Hodam gradom. Kilometrima. To me opušta ali istovremeno stvara i jako dobru situaciju za prebiranje po mislima i njihovo slaganje. O mnogo čemu. Ono što me u tim mojim šetnjama također jako veseli je obilazak kvartovskih igrališta.

Da, istina je, manje je djece tako da ih je manje i na igralištima. Ali ima ih, nije baš tolika depopulacija kako smo ponekad skloni pomisliti. A kad vidim djecu kako igraju košarku, znam im prići, pitati ih jesu li u nekom klubu ili ne, a kako je odgovor najčešće negativan, zovem ih kod nas, u Zamet.

Nisam u tome baš jako uspješan, ali je, došlo nam je tako nekoliko mladih koji su se počeli organizirano baviti košarkom. Sam si sebi dođem kao nekakav kvartovski skaut, dakako bez ikakve želje da ikad išta na tom i takvom »skautiranju« zaradim.

Naprosto, jako me veseli kad se mladi bave sportom, pa ako te moje skautske šetnje kasnije imaju i takvog, profesionalizirajućeg efekta, nitko sretniji od mene.

Sport u kvartu

Milan Vukajlović u narodu, posebno sportskom, poznat i kao Vuk, je, uostalom bio je ativni košarkaš, iznimno stasita osoba. Visok i jak. A opet, kad ga čovjek čuje, sluša njegova razmišljanja i prati kakve promjene unosi u sport mlađih naraštaja, kad vidi uspjehe koje postiže u organizaciji rada KK Zamet, sasvim malog sportskog kolektiva velikog srca, kako dolazi do sredstava za sportski rad mladih, nekako vas hvata strah.

Za njegovu sigurnost, da ga netko ne napadne. Istina, zbog čega bi netko napadao osobu koja je prije i iznad svega dobra, empatična, plemenita, ma skoro pa savršena u domeni onog s čime se bavi ovaj tekst?

O ima, itekako ima, ma sigurno ima i takvih misli, pa i ne kod premalog broja ljudi. Njega bi lako mogao napasti netko iz političkih krugova. Jer stalno ukazuje na to u koliko lošem, nezrelom, samodopadnom, ma naprosto nesposobnom političkom okruženju živimo.

– Nije baš tako opasno. Ja samo koristim sve ono što se nudi. Kad ističem kako mi je želja da se mladi bave sportom, iz čistog užitka koje donosi takvo nadmetanje, svakako i zbog zdravstvene komponente, točnije koristi koju sport kao malo što pruža u tom smislu, onda mi je želja i omogućiti im da se svime time bave bez ikakvog troška.

Čitav moj projekt, koji je okupio nemalo istomišljenika, krenuo je tako da smo prije osam godina počeli vraćati u život, u funkcionalnost dio ovog našeg starog sportskog kompleksa na Zametu.

Uspjeli smo na veliko zadovoljstvo svih i više nego što smo u početku mislili da možemo. Vidite – razgovarali smo dakako na zametskom košarkaškom igralištu – ne samo da smo uredili teren i koševe, imamo i tribine, fantastično oslikane murale, a omogućili smo i rasvjetu koja radi do 22 sata kako bi se moglo igrati i u večernjim satima.

Okupljamo i mlade s posebnim potrebama, ma sve slojeve društva naših mladih sugrađana. Znate i sami da Zamet i gravitirajući mu kvartovi, primjerice Kantrida ili Turnić imaju više od dvadeset tisuća stanovnika.

Čitav je to jedan grad kojem ovakvo igralište ne da treba, ono je naprosto spasonosno za opstanak sporta, njegove izvorne i najljepše poante, u pravilu neobaveznog – kvartovskog sporta, ponosan je Vuk na ambijent u kojem razgovaramo. Mada – s promjenjivim emocijama.

Osjetljiva kategorija

Najprije idu one dobre. Milan je naime jedan nezaustavljivo tvrdoglavi čovjek. Osoba koji ne prepoznaje probleme koji su pak tako jasni čitavom našem birokratskom okruženju.

Kako izborima osvojenim funkcijama, tako i čitavoj sviti onih koje pobjednci kasnije razmještaju u razne upravne odjele, pojedina »poduzeća« koja se uglavnom bave »istraživanjem ruda«, sve one službenike koji će se svojski potruditi kako bi vam objasnili da se to što vi želite ni na koji način ne može realizirati.

Jer novca za takve potrebe u tim birokratskim kasama, koje revnosno punimo svi mi radnici na najrazličitijim pozicijama, naprosto nema. Jedna od takvih misli koja je iscrpljivale našeg Vuka bila je one o nemogućnosti osiguravanja sredstava kako bi se malodobnom sportašima ukinulo plaćanje klupske članarine.

Iznosi su to od nekoliko stotina eura godišnje po sportašu što je za mnoge obitelji, doda li se tome i kupovanje sportske opreme, skupih tenisica koje se uvijek prebrzo troše, sportu se jako lako i brzo odmahne i pozdravi kao nemoguću misiju.

I onda opet taj Vuk. Taj visoki i stasiti čovjek toliko nerazuman i neuviđavan da jednostavno ne može shvatiti kako je nešto, što je pak svim tim našim aparatčicima raznih stupnjeva odgovornosti itekako jasno i prije nego što stupe na funkciju, nemoguće.

– Sport je uz sve što sobom donosi i socijalno odgovorna, osjetljiva kategorija ljudskih djelatnosti. Upravo sam zbog toga, s dvoje mladih i stručnih kolega, krenuo u razradu ideje koju sm definirali mišlju i porukom Zamet – klub bez članarine.

Košarkaški klub Zamet Rijeka je tako još jednom potvrdio svoju važnu ulogu u zajednici jer pokrenuli smo projekt »Zajedno u pokretu za zdraviju budućnost«, usmjerenog na uključivanje djece i mladih u riziku od socijalne isključenosti kroz sport, podršku i strukturirani rad.

Znate, kad se traži i želi, uvijek se nađe izlaz iz »nemoguće situacije«. Mi smo naime novac za naše članarine krenuli tražiti unutar Europske unije. Napravljen je projekt, prošao je sve instance tako da je u konačnici sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda plus, u okviru Programa Učinkoviti ljudski potencijali 2021. – 2027.

Učinjeno je to putem Ministarstva turizma i sporta, a ukupna vrijednost koja nam je odobrena bila je nešto veća od 119 tisuća eura. Ili da budem do kraja precizan – 116.754 eura što je u 98 posto osigurano iz sredstava Europske unije.

U vremenu kada sve više djece i mladih odrasta u izazovnim okolnostima, ovaj projekt donosi konkretan odgovor – stvaranje sigurnog, poticajnog i inkluzivnog okruženja kroz sport, jasan je Vukajlović.

Fokus na najmlađe

Bez pomoći ikakvih struktura što na lokalnoj razini prate razvoj sporta, s posebnim fokusom na mlade ili najmlađe sportaše, ali uz razumijevanje sustava po kojem funkcionira EU sačinjen je plan koji je ispunio sve potrebne obaveze i – novac je iz Bruxellesa krenuo prema Zametu.

Lijepa priča, ali i jedno »zamorno« pitanje: a zbog čega to nisu, i na mnogo širem planu, učinili oni koji su za to plaćeni, deseci ljudi zaposlenih u pojedinim resorima ili tvrtkama što se bave sportom. Oni na čija se primanja godišnje troše milijuni.

– Sve ja to znam i nije da me to ne ljuti ili rastužuje, ovisno u kakvom sam raspoloženju, no da bi se stvari mijenjale sada i ovdje, vremena za nekakve korijenite promjene, za drugačiju paradigmu rada nema.

Ili ćeš sam ili nećeš – ništa. Fokus našeg projekta bio je na djeci i mladima koji dolaze iz ranjivih skupina: onima iz socioekonomski ugroženih obitelji, jednoroditeljskih kućanstava, bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kao i djeci s teškoćama u razvoju, mladima s invaliditetom i onima s problemima u ponašanju.

Ono što moramo nakon odobrenja sredstava istaknuti je da će kroz razdoblje provedbe od 26 mjeseci Zamet organizirati niz sportskih programa i treninga koji neće biti usmjereni samo na fizičku aktivnost, već i na razvoj samopouzdanja, osjećaja pripadnosti i zdravih životnih navika.

Planirano je provođenje višestrukih ciklusa aktivnosti, uz kontinuirani rad s korisnicima i minimalno 70 treninga godišnje po programu, čime se osigurava dugoročni i stvarni pozitivni utjecaj na živote djece i mladih, objašnjava nam Vukajlović.

No, ono što ovaj projekt čini posebnim nije samo broj aktivnosti – nego njegova svrha. Svakako i gorda poruka koju sobom nosi.

– Sport je puno više od igre. On je prostor gdje djeca prvi put doživljavaju prihvaćenost, gdje uče povjerenje, granice i vlastitu vrijednost. Ovim projektom želimo doći upravo do onih koji najčešće ostaju po strani i dati im priliku da osjete da pripadaju.

Kao klub s dugogodišnjom tradicijom i snažnim uporištem u lokalnoj zajednici, Zamet ovim projektom dodatno širi svoju ulogu – od sportskog kolektiva prema društveno odgovornoj organizaciji koja aktivno sudjeluje u rješavanju važnih društvenih izazova.

Obuhvaćeno je 25 djece i mladih, a aktivnosti će se provoditi uz prilagodbu potrebama korisnika i kontinuirano praćenje njihovog napretka. Osim direktnog rada s korisnicima, projekt uključuje i informiranje javnosti te podizanje svijesti o važnosti dostupnosti sporta svima bez obzira na njihove životne okolnosti.

Ovim projektom ponosno i jasno poručujemo kako sport nije privilegij za one koji to mogu financijski pratiti, on je prilika za sve. A za mnoge, upravo ta prilika može biti početak jedne potpuno nove životne priče, jasan je Milan Vukajlović Vuk.

Epizoda Kantrida

Znali smo to i prije, no ovim je projektom i mislima koje ga prate to samo još jednom potvrdio: Vukov značaj za okruženje vrlo sličan njegovoj fizičkj pojavi: velik.

Jako velik jer ne samo da osigurava mladima optimalne uvjete za bavljenje sportom, on šalje i poruku zajednici koju kroz ovaj tekst u pravilu definiramo »birokratskom«.

– Teško je na jednostavan način u kontekstu sporta objasniti ovo naše vrijeme. S jedne strane možemo se složiti da je višim razinama seniorskog sporta osiguran veliki broj kvalitetnih ili jako kvalitetnih borilišta. A rezultati nikad gori.

Da nema Damira Miškovića kojem je jako dobro poznato što je to ekonomija sporta, gotovo da ne bismo imali kluba u kolektivnom sportu na visokoj ili uopće prvoligaškoj razini.

Sve je manje i sportaša iz naših krajeva koji ostvaruju karijere na međunarodnoj ili reprezentativnoj sceni. Držim da je korijen tog problema dijelom u elitizmu, potrebi da roditelji imaju novca kako bi se dijete bavilo sportom, dijelom u tome da je sport zastava kojom mašu političari, posebno snažno, prečesto i isprazno, u predizborno vrijeme.

U tom nekom kontekstu pratimo i najnoviju epizodu sa stadionom Kantrida. Opet zaokret bez odgovora s jednom katastrofalnom misli koji je pratio tu informaciju »gradit ćemo stadion bez komercijalnih sadržaja«!

Volio bih da je to moguće, ali nije, apsolutno nije! Stadion mora itekako imati jako dobro osmišljene prateću komercijalnu politiku ili će se vrlo brzo sve raspasti.

Političari u nemaloj mjeri kroje sportsku sliku grada, a niti razumiju sport niti se njime bave pa su nam i rezultati sve gori i gori. S druge strane, tvrdim da upravo s nevelikim ulaganjem u kvartovski sport, omogućavanjem djeci da igraju kao i – da se igraju, stvaramo zdravo okruženje kao i pojavu većeg broja talenta. Čiji su roditelji možda bez mogućnosti da im – omoguće bavljenje sportom, rezolutan je Vuk.

Ukidanje članarine

Lijepo ga je slušati čak i kad su mu misli i poruke – teški. Kad izazivaju ljutnju, kad ste prisiljeni sebi samom predbacivati pasivnost šutnju, mirenje s društvom koje – mora biti bolje.

– Ne bih volio zvučati kao netko tko stalno prigovara, netko tko je stalno na nešto ljuti i misli, kao u onoj reklami, kako bi »on bolje«. Ali moram, moram isticati primjere koji nas okružuju kako bi nam ipak sutra bilo bolje.

Jedan od svježijih primjera, viešestruko znakovit, je onaj iz ovog našeg Centra Zamet. Zatvorila se trgovina, inače u drugim sredinama komercijalno vrlo uspješna, jer očigledno nije donosila očekivani promet.

Za taj se prostor najprije ne javlja novi zakupac pa dolazi ideja o prenamjeni u – sportski objekt. Što u načelu, ma koliko ne bio predviđen za bavljenje sportom, nije loše.

Ali jeste jer se na taj način gubi novac od najma, nema sredstava koja bi se mogla usmjeriti prema sportu, prema recimo ukidanju članarina djece koja sada tamo vježbaju.

Zadaća društvene zajednice, odnosno politike kako sve to volimo definirati, je prvenstveno ta da se zajamči besplatno bavljenje sportom mlađim uzrastima, dok se o seniorima treba voditi logikom i načelima ekonomije sporta.

Pronalaženjem modela financiranja koji će činiti uspješnima profesionalne sportaše. Kod nas se sve to ispremiješalo tako imamo objekte, a nemamo sporta ni sportaša koji bi mogli imati radost bavljenja sportom.

Onim koji ne opterećuje obiteljske proračune, situacijom u kojoj financijski teret ne snose roditelji. Da ne ističem kako bi se na taj način zapravo s manjim izdvajanjima postiglo veću demokratičnost bavljenja sportom pa i generiralo veći broj talenata koji će razvojem postati istaknutim sportašima. Da nova Kantrida bez komercijalnih sadržaja i na teret grada – pa to nema šanse opstati, čudi se Vuk.

Lopta za sve

A njegovo košarkaško igralište se puni djecom. Do početka treninga na koševe puca tko stigne, lopti ima za sve. Ta zametska sportska oaza izgleda upravo onako kako moraju izgledati kvartovska igrališta: puna vike i cike, smijeha, dovikivanja i nadmetanja. U ovom slučaju ispod koševa. Idila. Vukova idila.

– Rekao sam – nemam vremena za mijenjati svijet koji nas okružuje kako bi postao boljim i poštenijim mjestom, ali samostalno možemo činiti male korake za velike promjene, zaključio je naš razgovor jedan istinski – veliki Riječanin.

Da, možda i nemamo vremena za mijenjati svijet, ali da treba progoniti prečeste političko-birokratske besmislice, itekako se mora. Kako bi se i oni promijenili. A ne da naš novac troše kako je samo njihova volja.

Da umjesto na članarine za male sportaše, novac ulupaju kako bi po jumbo plakatima lijepili vlastite fotografije uokvirene ispraznim osmijesima.