“Govorim sedam jezika, ali ne mogu se pohvaliti da je među njima i hrvatski”, kaže nam slavni njemački i svjetski filmaš kad smo ga na početku našeg razgovora pitali govori li barem malo jezik svoje majke Hrvatice da bi potom dodao: »Ali ponešto hrvatskog razumijem. Ako biste mi postavili neka pitanja na hrvatskom, vjerujem da bih uz pomoć konteksta razumio.« Werner Herzog, po majci rođen prezimenom Stipetić, jedan je od najosebujnijih aktera suvremenog svjetskog filma koji se dokazao kao redatelj, scenarist, producent i glumac, a u karijeri dugoj 65 godina nanizao je gotovo 80 dokumentarnih i igranih filmova kratkog i dugog metra.

Njegov autorski svijet karakteriziraju fascinacija ljudima koji su (često) stranci u vlastitom svijetu, opsesija koja prerasta u životnu silu, odnos pojedinca i prirode te potraga za nekom vrstom poetske istine izvan okvira svakodnevnog iskustva. Među Herzogovim najhvaljenijim ostvaranjima su klasici »Aguirre, gnjev Božji«, »Tajna Kaspara Hausera«, »Fitzcarraldo« i »Nosferatu – fantom noći«, dok se među novijim naslovima izdvajaju dokumentarci »Grizzly Man«, »Špilje zaboravljenih snova« i »Into the Inferno«. Zanimljivo je da je Herzog vrlo umješno brisao granicu između igranog i dokumentarnog filma; u stvarnom svijetu pronalazi polazište za fikciju, dok njegovi dokumentarci nadilaze puku faktografiju. Uz rad na filmu, Herzog je i autor brojnih knjiga i pjesnik.

Nikad nisam pripadao sustavu

Povod za razgovor s legendarnim filmašem je Nagrada za životno djelo koju je primio na svečanom otvorenju 74. Međunarodnog filmskog festivala u San Sebastianu. Još jedno od mnogobrojnih vrijednih priznanja vitalnom 84-godišnjaku predao je Orlando Bloom koji nastupa u Herzogovom novom filmu »Bucking Fastard« prikazanom u San Sebastianu nakon svjetske premijere na nedavno održanoj venecijanskoj Mostri.

– U tom sam razdoblju snimio niz dokumentaraca, čini mi se sedam, i napisao četiri knjige, tako da se nikako ne može reći da sam mirovao. Holivudski redatelji obično snime jedan film svakih sedam ili osam godina, kaže nam proslavljeni filmaš, odgovarajući na opasku da je između njegova prethodnog igranog filma i »Bucking Fastard« prošlo sedam godina, što je za tako produktivnog autora neobično dug period te dodao:

– Moj rad i karijeru ne čine samo igrani filmovi, tijekom svih tih godina bio sam vrlo zaposlen.

Možda je pravo pitanje je li vam i nakon impresivno duge i uspješne karijere teško financirati filmove.

– Novac je oduvijek bio problem, ali uspijevao sam napraviti filmove koje sam želio i to je najvažnije. Ne mislim da je nedostatak novca nužno prepreka koja onemogućuje snimanje filma. Nikad nisam pripadao sustavu u kojem se čeka da se sve okolnosti savršeno poslože.

Sjećanje na Lyncha

Svoj novi film posvetili ste Davidu Lynchu. U kakvom sjećanju vam je ostalo prijateljstvo s tim velikim američkim filmašem?

– Pamtim dva važna trenutka, a prvi se dogodio kad sam ga upoznao preko mog prijatelja Mela Brooksa. Rekao sam mu da sam gledao jedan nevjerojatan film »Eraserhead«, koji se potpuno razlikovao od svega što se tada snimalo u Hollywoodu i saznao da je redatelj po zanimanju stolar. Brooks, koji je producirao Lyncheva »Čovjeka slona«, pitao me želim li ga upoznati pa me iz svojeg ureda odveo do treće sobe u istom hodniku i otvorio vrata iza kojih je sjedio David. Čim me ugledao, čvrsto me zagrlio rekavši kako je gledao neke moje filmove, a tada sam saznao da je režirao i seriju »Twin Peaks« o kojoj sam čuo sve najbolje. Drugi trenutak dogodio se kada sam završio »Bucking Fastarda« i rekao svom montažeru: »Nazovimo Davida Lyncha. On bi ga trebao prvi pogledati«, a on mi je odgovorio: »Ali David je umro prije godinu dana«, što sam potpuno zaboravio.

U vašim se filmovima često pojavljuju opsesivni likovi i svojevrsni društveni pobunjenici pa tako u »Bucking Fastard« pratimo dvije bizarno povezena sestre opsjednute ljubavlju.

– Ti likovi koje nazivate opsesivnim i pobunjeniciam na neki se način suprotstavljaju svijetu i njegovim pravilima, ali za mene je to vrlo ljudska reakcija. Mislim da moramo biti oprezni kad upotrebljavamo izraz opsjednut u kontekstu mojih filmova; moji likovi nisu nužno slika mene kao autora.

Dvije sestre u filmu su stvarne osobe, ali vi ne rekonstruirate njihovu životnu priču. Što vas je zanimalo u prostoru između stvarnosti i fikcije?

– Postoji kratka snimka pravih sestara kako razgovaraju, ali tijekom priprema za snimanje filma glumcima i ekipi sam rekao da je ne gledaju i ne proučavaju njihove živote jer je cilj bio napraviti fiktivnu priču temeljenu na stvarnim osobama. Nisam htio da gledatelj uspoređuje stvaran život i fikciju. Film nije dokumentarna rekonstrukcija, već iz činjenica stvara vlastiti svijet. U tome i jest snaga kinematografije, kad stvarnost može dobiti neko drugo značenje.

Sestre u filmu govore uglas kao jedna osoba. Je li njihova povezanost oblik slobode, ovisnosti ili otpora prema svijetu?

– To je njihov identitet. Neobičan oblik dvaju tijela, ali jedne duše. Ne mislim da to nužno treba promatrati kao svjesnu pobunu protiv svijeta. To je način na koji one postoje. Njihov identitet je neobičan, ali upravo zato otvara pitanja o tome što znači biti pojedinac, gdje završava jedna osoba i počinje druga te kako se ljubav i povezanost mogu izraziti. Sestre su same stvorile svoj svijet. Nije ih briga što drugi misle. One kopaju tunel kroz planinu kako bi pronašle pravu ljubav. One djeluju same, prema vlastitim pravilima, izvan institucija i tuđih očekivanja. To je važan dio njihova svijeta.

Na kraju film djeluje poput slomljene bajke. Slažete li se s tom interpretacijom?

– Da, to je poput slomljene bajke. Potok naglo završava, Arkadija ostaje Arkadija, a Atlantida ostaje Atlantida. Tamo negdje daleko. Postoje mjesta i prostori koje možemo zamišljati, ali ih nikada nećemo u potpunosti dosegnuti. To je dio naše prirode. Neke stvari ostaju izvan našeg dosega, a upravo zato nastavljaju postojati u našoj mašti.

Ljudsko iskustvo

Danas se mnogo govori o umjetnoj inteligenciji u filmskoj industriji. Kakav je vaš stav o tome? Biste li je koristili kao alat?

– Umjetna inteligencija neće zamijeniti ljude u kinematografiji, mislim da je ta priča od samog početka osuđena na propast. Film nije samo automatska proizvodnja slika, u to je uključeno ljudsko iskustvo, emocije i ono što se u tom trenu događa pred kamerom. Umjetna inteligencija može proizvesti određene rezultate, ali pitanje je što se događa s ljudskim iskustvom koje stoji iza umjetničkog djela. To je nešto što ne može zamijeniti tehnologija.