Svake godine u vrijeme obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja novinari i urednici najviše medijskog prostora daju ratnim zapovjednicima postrojbi, dokazanim fajterima, operativcima i nositeljima visokih činova i odličja. Sasvim opravdano. Djelatnost bez koje ne može niti jedna vojska ovoga svijeta uvijek je nepravedno zapostavljena. Tijekom Domovinskog rata uvijek je služba za političku djelatnost (PD) bila »tu negdje«. Nerijetko su sudjelovali u brojnim borbenim akcijama i operacijama, bili su na prvim crtama, s braćom po oružju dijelili su dobro i zlo. U ovome ratu uglavnom ovo potonje.

Pripovijest Jose Živkovića (55) iz Gospića svakako je vrlo osebujna, iako se na pri pogled to ne čini tako. Danas je voditelj službe civilne zaštite i voditelj Prihvatnog centra za raseljene osobe iz Ukrajine. Razgovor s ovim dokazanim humanitarcem koji smo započeli učestalo prekidaju telefonski pozivi jer ovih dana u Gospić i Liku stižu nove izbjeglice kojima treba naći smještaj i osigurati skrb. To je zapravo eho Putinovog »selektivnog gađanja vojnih ciljeva po ukrajinskim gradovima u specijalnoj vojnoj operaciji« koja je izmakla kontroli, a u tu kategoriju ubrajaju se bolnice, stambene četvrti, škole, vrtići«…

Seoske straže

– Baš kao što smo i mi imali neprijatelje u Domovinskom ratu koji su »selektivno« rušili Gospić: oštećena je bolnica, zgrade osnovne i srednje škole, Dom umirovljenika, nije bilo stambene zgrade koja nije gorjela, prisjeća se Joso i spominje mjesec studeni 1991. godine kada je na Gospić palo više od tisuću projektila svih kalibara.

Nakon podneva nitko od građana i vojnika detonacije nije niti brojao. Postale su neka nova zvučna kulisa. Joso se u obranu domovine uključio s nepune 22 godine. Njegov ratni put podrazumijeva sve akcije i operacije koje su provedene od strane zapovjedništva 118. brigade Hrvatske vojske čiji je pripadnik bio od samih početaka i osnutka ove proslavljene brigade.

– Najprije smo sa svega nekoliko pištolja i lovačkih pušaka čuvali mostove i organizirali seoske straže jer smo imali pouzdane informacije kako će upravo na tim lokacijama doći do diverzija neprijatelja. Kako se rat širio, borbene zadaće bile su sve složenije, napadi svakodnevni i sve krvaviji. Odmah po osnutku 25. satnije ZNG-a bio sam pripadnik 3. voda. Bio je to zapravo sam početak ratnih djelovanja na ovome pordručju, govori Živković.

Pitamo ga za ratne fotografije. Odgovor je bio očekivan.

– Kome je tada bilo do naslikavanja?! Ginuli su vojnici i civili. Kombinirani napadi zrakoplova JNA, tenkova i pješadije bili su svakodnevica. Pa se ti onda naslikavaj i poziraj. Iz rata su mi ostale 2-3 fotografije. Uspomena na vrijeme kada je život tako malo vrijedio, podsjeća Joso.

Iz Pule u rodni grad

Bio je tada redovni student Pedagoškog fakulteta u Rijeci, ali je zbog ratnih zbivanja bio nakratko primoran nastaviti ondje gdje ga je zatekao rat. U rovovima u rodnome Gospiću.

Poručnik Joso Živković Oluju je dočekao na dužnosti načelnika stambene komisije Zbornog područja Gospić sa sjedištem u Puli. Na tu dužnost imenovao ga je tadašnji zapovjednik Zbornog područja Gospić general Mirko Norac.

– Čim je krenula Oluja, odmah sam zatražio od nadređenih da se vratim u svoj grad i budem dio njegove obrane i borbenih djelovanja s ciljem oslobađanja ovog šireg područja. Iako sam se odmah stavio na raspolaganje, ubrzo je stigla nova zapovijed i priključen sam zapovjedništvu Zbornog mjesta Gospić u vojarni »Eugen Kvaternik« jer se trećega dana od početka osloboditeljskih djelovanja u Oluji trebalo oprostiti od naših poginulih suboraca. Zadnji ispraćaj smo organizirali na pisti ispred najveće zgrade u vojarni, zastaje u razgovoru naš sugovornik.

– ‘Ko to nije doživio, vjerojatno ne zna koliku smo bol doživjeli mi, njihovi suborci. O njihovim obiteljima da i ne govorim. Pored 16 poredanih mrtvačkih sanduka sa svake strane bila je počasna straža vojnika pod punom ratnom spremom. Iza svakog sanduka – bol do neba! Majke i očevi, supruge i djeca, rodbina i prijatelji dozivali su imenom svoje najdraže, grleći mrtvačke kovčege i ljubeći zastave koje su ih prekrivale. Neki dječaci željeli su ostati čvrsti, ne lijući suze za svojim očevima. Ali kada su poginule stavili u vojna vozila da bi ih odvezli na zadnja počivališta, tada bi i kamen proplakao! Svi smo se slomili, svi smo plakali. Tu nisu ništa značili vojni činovi, godine, dužnosti… Prevelika je to tuga da bi je danas nakon toliko godina bilo lakše opisati. Pretužna kolona krenula je prema okolnim mjesnim grobljima, prema Rijeci, Zadru, Zagrebu, Primorju i otocima. Iz Gospića su tada ispraćeni poginuli iz 9. gardijske brigade »Vukovi«, Domobranske pukovnije, 8. Domobranske pukovnije, PU ličko-senjske, 133. brigade Hrvatske vojske, dečki iz riječke 111. brigade HV-a… Zajedno su ratovali, zajedno ginuli pa je najmanje što se moglo učini da zajedno budu ispraćeni na zadnji počinak, kaže Živković.

Pisac nekrologa

– Nažalost ova tragedija nije bila konačna tragična bilanca jer su istoga dana nadomak Kulen Vakufa poginula dva naša suborca iz Domobranske pukovnije Gospić. Njihov zapovjednik Ivan Čanić Baja poginuo je 4. kolovoza, prvoga dana Oluje, u izravnom borbenom srazu s paravojnim skupinama kod Široke Kule. Baja je ujedno najviše pozicinirani časnik Hrvatske vojske koji je poginuo u Oluji, pripovijeda tadašnji poručnik Joso Živković.

Za vrijeme rata svjedočio je brojnim sahranama, pisao nekrologe i organizirao sahrane poginulih hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika. Zajednički ispraćaj poginulih vojnika iz vojarne »Eugen Kvaternik« zauvijek je obilježio njegov život. U našem razgovoru je često isticao da su u ovome tragičnom ispraćaju ravnopravno sudjelovali i pomagali svi časnici i dočasnici iz 9. gardijske brigade, Zbornog mjesta i Zbornog područja Gospić.

Poljubac majki na crnom mramoru

Svake godine na obilježavanju obljetnice VRO Oluja kod spomenika »Pobjednik Oluje«, podignutog na ključnoj točki planine Ljubovo, gdje su se vodile najteže borbe, u pratnji mlađih dolazi i veliki broj starica odjevenih u crno. Milovanje i ljubljenje nekih imena uklesanih na crnom mramoru kazuju nam kako je riječ o majkama poginulih i njihovoj ljubavi koja ne vene s godinama. Zapaljene svijeće, cvijetovi i 166 uklesanih imena dovoljan su podsjetnik na strašnu cijenu rata plaćenu na samo jednom planinskom prijevoju i njegovoj okolici. Uz ta imena su i četiri poginula pripadnika Češkog bataljuna UNPROFOR-a koje je smrt zadesila u njihovoj bazi na koti Repetitor. Niti oni nisu zaboravljeni jer na njihova imena svake godine neke pažljive ruke polože stručak planinskog cvijeća.