Ovogodišnje online izdanje zagrebačkog Human Rights Film Festivala pamtit ćemo po dirljivom doksu Sabastiena Lifschitza »Petite fille« (»Mala djevojčica«) kao jedinom komadu iz njegova programa koji nam je izmamio suze na licu. Iako Lifschitzov film nije jedini u autorovu opusu koji se bavi transrodnim temama. U filmu »Bambi«, Lifschitz se pozabavio pionirskom fazom francuske transrodnosti u priči o ikoni pariškog noćnog života Marie-Pierre Pruvotu. »Kad odrastem, bit ću djevojka«, kazat će njegova Sacha, koja prezire činjenicu da jednog dana neće imati bebu u trbuhu. Možda se Lifschitzov komad ne bi puno odmaknuo od sličnih LGBTIQ narativa, da njegova Sacha nema osam godina.

Ona je neka vrsta antipoda male Laure/Mikaela iz »Tomboya« Celine Sciamme. Dok je Sciammina heroina dječak u tijelu djevojčice, Sasha je djevojčica u tijelu dječaka. »Ja sam kriva što mu je život kompliciran«, kazat će Sachina majka. Ironija je tim veća da ime Lifschitzove akterice u slavenskom korpusu ima ambivalentno rodno značenje. Sacha je rodno neutralna, kao što recimo u talijanskom jeziku Andrea može biti muško i žensko. Jer, poput Sciammine Laure/Mikaela, tako je i Lifschitzova Sacha u najranijoj dobi shvatila da se rodila u pogrešnom tijelu.

U školi se nije mogla odijevati poput djevojčice. Svakodnevno se morala boriti s neprijateljskom sredinom koja ju je odbacivala. Jedinu podršku pružili su joj roditelji i stariji brat Vasilij, koji joj poručuje da »ne treba popustiti debilima, već se treba boriti«. Jer, Lifschitzov komad pokazuje normalnu svakodnevicu jedne slobodne obitelji, koja se bori za vlastiti dignitet.

Sachine suze

Uostalom, čitav Lifschitzov dokumentarni opus, od genijalnog »Plein Sud« do »Les Invisibles« i već spomenutog »Bambija«, bavi se borbom, ranama, sentimentima i bolima. Njegov je prosede krajnje ležeran, milujući lica. Dovoljno je promatrati scenu u kojoj Sacha, odjevena u djevojčicu, hoda ulicom, kao da lebdi. Potom će s majkom otići vlakom u Pariz na još jednu seansu s terapeutkinjom koja će dijagnosticirati njeno stanje kao »rodnu disforiju«. Tijekom seanse Sacha se doima nekako preplašeno. Priča joj o problemima s kojima se suočava u školi. I počne plakati. Ali Sachine suze su i naše suze. U još jednom autorovu komadu u kojem egzistencije njegovih protagonista izlaze na površinu, dok neke druge ostaju vječno skrivene (promatrati fotografije Sache kao bebe).

U još jednom skoku u prošlost u kojem autor priča o Sachinom djetinjstvu. Zato se Lifschitzov komad može promatrati kao emotivna dokumentarna varijanta Linklaterova »Boyhooda«, s curicom umjesto dječaka. Poput Lifschitzova Marie-Pierre Pruvota, tako i njegova Sacha pleše. Ali ruska transfobična učiteljica u njenoj plesnoj školi ne prihvaća Sachu.

Ona jedina nije u bijelom. Ona je nešto poput dječje varijante Lare iz »Djevojke« Lukasa Dhonta (»Što će biti sa mnom ako ne mogu biti djevojka?«). Iako je i Sacha Kovač ruskih korijena. »To je Sacha i točka«, kazat će njen otac. Lišena vlastita djetinjstva. »Biste li mi za školu mogli dati dokument koji dokazuje da Sacha i ja nismo lude?«, zamolit će psihologinju Sachina majka. A onda će se Sachi dogoditi ona prekrasna plaža slobode.

Mala ratnica

Jer, kako to kratko i jasno kaže Sachin otac: »Tu nije pitanje ‘tolerancije’, već Sache, i to je to«. Iako Lifschitz ne demonizira one koji ne shvaćaju Sachinu situaciju. On se ponaša poput iskrenog i velikodušnog kroničara njene stvarnosti. One ljubavi, pažnje i predanosti koji nam trebaju da bismo nadoknadili činjenicu da Sacha nije prihvaćena poput njenih vršnjaka. Dovoljno je promatrati Sachu koja se u haljinici promatra u zrcalu, tanka poput grančice, kako to kaže njen otac. Iako majka dovodi u pitanje Sachinu promjenu škole (»Ako se rodila u ‘pogrešnom’ tijelu, nije to izabrala«), koliko god njena kći ostala »mala ratnica koja pobjeđuje vlastite strahove«. Zato je Sachin zadatak promijeniti stavove okoline. A majčin zadatak je da joj u tome pomogne.

Riječ je dakle o još jednom Lifschitzovu putovanju, poput Stephanea Bouqueta koji traga za ocem američkim vojnikom (šifra: »The Crossing«) ili filmskom putovanju jedne velike autorske skitnice kojoj je posvetio intimistički doks (šifra: »Claire Denis, la vagabonde«). Ali i životnom putovanju francuske feministkinje i LGBTIQ aktivistkinje Therese Clerc (»Theresini životi«). Iako učenici Sachine provincijske škole prihvaćaju svoju prijateljicu onakvom kakva ona jest i u tome ne vide nikakve probleme (»Zašto to ne mogu učiniti odrasli?«, pita se majka).

Koliko god vanjski markeri identiteta mogu biti jednako važni, što pokazuje i scena u kojoj Sacha odabire ružičastu odjeću (»Djevojčice ne mogu nositi plavo«). Iako taj pink kolorit postaje manje važan, poput haljinice s leptirima. Ostaju tek krila vretenca na Sachinim leđima kojima će ona odletjeti u slobodu.