PREMIJERA

Uz predstavu »Slučaj vlastite pogibelji« u režiji Ivana Plazibata u »Zajcu«. Naše hrvatske Antigone

Kim Cuculić

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Profa, koju je u predstavi utjelovila Dea Presečki, na neki je način suvremena hrvatska Antigona - u svojoj borbi za istinu i pravdu suprotstavila se moralno trulom i korumpiranom društvu



RIJEKA – Nakon praizvedbe u Varaždinu, predstava »Slučaj vlastite pogibelji« premijerno je prikazana i u HNK-u Ivana pl. Zajca. Nastala je, naime, kao koprodukcija riječke Hrvatske drame i HNK-a u Varaždinu u sklopu K-HNK – Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta. Riječ je o dramatizaciji novog romana suvremenog hrvatskog književnika Kristiana Novaka koju, kao i režiju, potpisuje Ivan Plazibat.


Radnja je smještena u Međimurje, a inspiracija je događaj iz aktualne hrvatske stvarnosti. Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti.





Obitelj od njegova starijeg brata, također policajca, zahtijeva da sazna istinu i kazni odgovorne. To je jedna linija radnje, dok usporedno pratimo drugu liniju – profesorica u jednoj školi priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Sofoklove »Antigone«, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti i oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze.


Kazalište i film


Profesorica, Profa, pokušava dokazati istinu, a u jednom trenutku dolazi do sukoba s jednom učenicom čiji su roditelji pripadnici lokalne elite. Dok se mladi policajac, navodno, ubio zbog pritisaka koje su na njega vršili njegovi kolege nezadovoljni činjenicom da se ne ponaša poput njih, a to znači da suprotno običajima kažnjava pojedince koji su na neki način vezani uz policiju i zaštićeni su, primjerice od prometnih i sličnih kazni, Profa će se naći na udaru svoje škole, točnije ravnateljice koja podilazi uvrijeđenim roditeljima, tobožnjoj eliti, a zapravo »glembajevskim« skorojevićima. Uz policiju i školstvo, a njima treba pridodati i sudstvo, četvrta karika u ovoj priči je obitelj na koju se smrt mladog policajca reflektira i dovodi do njezina raspada.


Roman »Slučaj vlastite pogibelji« Kristiana Novaka, zapazila je kritika, strukturiran je poput pletenice, od poglavlja u kojima se naizmjence smjenjuju glas profesorice i scenarij koji prati događaje i akcije koje se stvaraju oko braće policajaca.


Sukladno tome, slično kao i u svojoj prethodnoj predstavi »55 kvadrata«, Ivan Plazibat svoju predstavu koncipira kao intermedijski dijalog kazališta i filma. Scenografkinja Liberta Mišan podijelila je scenski prostor u nekoliko manjih prostorija, u kojima se simultano odvijaju razne epizode, poput dužih ili kraćih »filmskih« rezova. Pritom kamera prati izvođače, pa na dvama ekranima postavljenima uz pozornicu pratimo ono što se trenutačno zbiva na sceni ili ono što se događa izvan nje – u hodniku ili u nekim drugim prostorima kazališta, čime se stvaraju različite perspektive i rakursi. U tako postavljenom izvedbenom okviru i gluma je realistična, poput filmske, a čitavo uprizorenje obilježava svojevrsni dokumentarizam.


Oslikavanju freske današnjeg Međimurja pridonosi i to što se najveći dio predstave odvija na međimurskom dijalektu, u čemu su pojedini glumci bili bolji, dok bi neki na tom govornom segmentu još trebali poraditi. Također, unatoč mikrofonima dio glumaca bio je pretih i nedovoljno artikuliran.


Lik Profe


Svojom dramatizacijom Ivan Plazibat vjerno transponira Novakov roman u medij kazališta (pa i filma), no pitanje je treba li predstava trajati tri i pol sata? Ima u njoj nepotrebnih digresija, usporednih rukavaca i epizoda koje usporavaju radnju, tako da mjesta za kraćenje ima, čime bi predstava dobila na kompaktnosti i dinamici. Moglo bi se reći da je središnji lik predstave »Slučaj vlastite pogibelji« Profa, koja za rad sa svojom dramskom skupinom nimalo slučajno odabire »Antigonu«. Paralelizam sa (samo)ubojstvom mladog policajca je očigledan – dok je Antigona, unatoč zabrani, pokopala brata, u predstavi policajčev brat Marli i Seka, s ocem, moraju organizirati ukop brata i sina. Tragična krivnja Antigone je u tome što se zbog svojih ideala suprotstavlja zemaljskoj vlasti; Antigona slijedi božanski zakon, zakon ljubavi i iako ostaje moralna pobjednica, mora umrijeti (počinja samoubojstvo).


Profa, koju je u predstavi utjelovila Dea Presečki, na neki je način suvremena hrvatska Antigona – u svojoj borbi za istinu i pravdu suprotstavila se moralno trulom i korumpiranom društvu, uključujući i školski sustav, i za to biva kažnjena – nakon karikaturalnog školskog »etičkog povjerenstva« sama daje otkaz i doživljava rasap u privatnom životu.


Ovdje su »Antigonina braća« Marli (Karlo Mrkša) i Seka (Hana Hegedušić), koji i sami prolaze kroz unutarnje dvojbe vezane uz pogibiju mladog policajca. U ulozi oca, Jape, izvrstan je glumački doajen Ljubomir Kerekeš, koji dojmljivo iskazuje tugu i očaj zbog gubitka sina, a na kraju odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke, jer u duboko korumpiranom i nemoralnom društvu pravde naprosto nema.


Katarza


U ulozi Ravnateljice škole je glumački fino iznijansirana, mjestimice i karikaturalna, Helena Minić Matanić. Manje, ali upečatljive uloge ostvarili su Marinko Leš, Beti Lučić i Ljiljana Bogojević. Uvjerljiv je i Marko Cindrić u ulozi policijskog šefa, negativca Trojnara, a u brojnoj glumačkoj varaždinskoj ekipi su i glumci riječke Hrvatske drame Mario Jovev, Jasmin Mekić i Deni Sanković.


Premijerna publika u Rijeci ispratila je glumce i dio autorske ekipe, kao i pisca Kristiana Novaka, pljeskom i povicima odobravanja. Predstava »Slučaj vlastite pogibelji«, kao i Novakov roman, ostavljaju nas zapitanima nad anomalijama u hrvatskom društvu koje kao da ne dopušta neku pravu katarzu. Utjeha je možda u tekstu na kraju predstave koji svjedoči o policajcu interventne policije koji je spasio čak dva ljudska života od pokušaja suicida.