Serija članaka u Le Figarou podsjetila nas je da se ove godine obilježava 200. godišnjica rođenja francuskog pisca Gustavea Flauberta (1821. – 1880.), klasika realističkog romana.

Kakvo nam je nasljeđe ostavio ovaj, kako je nazvan, »slikar provincijalne pustoši, građanskog licemjerja i ograničenosti, pesimist, skeptik i trijezan promatrač, koji ne vjeruje u bolju narav svojih suvremenika«?

​Sin liječnika, studirao je pravo na pariškom sveučilištu, ali ne uspijeva okončati studij zbog problema sa živcima. Boležljiv, živio je na imanju Croisset u Normandiji. Povučen u miran i osamljenički život, posvećuje se pisanju.

Nije se bavio politikom, niti je sudjelovao u javnom životu. S prijateljem Maximom du Campom putovao je 1849. u Egipat, a potom u Malu Aziju prikupljajući nadahnuće za svoje književno stvaralaštvo.

U knjizi »Umijeće putovanja« Alain de Botton ovako objašnjava Flaubertovu fascinaciju Egiptom:

»Ono što ga se dojmilo egzotičnim, dakle u isto vrijeme novim i vrijednim, u Egiptu, bilo je u mnogo čemu sušta suprotnost onome što ga je kod kuće tjeralo do bijesa… Za Flauberta francuska buržoazija bila je spremište krajnjeg licemjerja, snobovštine, uskogrudnosti, rasizma i nadmenosti…«

Širem čitateljstvu Gustave Flaubert najpoznatiji je po svojem prvom romanu »Madame Bovary« iz 1857. godine, kojim je uznemirio duhove te je bio optužen za povredu javnog morala.

Flaubert i njegov izdavač završili su na sudu, ali su ipak oslobođeni optužbi, dok je roman u konačnici doživio velik uspjeh. »Madame Bovary« turobna je pripovijest o egzistencijalnoj dosadi, preljubima i samoubojstvu žene provincijskoga normandijskog liječnika.

Ovo Flaubertovo remek-djelo smatra se jednim od egzemplarnih psiholoških romana, a odlikuju ga značajke koje će se sretati i u kasnijim Flaubertovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem ne čujemo glas pisca niti uopće znamo za njegovo postojanje te harmonični i njegovani stil koji je postao uzorom francuske proze.

U sljedećem romanu »Salammbo« iz 1862. autor je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no ni tu nije iznevjerio arhivarski i trijezni pristup – u tom spoju nespojivih sastavnica leži čar prikaza stare Kartage, kao i u opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali piščevu maštu, najčešće svjesno ograničenu na prozaičnu malograđansku svakodnevicu.

Godine 1869. Flaubert objavljuje svoj najveći roman, »Sentimentalni odgoj«, poluautobiografsko djelo u kojem je rekreirao svoju mladenačku očaranost Elise Schlesinger, udanom ženom koju nije nikad zaboravio.

Imao je više veza, od kojih je najpoznatija s pariškom spisateljicom Louise Colet s kojom se strastveno dopisivao. Nikad nije zasnovao vlastitu obitelj.

Sentimentalni odgoj« prati razgorijevanje i sagorijevanje strasti i ambicija Frédérica Moreaua i kruga njegovih pariških prijatelja – roman je to o korozivnoj sili Vremena koja rastače bilo kakav životni poriv.

Posve su drugačije fantastične vizije »Iskušenja svetoga Antuna« (1874.), dramsko-romanesknoga uratka, »francuskoga Fausta« na kojem je radio više od 25 godina.

Posljednje, posmrtno djelo je »Bouvard i Pécuchet« (1881.), groteskna prethodnica antiromana središtena oko bizarnih seoskih »pothvata« dvojice umirovljenih činovnika; hibridna je studija okarakterizirana i kao svojevrsna farsična enciklopedija ljudske gluposti.

Flaubertovo djelo smatra se središnjim narativnim opusom 19. stoljeća. Iako su veliki ruski romanopisci poput Tolstoja i Dostojevskog popularniji i utjecajniji kod širega čitateljstva, Gustave Flaubert ostaje nenadmašivim, uzornim majstorom.

Kao što je za Velazqueza rečeno da je bio slikar za slikare, tako se za Flauberta može kazati da je pisac za pisce.

Raznovrsnost i inventivnost piščeva djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalistička i realistička škola, od Maupassanta, Zole, Uptona Sinclaira do nebrojenih američkih i europskih naturalista, tako i simbolistička struja radikalnoga esteticizma koja inzistira na formalnome savršenstvu narativne umjetnine, utjelovljena u Proustu i Joyceu.

Ovome treba dodati da su opusi Conrada, Camusa, Kafke i Sartrea nezamislivi bez Flauberta. Ako je za Gogoljevu »Kabanicu« rečeno da je sva kasnija ruska književnost izašla iz nje, jednako tako moglo bi se konstatirati da je golem dio svjetske narativne proze druge polovine 19. i cijeloga 20. stoljeća potekao iz Flaubertova opusa.

Kako je navedeno u Hrvatskoj enciklopediji, nepristran promatrač (»autor mora u svojem djelu ostati nevidljiv«) i hladan skupljač činjenica, Flaubert traži izbavljenje u umjetnosti smatrajući kako je ona »viša od života« – jer »čovjek nije ništa, a djelo je sve«.

Težeći savršenstvu izraza, nikada zadovoljan postignutim, pojedine je odlomke više puta prerađivao, dotjerivao, cizelirao.

S filozofskog stajališta nastojao je Flaubertovo djelo osvijetliti J. P. Sartre u djelu »Obiteljska luda«. Flaubert je nadahnuo i suvremenog engleskog pisca Juliana Barnesa, koji je 1985. objavio knjigu »Flaubertova papiga«, djelo originalne forme u kojemu je svako poglavlje pisano na drugi način.

U opisu knjige piše ovo: »Flaubertova papiga« je gusto natrpana soba detalja o jednom slavnom čovjeku: u njoj ćemo naučiti golemu vrijednost njegova života, obitelji, ljubavnica, spoznajnih procesa, zdravlja i opsesije.

Ali glas koji sve to govori nam je postupno otkrio da je obuzet opsesijom. To je glas Geoffreyja Braithwaitea, umirovljenog doktora s izjedajućom i iscrpljujućom potrebom da razumije samoubojstvo supruge i još mračnijim pritiskom da analizira proces ljudskog identiteta.

Dok čitamo Flaubertovu papigu konstantno se pitamo kojem žanru pripada? Je li to literarna biografija francuskog pisca 19. stoljeća Gustava Flauberta? Meditacija o upotrebi i zloupotrebi jezika?

Priča o opsesiji i neiskrenosti? Triler pun krinki i tajanstvenih događaja? Na površini to je priča o engleskom doktoru i njegovoj potrazi za tajanstvenim detaljima iz Flaubertova života.

No ono što počinje kao istraživanje Flaubertovog života i intelekta prerasta u istraživanje doktorove opsesije…« Na jednom mjestu Barnes analizira motiv papige u Flaubertovim djelima, zaključujući: »Papagaj/pisac nevoljko prihvaća jezik kao nešto preuzeto, patvoreno i tromo.«

Završimo s Flaubertovom misli: »Omamljivati se književnošću kao nekom beskrajnom orgijom jedini je način na koji se život može podnijeti.«