»Ako mi se ne budete svidjeli, izrezat ću vas u montaži«, kazat će Alessandro dvojici klinaca. Taj simpatični nezaposleni debeljko iz napuljskog kvarta Traiano istinski je autor »Selfieja«, a ne Agostino Ferrente, čije se redateljsko ime ukazuje na odjavnoj špici.

Naravno, Ferrente je u filmu uvijek prisutan sa svojim intervencijama kao redatelj u sjeni. On je taj koji kreira red i smisao, dok publika pokušava razotkriti točku na kojoj će se njen pogled ukrstiti s Ferrenteovim. On je taj koji ispituje Alessandra i njegova nerazdvojnog prijatelja Pietra u nekoj vrsti audicije, ali ih ne snima. Oni snimaju sebe. Ako ne snimaju sebe, onda ih snima kamera videonadzora. Zato je Ferrenteov komad blizak onom što je učinila kineska redateljica Shengze Zhu (šifra: »Present. Perfect«), montirajući snimke preuzete s kineskih live-streaming servisa koji su se prometnuli u ultraprofitabilnu industriju. Samo što u Ferrentea, live-streaming zamjenjuje selfie kao refleksija o autoreprezentaciji. U totalnoj strategiji looka i pojavnosti, koja predstavlja kvintesenciju selfie prakse.

Napuljska fascinacija gestama

Jer, Alessandro i Petro emaniraju onu tipičnu napuljsku fascinaciju pozom i gestama. Kao uostalom i njihovi pandani iz Giovannesijevih »Sitnih riba«. Iste poze, isti skuteri i isti kičasti interijeri (scena u kojoj Pietro snima sebe u prvom planu, dok se Alessandro u boksericama izležava na krevetu nalik jeftinoj kopiji namještaja iz Versaillesa i Trump Towera). Razlika je tek u tome da su Giovannesijevi junaci pripadnici napuljskih baby bandi, dok Alessandro i Pietro nisu članovi Camorre, iako itekako osjećaju njenu prisutnost. Čak je i njihov prijatelj nastradao od policijskog metka, zamijenjen za mafijaškog pokajnika.

I Ferrente dijeli njihovu razornu neposrednost u načinima na kojima promatra njihove kvartovske živote.

Zato ima neke proklete simbolike da većinu kadrova lucidna Ferranteova komada ispunjavaju njihova obnažena torza, bilo da uživaju u koktelima ili ih autor hvata u intimnijim trenucima. Jer, Alessandrova i Pietrova kvartovska svakodnevica, komična i refleksivna u isti mah, svedena je na jedan non-stop selfie.

Serija teorijskih pitanja

Ništa nije promaklo njegovoj izravnosti, od susreta sa susjedima do dosađivanja s prijateljima u biljarskom salonu. Alessandro i Pietro su ti koji »proizvode« slike u korelaciji s videonadzorom. A Ferrente je taj koji uporno i inatljivo inzistira na izravnosti njihovih pogleda, otvarajući čitavu seriju teorijskih pitanja. Pritom on uporno pokušava zadržati objektivnost i bolje shvatiti njihovu kvartovsku realnost u maksimalnoj neutralnosti. Iako autorov prosede kreira još dublji dualitet na relaciji između »diskursa o metodi« sa svim njenim implikacijama, i onog što film u stvari pokazuje, kad se njegovi akteri moraju suočiti s fundamentalnim moralnim odabirom. Prihvatiti poštenje ili kriminal. Prihvatiti ili odbaciti trenutni sistem vrijednosti. No uvijek će u prvi plan isplivati strategija pojavnosti. Jer, koliko god autor pokušava kreirati vlastite uvjete, on će na kraju abdicirati pod razornim pogledima svojih aktera, u njihovu dinamičnom sudaru sa svijetom.