Jubilej

‘Bjelolasica je najljepši vidikovac u Hrvatskoj’: Hoće li zaživjeti ideja da dobije status parka prirode?

Marinko Krmpotić

Foto Stanislav Horaček

Foto Stanislav Horaček

Najzaslužniji za stvaranje Zimskog uspona na Bjelolasicu nedvojbeno je poznati mrkopaljski planinar i sjajni fotograf Stanislav Horaček



Ove, neprirodno tople i bezsnježne veljače članovi Hrvatskog planinarskog društva Bijele stijene iz Mrkoplja organizirali su 25. put Zimski uspon na Bjelolasicu, atraktivno planinarsko druženje koje je u proteklih četvrt stoljeća steklo veliki broj poklonika i postalo poznato i izvan okvira Hrvatske. Pojačano zanimanje planinara vezano je uz činjenicu da se u srcu zime kreće na uspon prema najvišem goranskom vrhu i to po terenu koji je, baš zbog visokih nanosa snijega, poznat kao itekako zahtjevan.


No, možda upravo to i privlači toliko velik broj planinara jer, činjenica je, uspon po zimskim uvjetima, probijanje kroz snijeg te – posluži li te sreća – pogled na zasniježeni Gorski kotar i ne tako daleko plavetnilo Kvarnera, itekakav su i izazov i užitak.


Najzaslužniji za stvaranje Zimskog uspona na Bjelolasicu nedvojbeno je poznati mrkopaljski planinar i sjajni fotograf Stanislav Horaček koji je uoči 38. Memorijala mira, a to je bilo 2000. godine, inicirao i organizirao s planinarima HPD-a Bijele stijene prvi uspon. Na poziv za snježnim usponom odgovorilo je 150 planinara iz svih dijelova Hrvatske, a ocjene i procjene po povratku bile su pozitivne pa je odlučeno da se tradicija nastavi. I tako eto sve do ove zime koja je srušila rekorde kad je riječ o visokim temperaturama i nedostatku snijega. Drugim riječima Zimski uspon na Bjelolasicu pretvorio se u zanimljivu tradicionalnu planinarsku manifestaciju te ove godine obilježio svojih prvih četvrt stoljeća. Punih 25 godina postojanja!




I ove je godine održan u sklopu Memorijala mira, a krenulo se iz najvišeg naselja u Hrvatskoj, Begovog Razdolja (1.078 metara nadmorske visine) prema Vrbovskoj poljani pa na vrh imena Kula (1.534 metara nadmorske visine) te natrag pri čemu se svratilo i do Planinarskog skloništa »Jakov Mihelčić« u kojem su članovi Planinarskog društva Izletnik iz Zagreba, koje skrbi o skloništu, planinare počastili čajem i kuhanim vinom. O samoj Bjelolasici (1.534 metara nadmorske visine) više nam je podataka rekao Stanislav Horaček koji ističe kako se ta planina odlikuje ne samo naslovom najvišega vrha u Gorskom kotaru i čitavoj Velikoj Kapeli, nego i osobitim obličjem koji usprkos strmim stranama ima tjeme koje je mala visoravan dugačaka oko 1 km, široka i do stotinjak metara.


– S Bjelolasice se pružaju pregledni vidici na sve strane pa je to svakako jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Na zapadu se naziru otoci Krk, Cres, Lošinj te Kvarnerski zaljev s Učkom, prema sjeverozapadu. U daljini se vide Julijske Alpe, Kamniške Alpe, a bliže su goranski vrhovi – Zagradski vrh, Burni Bitoraj i Višnjevica te Risnjak. Prema sjeveru Ravna Gora, na istoku se nazire u daljini Lička Plješivica, na jugoistoku se pruža pogledu cijeli greben Velebita od Svetog brda do Vratnika. Na jugu, Bijele i Samarske stijene, te bezbroj većih i manjih vrhova. Po bogatstvu biljaka prirodan je planinski botanički vrt. S njenih se livada uzdižu tri vrha, dva okružena travom, a treći, južni, obrastao klekovinom bora (lat. Pinus mugo). Obrasle šumama bukve, jele i smreke nižu se u podnožju Bjelolasice poljane: Rapavica, Okruglica, Milivojka, Vrbovska, Duga, Matić, žuta, koje poput ogrlice, povezane šumskim cestama, davaju Bjelolasici poseban čar.


I Hirtz, i Šenoa


Užitak je pješačiti ugodnom hladovinom bujnim šumama koje se izmjenjuje s ravnim i cvjetnim mirisnim livadama. Na 1.460 metara nadmorske visine nalazi se planinarsko sklonište »Jakov Mihelčić«, nazvano po kraljevskom nadlugaru iz Begovog Razdolja koji je 28. srpnja 1899. otkrio put Dragutinu Hircu na Bijele stijene i smatra se prvim hrvatskim planinarskim vodičem. Sklonište je otvorenog tipa s ležajevima na kat, i može primiti 17 posjetitelja. Ima zdenac s vodom. Iz skloništa se osobito ističe prekrasan pogled prema Bijelim i Samarskim stijenama te prema otoku Krku. Ime je dobila po uskom, svijetlom hrptu, koji se ističe iznad šumskog pojasa, osobito zimi, pod snijegom. Provjeravanjem u puku, Hirtz je utvrdio da lasast znači bijel, kao što se ponegdje tako naziva i lasica tijekom zime zbog bijelog krzna. Prvi planinarski uspon, a radi se o časnicima koji su službovali u Ogulinu datira iz 1864. godine. O ljepoti planinarenja pisao je i August Šenoa, koji objavljuje 1880. svoj uspon u putopisu »Preko Jasenka«. Pod samim vrhom na 1.460 metara nad morem, pod Kulom, sagrađeno je sklonište. Skijaško osvajanje Bjelolasice datira iz 1913. godine, rekao nam je Horaček.


Budući Park prirode


Stanislav Horaček je 1995. godine bio inicijator sastanka Osnovne škole »Mrkopalj«, Društva za nadarenu djecu »Gorani«, Škole mira, HPD »Bijele stijene«, Općine Mrkopalj, Hrvatskih šuma i Uprava šuma kojima to područje pripada. Zatraženo je od Državne uprave za zaštitu prirode i čovjekova okoliša iz Zagreba da se Bjelolasica, Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene, krajolik Mrkopaljskog kraja, Sungerski lug i predjeli gdje rastu stabla ugrožene i rijetke vrste tise proglase Parkom prirode. Ta ideja još nije realizirana, ali je nedvojbeno kako bi trebalo napraviti sve da zaživi.