Susret i razgovor s Melanie Ivančević, evangeličkom teologinjom i đakonisom Evangeličke crkvene općine u Rijeci susret je i razgovor s osobom koja doista živi kršćanstvo. S njezinim propovijedima i porukama godinama se susrećemo na riječkim ekumenskim susretima i možemo reći da je svaka bila iskrena i životna, da je svaka razotkrivala kako su kršćanske vrijednosti u suglasju s današnjim čovjekom.

Melanie Ivančević je prije svega majka i supruga, pa je susret s njom susret s vrlo angažiranom mladom ženom. Sa sjevera Hrvatske, u Rijeku su se ona i suprug, kao mladi bračni par doselili prije 20-ak godina. Stoga je naše prvo pitanje o njihovom doživljaju Rijeke, a slijede pitanja o Uskrsu, evangeličkoj teologiji, ekumenskom i međureligijskom dijalogu i suradnji u Rijeci, življenju kršćanstva.

“Odavno Rijeku doživljavam domom. Tu smo bacili sidro, tu su se rodila naša djeca. Rijeku vidim kako ju je slikao Vojo Radoičić. Volim Rijeku, volim ovdašnje ljude, ovaj kraj, mentalitet, riječku otvorenost i opuštenost. Rijeka ima svojih teških dijelova, vidim i njih, ali se na njih ne upirem. Rijeka je dom, i nakon dugogodišnjeg iskustva brige za malu evangeličku zajednicu u Rijeci”, kazala je.

Briga za ljude

Nakon studija teologije u Osijeku, u Rijeku vas je za đakonisu poslala Evangelička crkva u Hrvatskoj. Što temeljno podrazumijeva ta služba?

“Moja primarna služba je briga za ljude, za duhovnost evangelika i evangelikinja u Rijeci i okolici, odnosno na području Primorsko-goranske i Istarske županije. Služim ljudima i njihovom odnosu s Gospodinom. Redovito se okupljamo, imamo bogoslužja… sve to volim raditi vrlo izravno i u kontaktu s ljudima. Zašto?

Otkad sam si redefinirala svoju službu u smislu da se doživljavam kao Božje dijete koje je pozvano služiti ljudima, ne služim samo onima koji se deklariraju kao evangelici, već svakome koga mi Gospodin stavi na put, a kome mogu pomoći. Nastojim Božju ljubav i Božje kraljevstvo doživjeti u razmjeni s ljudima koje susrećem, bilo da se radi o mojim susjedima, vjernicima ili onima koji to nisu.

Dušebrižnica sam po svojoj duhovnoj konstituciji, a takva sam bila i dok nisam nosila kolar. Često bih na pitanje »kako si?« dobila odgovor u obliku razgovora. To je moj poziv, i drago mi je da ga mogu živjeti u okviru Evangeličke crkve”.

Tko je, što je vaša inspiracija?

“Isus je moja inspiracija, evanđelja su moja inspiracija. I vjernici i vjernice u zajednici. Kako rastem i razvijam se kao osoba, odustajem od ideje spremnosti i savršenstva. Drago mi je da me Gospodin oblikuje, dajem mu prostora da me s vremenom formira, da me voli, a znam da mu ponekad idem na živce, ali i da je strpljiv sa mnom.

Prekrasno je da nam Bog dolazi onakvima kakvi jesmo, bez da od nas zahtijeva neke pripreme, u smislu da ćemo, kada nešto dostignemo, Boga »umilostiviti« i da će nas tek tada uzeti u obzir. Nije to tako. Bog je s nama u svakom trenutku života, bilo da nam je mračno ili svijetlo.

Sada u korizmi, pred Uskrs, puno o tome razmišljam. Važno je znati da nismo izvan Božje milosti. Bog nam je po Isusu rekao »Volim te«, a nije rekao »Volim te, ako…«. Netko je rekao: kad nas više ne bude, neće ljudi pamtiti što smo govorili nego kako su se uz nas osjećali. Dakle, važno je što širimo ovim svijetom“.

Gdje sada djeluje riječka Evangelička crkva i kako živi kao zajednica?

“Prije smo se dvije godine okupljali u pjevalištu zbora katedrale sv. Vida, a sada djelujemo blizu hotela Kontinental, u Ulici Milana Smokvine Tvrdog 2/a. U našoj zajednici se razvija lijep duh, i lijepo je i važno da smo dio povijesne priče evangelika u ovom kraju.

Naša zajednica postojala je davno prije mene, i prije svih nas današnjih vjernika. Tri godine nije funkcionirala, no na poticaj nekih vjernika – kao odgovor na njihovu potrebu da imaju okupljanja i svoga duhovnika, svećenika ili svećenicu – krenula je dalje.

I malo-pomalo naša se zajednica formira, i pomalo se razvijamo. Živimo svoj vjerski život koji nije negdje u oblacima, nego je spoj zemaljskog i nebeskog. Moja pastorska služba ima smisao samo dok ima zajednice, a zadaća zajednice je da bude neka vrsta duhovne obitelji“.

Najznačajniji blagdan

Pred najvećim smo kršćanskim blagdanom, Uskrsom.

“Uskrs je najznačajniji, najtemeljniji blagdan kršćanstva. Da nije bilo uskrsnuća, cijela priča s Isusom završila bi na križu i u grobu. Isusovo uskrsnuće promijenilo je tijek povijesti i cijeli koncept doživljaja smisla i kvalitete života.

Uskrs je redefinirao vjeru u novi početak, ostvario Božja obećanja, i zapečatio to da smrt nema zadnju riječ. To budi nadu svima, nevezano o vjerskom opredjeljenju, svima koji su otvoreni prepoznati obnovu života. Temeljem Isusovog uskrsa vjerujemo u naše uskrsnuće i obnovu života, već ovdje na zemlji”.

Kažete da evangelička teologija uči da smo svi sto posto i sveti i grešnici.

“Parafrazirat ću Nadiu Bolz Weber, koja me također nadahnjuje i koja je sažela srž luteranske teologije: Božja milost je dar koji nam Bog bezuvjetno daje. Ne možemo je zaslužiti, već samo živjeti u odnosu na nju. Ne penjemo se po nekoj duhovnoj ljestvici, niti kontinuirano postajemo sve bolji i savršeniji kao poboljšana formula deterdženta za rublje.

Nitko sam po sebi ne postaje bolji i napredniji. Bog je taj koji dolazi k nama i obnavlja nas, iznova i iznova. I to se zove smrt i uskrsnuće. Bog je taj koji pronalazi nas, ne nalazimo mi Boga. Samo prepoznajemo ono božansko. Učenje Martina Luthera je da smo »simul iustus et peccator«, tj. istovremeno pravedni i griješni, i moglo bi se o tome podosta reći.

No ukratko i praktično: svatko od nas ima ogroman kapacitet uništiti i sebe i druge, ali svatko od nas ima i ogroman kapacitet za ljubav i dobrotu. I to je izazov s kojim živimo od rođenja do smrti”.

Ponekad je teško vidjeti svoje greške, tražiti oproštenje.

“Teško je i treba hrabrosti da se čovjek pogleda u ogledalo i vidi čega sve ima u njegovom životu, a ne da vidi samo ono što želi u sebi vidjeti ili ono što odobrava. Što s mislima i postupcima s kojima se baš ne ponosimo? Kad znamo da smo pogriješili? Ignoriramo li ih, umanjujemo, okrivljavamo druge ili životne okolnosti?

Budimo hrabri priznati što je do nas. Kad tražimo oprost, možda ga i dobijemo. Od Boga uvijek. A kad Bog oprašta, odjednom se moć grijeha toliko smanji, kao što svjetlo miče tamu. I bude toplo. I bude doma. Iznova. Evanđelja ili radosna vijest nam daju mnoge primjere oslobođenja. Iz tih primjera čitamo kako već dugo Bog ponavlja da smo mu važniji od naših propusta i zlih djela. Ponavlja nam da nasljedovanje Isusa donosi život. A Isusu su u društvu često oni nebitni bili jako bitni. Što se tiče grijeha, Bog i danas kaže: »Hej, ludo! Nemoj si to raditi, dijete moje. Ma vidi kako te volim.«

Evangelicima je ispovijed važna i premda nije sakrament vrlo je prakticiramo. Ona je bitna, i pomaže čovjeku. Važno je nositi vlastite odgovornosti, a ne prebacivati ih na druge. No, neke terete ne moramo nositi sami i zato naglašavamo važnost zajednice.

Bog nas je zamislio i stvorio kao društvena bića, i već samim time mi nismo u stanju neke stvari proći sami. U redu je obračunati se s vlastitim ponosom i pritiscima koje sami sebi namećemo, a tražiti pomoć je blagoslov. Zapravo blagoslov je da imaš koga tražiti pomoć. Mislim da je za svakog čovjeka važno da dođe sa sobom, s bližnjima i s Bogom na – ti. Čini mi se da je to ono po čemu ćemo znati da smo ispunili neku svrhu i neki cilj svojega života”.

Kriva mjesta i prave stvari

Ljudi su uvijek tražitelji, no kakvi su današnji duhovni tražitelji?

“Traganja su u nas usađena kao potreba i način. Potraga za smislom i duhovnošću zapravo je potraga za Istinom, koja oblikuje vrijeme, a ne vrijeme nju, koja daje dah i ne gubi sapu. Trenutno vidim da su ljudi gladni bliskosti, bodrenja, da znaju da je nekome stalo do njih. Istinita i lijepa riječ su važne. Neki ih nalaze u motivacijskim govorima, neki u umjetnosti, neki kod kuće, a neki u vjeri. Pa Lukino evanđelje kaže: »Zašto tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!«

Katkad na krivim mjestima tražimo prave stvari. U svakom slučaju tražimo. I dok tražimo, oblikuje nas ono u što gledamo, o čemu mislimo i u što se dajemo. U nama raste ono što hranimo. To je logika. Ono što tražitelji traže, to će naći. Sam Isus je rekao da tko traži, taj i nalazi. I »Kucajte, i otvorit će vam se«. Ako već niste, probajte!”.

»Neka djela ljubavi, angažiranost oko onih kojima je pomoć potrebna, budu naša ekumena – i budimo zahvalni što možemo tako živjeti«, poručili ste na ovogodišnjoj riječkoj ekumenskoj molitvi. Znamo da ste sudjelovali u mnogim humanitarnim projektima, zajedno s mnogim drugim crkvama u Rijeci.

“Davanje je dio života i neophodno je. Ono davanje koje nije ulaganje jer ne očekujemo ništa zauzvrat, katkada izgleda nelogično i besmisleno – npr. da netko zbog kvalitete života odstupi s nekog utjecajnog mjesta. Znam puno ljudi koji su to učinili, i sada imaju manje prihode, ali su dobili mir i više vremena za obitelj. Najviše promjena u životu možemo učiniti u svojoj neposrednoj okolini. Ona je najteža za komunikaciju, ali je mjesto na kojem možemo najviše promjena učiniti, prvenstveno radeći na sebi.

Kad je čovjek zahvalan, vidi što ima, ono što je, a ti uvidi nas oslobađaju i daju snagu da vidimo na čemu stojimo, gdje smo. Kukanje je naš nacionalni sport, i velik dio toga je neutemeljen. To je stvar perspektive. Nismo svjesni koliko se takvim načinom i riječima ograničavamo i definiramo. Na kraju i sami povjerujemo da je tako kako kažemo.

Kroz život sam sretala ljude od kojih bih očekivala kukanje, jer su u teškim situacijama, no kod njih bih najčešće vidjela zahvalnost. Iz njihovog stava sam naučila da je velika stvar u perspektivi, a perspektiva je već u uvjerenjima koja imamo i koja gajimo. To utječe na to što nam upada u oči, što želimo gledati”.

Kako vidite ekumenski i međureligijski dijalog u Rijeci?

“Mislim da mi sada ubiremo plodove onih koji su se ekumenski angažirali prije trideset godina i to njegovali. Baštinimo odjeke njihovih združivanja, okupljanja, povjerenja kad je to bilo od nacionalne važnosti. Kad su svjedočili da su vjernici za mir i pomirenje. Ne govoreći o pomirenju nego susrećući se i moleći zajedno. I te zasade imamo kao dobro nasljedstvo.

Izvanjski gledano, sada se u ekumenskim aktivnostima na predstavničkoj razini vidi neki zamor. No nemam straha, jer na bazičnoj razini, koja je po meni mnogo važnija od predstavničke, postigli smo to da nemamo barijera pristupanja jedni drugima, da nam se jednostavno neke stvari podrazumijevaju. Znamo koje vrijednosti i blago imamo u tome.

Sve počinje od nas ljudi. Trenutno u ekumenskom ozračju našega grada mnogo znači i kako zrači riječki nadbiskup Mate Uzinić, a puno znači i to da je nama, Evangeličkoj crkvi, nadbiskup Ivan Devčić na korištenje prije nekoliko godina dao prostor pjevališta katedralnog zbora pored katedrale sv. Vida.

Bilo je i niz drugih situacija – čak nam je i tadašnji glavni riječki imam Hajrudin Mujkanović rekao da možemo doći u Islamski centar ako nemamo kamo. Njegujemo bliske odnose s vjernicima iz Baptističke crkve i Makedonske pravoslavne crkve kao i Židovske općine u Rijeci.

Čak se osobno i ne pitam tko je od kuda i što vjeruje, ako na dobrobit građana djeluje. Tako je evo naša ekumena i međureligijski dijalog jednostavno život. To je tako zato što se doživljavamo da se obogaćujemo sa svojim tradicijama i učimo jedni od drugih. U osnovi živimo kao suradnici i prijatelji”.