Netko je jednom kazao da je otac most prema budućnosti, a sin je produžetak njegove prošlosti. Upravo se ta misao može primijeniti na našeg istaknutog, nedavno preminulog umjetnika Fadila Vejzovića i njegovog sina Maka Vejzovića.

Boja lišeno platno kao simbol praznine, koja je ostala u zagrebačkom ateljeu našeg čuvenog slikara i grafičara Fadila Vejzovića, bilo je motiv za stvaranje izuzetnih fotografija nastalih objektivom njegovog sina, fotografa i vizualnog umjetnika Maka Vejzovića.

Tako je koncem lipnja u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića otvoren umjetnički projekt, odnosno izložba »Atelijer« koja je izazvala velik interes javnosti, a koja otkriva duboku emotivnu vezu Maka Vejzovića s očevim ateljeom nakon njegove smrti.

– Otac je profesionalno utjecao na mene već u djetinjstvu kada je sebi, a zapravo meni, kupio Nikon FM. Naime, nisam ga smio niti taknuti. To je bila jedina stvar u kući koju mi je branio, ali volio mi je pričati o fotografima Robertu Capi, Bressonu i agenciji Magnum i njihovoj reportažnoj fotografiji.

Također, s obzirom na to da je bio ljubitelj fotografije, doma smo imali na tisuće časopisa – Photo, Life, Vogue, Vanity Fair, Harpers Bazaar, New Yorker, Time… – i knjiga o fotografiji koje sam gutao. Kombinacija zabrane i njegovih priča, siguran sam, predodredila je moj put. Tek pretkraj srednje škole, nakon mojih malih milijun pitanja i molbi, dopustio mi je da taj isti Nikon FM primim u ruke. Tada sam znao da ću postati snimatelj, kaže Vejzović.

Ateljeji su poseban prostor u koji nema prilike ući puno ljudi

Bijelo platno

Osim spomenutih sjećanja, Vejzović će nam otkriti kako mu je najveća uspomena zapravo boravak u ateljeu, kako u očevom tako i u ateljejima njegovih prijatelja i kolega.

– U jednom periodu života otac je dijelio ateljee s umjetnicima kao što su Mirko Stojić, Miljenko Kokot, Nevenka Macolić, Ivan Opsieger, Ljerka Žingerlin i drugi. U svim njihovim ateljejima osjećao sam se kao doma te sam od svih učio – premda toga nisam bio niti svjestan, i promatrao kako i što stvaraju. Svatko je imao svoj pristup, svaki atelje bio je drugačiji, u svakom neke druge knjige nekih drugih umjetnika. Često me vodio i kod njegovog prijatelja Mersada Berbera čiji je atelje ostao u mojim sjećanjima, negdje duboko u utrobi duše, prisjeća se.

Nakon smrti oca, Vejzović je nastavio dolaziti u atelje te mu je, priznat će, najteže bilo promatrati bijelo platno koje je otac ostavio na štafelaju, a to je ujedno bio i inspiracijski faktor za organiziranje izložbe.

– Moj je otac do kraja života govorio kako još želi naslikati tu jednu sliku koja je u njemu i nikako da izađe. Na kraju je otišao a da je naslikao, a uza sve njegove radove ostalo je i to bijelo platno kao vječna uspomena i inspiracija. To je bila prva fotografija koju sam napravio i osvijestio da moram napraviti izložbu posvećenu njegovom ateljeu i svemu što je u njemu stvarao, reminiscira Vejzović dodajući kako su ateljeji poseban prostor u koji nema prilike ući puno ljudi.

Svaka od devet fotografija došla je sama od sebe

Pozornica i fotoaparat

– Oni koji su to iskusili, redom su fascinirani kreativnim neredom, emocijama i stvaralačkom atmosferom. Sjećam se jedne situacije iz djetinjstva, kad je sa mnom u očev atelje došao i moj prijatelj. Meni je to tada bilo uobičajeno, da mi otac na posao odlazi u atelje, a prijatelj je zanijemio i ostao fasciniran. Nakon nekog vremena samo je uspio izustiti: ‘Kad narastem bit ću slikar‘. I postao je akademski slikar! Takav je utjecaj atelje imao na ljude, bili oni umjetnici ili nešto sasvim drugo, svi su iz očevog ateljea izlazili obogaćeni, govori.

Na pitanje u kolikoj se mjeri njegov umjetnički senzibilitet preklapa ili razlikuje od umjetničkog senzibiliteta oca, ali i brata, Mak Vejzović odgovara:

– Teško mi je uspoređivati se s ocem po umjetničkom senzibilitetu jer je on stvarao umjetnost od jutra pa do mraka, svakodnevno, te je posjedovao toliko znanje o umjetnosti koje ja nikad neću moći dosegnuti. Majka i on bili su ti koji su bratu i meni prenijeli ljubav prema umjetnosti. Brat Enes je otišao na pozornicu, a ja se cijeli život skrivam iza fotoaparata.

Najveći izazov prilikom organiziranja ove izložbe bio je prebroditi strah hoće li izložba uopće biti dostojna umjetnosti autorova oca Fadila.

– Drugi je izazov bio uopće snimiti fotografije. Knjižnica Bogdana Ogrizovića svojevrsna je metafora – pogled u atelje kroz devet prozora biblioteke. Svaka od devet fotografija došla je sama od sebe. Međutim, ta posljednja, deveta, snimljena je dva dana prije same izložbe i već sam se prepao da neću biti spreman. Netom prije otvorenja, prišao mi je fotograf Jasmin Krpan i rekao kako je ovo jako zanimljivo, i kako dugo nije vidio nešto u tolikoj mjeri intimno, i da moram napraviti još dvadesetak fotografija i od istih napraviti knjigu. Jako mi se svidjela ta ideja pa ćemo vidjeti hoće li do toga doći, kaže Vejzović.

U jednom periodu života Fadil Vejzović dijelio je ateljee s raznim umjetnicima

Motiv

Kada je riječ o kustoskom radu, Vejzović je naglasio zahvalnost svojoj majci, ali i supruzi koje su se oduševile idejom o stvaranju izložbe »Atelijer«, kao i pričom koja je nastala kroz devet fotografija kojima je Vejzović pokušao prikazati atelje kao jedan prostor kreativnosti te stvaralačkog duha u kojem vlada kreativni nered, ali ipak i umjetnički sklad. Samo od sebe nameće se pitanje kako bi Fadil reagirao kada bi vidio izložbu.

– Uvijek me u svemu podržavao, pa vjerujem da bi me i sad podržao i požurivao, ali i, kao što je to uvijek činio, pitao: »Gdje su fotke, Maki?« i »Što ćeš sljedeće raditi?« Uvijek je govorio da čovjek nema vremena i da ono što je u glavi treba napraviti odmah. Kao mlad, maštao sam o putovanjima i fotografiranju, a on mi je znao reći:

– Što će ti putovanja, kada je svemir tu, pred tobom.

Ovoga sam ga puta poslušao. »Atelijer« je postao moj svemir, ističe Vejzović.

Našem je poznatom fotografu teško izdvojiti očevo djelo koje mu najviše znači jer svako znači nešto, a isto je tako i kada su u pitanju ciklusi, izložbe ili teme, a Fadil je Vejzović sam sebi znao fotografirati motive.

– Kada bi razvio fotografije, nisam shvaćao što on to u njima vidi. Kada bih vidio gotovu sliku, nisam mogao vjerovati da je nastala po istim onim fotografijama. Ponekad bi mi se posrećilo pa je slikao i po mojim motivima. Od mojih, po mojem mišljenju, bezveznih fotografija napravio bi veličanstvene radove, a tu sam i ja naučio kako gledati motiv, odnosno kako mu pristupiti, prisjeća se Vejzović.

Autoportret

Nasljeđe Fadila Vejzovića obitelj će nastaviti njegovati, a u planu je velika retrospektiva i monografija za koju je zaslužna supruga pokojnog slikara i majka našeg sugovornika Majda Bekić-Vejzović.

– Ona se tomu potpuno posvetila, što je i logično jer čitavog života živi suprugovu umjetnost i svi se veselimo tome danu. Znate, na otvorenju izložbe iznenadio me Zoran Maljković rečenicom:

– Ova je izložba svojevrsni autoportret Fadila Vejzovića. I, kad bolje razmislim, to uistinu i jest tako. Kako nikada nije napravio svoj autoportret, izgleda da sam ga ja nesvjesno stvorio i nema ništa ljepše nego kada drugi prepoznaju nešto što si ti nesvjesno želio ostvariti, otkriva nam Vejzović čija su djeca izložbom također oduševljena.

– Kada sam ih, dan nakon izložbe, pitao kako im je bilo, one su odgovorile da je na mojoj svadbi bilo odlično i sve što su zapamtile od mog govora jest da neću pjevati i neka se ljudi posluže pićem (smijeh). Ovi stariji bili su ipak malo konkretniji u pohvalama. Što se umjetničkog afiniteta tiče, najstarija Lola već je krenula mojim stopama i bavi se fotografijom, a najmlađe su curice još uvijek u fazi crtanja i to ih jako veseli. Ako se mene pita, ne bih volio da život provedu u ateljeu jer, kao što sam imao prilike vidjeti, to je jako usamljen i zahtjevan život – pun odricanja, zaključuje Vejzović.