u karijeri, motiv da i dalje napredujem. Ovo je ipak liga koju svi prate, hrvatska liga je sveukupno dosta slabo popraćena. Ovdje se sve prati, puno utakmica prenosi i televizija. Samim time igrače prati više klubova, možda u perspektivi mogu učiniti neki još veći iskorak.

Njegov stariji brat Tin je zablistao u dresu hrvatske reprezentacije na nedavnom Europskom prvenstvu, što je poticaj Franu za sportski napredak, a tko zna, možda mu se jednog dana pridruži u elitnoj hrvatskoj momčadi. Ambicija mu svakako ne nedostaje.

– Naravno da je u rukometu najveća čast igrati za reprezentaciju. Niti jedan klupski uspjeh ne može dostići neki veliki doseg u reprezentaciji tako da smatram, kako je ipak u rukometu najveći cilj svakog igrača, tako i moj, doći do reprezentacije – zaključuje Lučin.