Ako su statistike Zavoda za javno zdravstvo točne, Hrvatska se barem po učestalosti pretilosti – za razliku od mnogih drugih stvari – ne razlikuje bitno od Europske unije. Naime, u Hrvatskoj po posljednjim podacima, 20,4 odraslih osoba se smatra debelima, 40-ak posto ima prekomjernu tjelesnu masu. Zavod za javno zdravstvo debljinu (za razliku od prekomjerne tjelesne mase), definira kao bolest. Od debljine pati svatko čiji je indeks tjelesne mase preko 30. Primjerice, debljinom se smatra kad osoba od 180 cm ima preko 98 kilograma, ili, recimo osoba od 170 cm visine sa preko 87 kilograma.

Amerikanci su gori od Europljana u prosjeku, kod njih 65 posto stanovnika ima preko mjernu masu, a 31 posto debljinu, prema podacima kojima raspolaže Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Sami Amerikanci, odnosno tamošnji Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, kažu kako preko 40 posto građana SAD-a pati od debljine. Ta epidemija u kojoj leži rizik za obolijevanje od svih vodećih kroničnih bolesti koje muče svjetsku populaciju. Kako se boriti protiv ove pošasti, stručnjaci uvijek imaju isti jednostavni recept koji je tako teško provesti u praksi: jesti manje i više se fizički naprezati.

U stručnim medicinskim studijama i istraživanjima pokušava se bolje razumjeti fenomen debljanja i zagrepsti ispod jednostavnih odgovora koji nam se sami nameću. Tako je 17 međunarodno priznatih znanstvenika, kliničkih istraživača i stručnjaka za javno zdravstvo ovih dana objavilo zajedničko istraživanje “Model ugljikohidrat-inzulin: fiziološka perspektiva o pandemiji pretilosti” za koji tvrde da na bolji način objašnjava korijene pretilosti nego uobičajeni modeli energetskog balansa.

Osnovna je teza da prežderavanje nije osnovni uzrok debljine, problem je u konzumaciji hrane s visokim glikemijskim opterećenjem: osobito prerađenih, brzo probavljivih ugljikohidrata. Ove namirnice uzrokuju hormonalne reakcije koje iz temelja mijenjaju naš metabolizam, potiču skladištenje masti i debljanje.

U istraživanju stoji da za razumijevanje pretilosti moramo uzeti u obzir ne samo koliko jedemo, već i kako hrana koju jedemo utječe na naše hormone i metabolizam. Pretpostavkom da sve kalorije jednako djeluju na  tijelo, model energetske ravnoteže ispušta ovaj kritični dio slagalice.

Istraživanje objavljeno u stručnom glasilu The American Journal of Clinical Nutrition ukazuje na mijenjanje paradigme kad je objašnjavanje uzroka, ali i modela borbe protiv pandemije pretilosti.

Iako model ugljikohidrat-inzulin nije nov, stručnjaci smatraju da okretanje od modela energetskog balansa može dati bolje rezultate i olakšati ljudima da ostvare cilj gubitka kilograma i smanjenja rizika od raznih bolesti.

„Smanjenje potrošnje brzo probavljivih ugljikohidrata koji su preplavili naše špeceraje tijekom doba forsiranja prehrane s niskim udjelom masti umanjuje potrebu tijela za skladištenjem tjelesne masti. Kao rezultat toga, ljudi mogu izgubiti težinu s manje gladi i borbe sa samim sobom“ – riječi su vodećeg autora istraživanja Dr. Davida Ludwiga, endokrinologa u Boston Children’s bolnici i profesora na Medicinskom fakultetu Harvard.

Drugim riječima, umjesto da se potiče ljude da jedu manje što je strategija koja obično nije održiva za većinu na duge staze, model ugljikohidrata i inzulina sugerira drugi put koji se više fokusira na ono što jedemo.