Što čini instrumente, napose violine napravljene u slavnoj talijanskoj obitelji Stradivari, posebno u vrijeme Antonija Stradivarija, toliko posebnim? Je li riječ o izboru materijala, vještini majstora ili nečem trećem. Najnovije znanstveno istraživanje sugerira da bi presudno razliku moglo činiti upravo nešto treće.

Većina violina iz tog i kasnijeg doba rađene su od kombinacije smreke, vrbe i javora, tehnike izrade nisu bile tajna, svi su radili uglavnom po istim obrascima konstrukcije, pa ipak Stradivarijeve violine slove kao nešto posebno po pitanju zvuka.

Prije znanstvene analize, treba reći da se element „nečeg trećeg“ skriva između ostalog i u reputaciji, odnosno fami. Stradivari je jednostavno brend od samog početka na dobrom glasu, cijene takvih instrumenata su enormne, pa tu vjerojatno ima i dosta subjektivnosti i autosugestije da Stradivari violina bolje svira od drugih. Naime, na mnogim testovima na slijepo, nikad nije potvrđena ta vrsta superiornosti da se moglo prepoznati navodni „unikatni“ zvuk Stradivarijevih violina u odnosu na kvalitetne druge violine. Ako su one imale unikatni zvuk, imale su ga i druge vrhunske violine iz tog doba.

Novo istraživanje znanstvenika sa A&M sveučilišta u Teksasu potvrdili su jasno da to „nešto treće“ što je violinama Antonija Stradivarija i drugih jednako vještih suvremenika, su kemijska sredstva kojima je tretirano drvo ugrađeno u violine. Ova teza dugo je bila pretpostavka, sad se i zna o kakvim je sredstvima riječ.

Joseph Nagyvary, profesor emeritus biokemije u Texas A&M, koji je još prije 40 godina prvi postavio teoriju da su kemikalije korištene u izradi violina, a ne toliko sama vještina izrade instrumenta, bile razlog zašto su Stradivari i drugi, kao što je Guarneri del Gesu, napravili instrumente čiji zvuk nije nadmašen u posljednjih 200 godina i nije gubio na kvaliteti.

U nalazima objavljenim u stručnom časopisu Angewandte Chemie International Edition, Nagyvary i internacionalni tim koji je predvodio Hwan-Ching Tai, profesor kemije na Nacionalnom sveučilištu Tajvana, stoji da je za tretiranje drveta za violine korišten prirodni mineral boraks koji se danas najviše koristi u izradi deterdženata, a ima antifugalna i insekticidna svojstva. Prvi put je korišten u starom Egiptu za mumifikaciju. Slična svojstva ima i drugi korišteni mineral stipsa (alaun), koji se u kozmetičke svrhe također koristio još u starom Egiptu i ima antibakterijsko i svojstvo upijanja vlage.

Nadalje, znanstvenici su utvrdili da su violine iz Stradivarijevog doba tretirane još i bakrom i cinkom. Stručnjaci kažu da su ova sredstva prije svega korištena da vi zaštitili drvo od crva i tako im produžili vijek. Posao je očito dobro napravljen, ali tretman svojevrsne impregnacije je zasigurno dao novu kvalitetu drvetu i u njegovim rezonantnim svojstvima.

U studiji također stoji da lak čija je receptura bila opće poznata nije imala ključni utjecaj na zvuk voline, već kemijska obrada svježeg drveta navedenim kemikalijama.

Antonio Stradivari (1644. – 1737.) izradio je oko 1200 violina i prodavao ih samo najbogatijima, uključujući i kraljevsku obitelj. Danas je ostalo oko 600 Stradivarijevih violina i dostižu cijenu i do 10 milijuna dolara. Njegov manje poznati suvremenik Guarneri del Gesu, imao je problema s prodajom svojih djela, ali se njegovi instrumenti danas smatraju jednakim po kvaliteti i cijeni kao i Stradivarijeve violine. Istraživanje je pokazalo da je drvo tretirao istim kemikalijama kao i Stradivari.