U povodu pedesete godišnjice smrti, Francuska ovih dana priređuje programe posvećene Andréu Malrauxu, književniku, političaru, nekadašnjem ministru kulture, redatelju i teoretičaru filma. Francuzi ga smatraju značajnim misliocem na području umjetnosti i kulturne politike, a dao je važan doprinos i idejama i inicijativama vezanim uz demokratizaciju kulture.

Rođen je u Parizu 3. studenoga 1901. godine, a preminuo je 23. studenoga 1976. u Créteilu. Nakon završene škole počeo se baviti prodajom rijetkih knjiga i umjetnina. Zanimao se i za izdavački posao radeći kao urednik za Gastona Gallimarda, poznatog pariškog izdavača. Pisao je članke o modernoj umjetnosti, a i sam se okušao u proznom stvaralaštvu uglavnom pod utjecajem njemačkog ekspresionizma i kubizma. Ostvario je velik i svojevremeno vrlo utjecajan književni opus.

Studirao je na Školi za orijentalne jezike. Sudjelovao je u arheološkim ekspedicijama u Kambodži, Afganistanu i Arabiji, a 1925. u Vijetnamu je pokrenuo i uređivao antikolonijalni list L’Indochine. Zatim je 1930-ih u Parizu bio urednik u književnom časopisu Nouvelle Revue française. U prvom razdoblju stvaralaštva objavio je fantastičnu i alegorijsku prozu »Papirnati mjeseci« i »Luckasto kraljevstvo«, romansirani esej o dekadenciji europske kulture »Iskušenje Zapada« te romane »Osvajači«, »Kraljevski put« i »Ljudska sudbina«. Iskazujući svijest o krizi univerzalnih humanističkih vrijednosti, Malraux u tim romanima problemu smrti, kao svojoj trajnoj preokupaciji, suprotstavlja volju, akciju i pustolovinu. Te motive i ideje u »Kraljevskome putu« nadograđuje komponentama erotizma, a u »Ljudskoj sudbini« do vrhunca dovodi etičko promišljanje revolucije kao izlaza iz apsurda te razrađuje stil zasnovan na višestrukosti gledišta, elipsama, zvučnim slikama i simbolima te isprekidanim dijalozima.

Romani su mu napisani uglavnom u stilu kasnog modernizma, s izraženim fabulama, ali i važnim esejističkim dijelovima. Tematika najčešće obuhvaća događaje vezane uz ratna zbivanja, ali i tekuća ideološka i politička pitanja. U središtu im je zanimanja analiza stanja suvremene kulture, nakaradnost određenih ideologija, revolucionarni zahtjevi za radikalnom promjenom te sukobi između ideala i zbilje. Raniji su romani prožeti patosom borbe protiv ljudske degradacije i zahtjevom za promjenom društvenog poretka i cjelokupne kulture u smislu socijalističkih i humanističkih ideala, no kasniji napuštaju politički angažman i posvećuju se skeptičnoj analizi povijesti i kulture, naglašavajući važnost i značenje umjetnosti, čemu su posvećeni i njegovi eseji, obogaćeni izuzetnim stilom i golemom erudicijom.

Ugled politički angažirana intelektualca potom je potvrdio duljom novelom »Vrijeme prezira«, o solidarnosti u nacističkim zatvorima, i fragmentarnim romanom »Nada«, s temom iz Španjolskoga građanskog rata, u kojem se borio na strani republikanaca. Prema jednoj epizodi iz toga romana snimio je 1938. istoimeni film, montiran i prikazan 1946., a u povodu snimanja napisao je studiju »Skica za jednu psihologiju filma«, u kojoj film, uz roman, proglašava paradigmatskom umjetnošću 20. stoljeća. Od mladosti je pokazivao posebno zanimanje za film, ali je ostvario samo spomenuto djelo »Nada«, po vlastitom scenariju. Film je snimljen u Španjolskoj na bojištima građanskog rata. Izvanredne scene uličnih borbi, doživljaji posada u kabinama bombardera – prvi put u povijesti snimani u originalnim letjelicama i rekonstruirani povijesni događaji, u kojima nastupaju sami sudionici, čine to djelo autentičnim iskazom koji odiše duhom revolucije. Rad na filmu prekinut je po ulasku Francovih trupa u Barcelonu 1939. pa je priveden kraju tek nakon Drugog svjetskog rata.

U vrijeme njemačke okupacije Francuske Malraux je živio na području takozvane višijevske Francuske, a 1944. bio je jedan od vođa Pokreta otpora. Tada je napisao »Altenburške orahe«, strukturirane u obliku serije pripovjedno-esejističkih epizoda. Prvi dio šire zamišljena i nedovršena ciklusa »Borba s anđelom« orkestriranjem različitih razina i referenci najavio je Malrauxovu esejističku i memoarsku prozu. Nakon Drugog svjetskog rata politički se angažirao kao degolist. Dvaput je bio ministar informiranja te ministar kulture. U tom je razdoblju napisao niz meditativnih eseja o umjetnosti, koji se odlikuju samosvjesnim ekstatičnim stilom dugih melodičnih rečenica svečana zvučanja (»Psihologija umjetnosti«, »Glasovi tišine«, »Imaginarni muzej svjetske skulpture«, »Metamorfoza bogova«). U njima povijest umjetnosti promatra kao preobrazbu oblika, s idejom o umjetnosti kao iskazu težnje k nadvladavanju smrtnosti i izrazu čovjekove slobode. Poznata je njegova misao: »Umjetnička knjiga je muzej bez zidova. «

U posljednjoj fazi stvaralaštva okrenuo se memoarskoj prozi. Njegovi »Antimemoari« već naslovom najavljuju dekonstruiranje žanrovskih konvencija, što Malraux konkretizira nepoštivanjem kronologije, miješanjem sjećanja i ulomaka vlastitih romana te dijalozima (s De Gaulleom, Nehruom i Mao Zedongom). Dijaloški su strukturirana i Malrauxova daljnja memoarska djela: »Hrastovi koje obaraju…«, »Glava od obsidijana«, duga meditacija o Picassu s rekonstruiranim dijalozima, »Lazar« i »Gosti u prolazu«. Te je proze objedinio pod naslovom »Ogledalo limba«. U njima su tema smrti i prikaz iskustva preobraženog imaginacijom uobličeni suptilnim igrama refleksija, aluzija, sugestija, elipsi i nejasnoća, postupcima koje je Malraux razvijao u cijelom stvaralaštvu kontinuirano se potvrđujući kao jedna od ključnih osobnosti francuskoga književnoga modernizma.

Kao novinar bio je vrlo kritičan spram kolonijalne vlasti; u svojim novinama L’Indochine, koje su izlazile dva puta tjedno, izvještavao je o raznim slučajevima nepravde prema lokalnom stanovništvu. Ipak, nije imao nikakvih kontakata s kineskim revolucionarima, komunistima, kao što se ponekad tvrdi, a jedino iskustvo s Kinom bili su kratki posjeti toj zemlji. Također je smatrao da je kolonijalistička civilizatorska misija opravdana i nije se bunio iz ideoloških razloga nego iz simpatija prema lokalnom stanovništvu.

Od 1933. se više politički aktivirao, upozoravajući na opasnosti od nacizma i fašizma. Godine 1934. otputovao je u Berlin kako bi pokušao srediti oslobađanje vođa KPD-a, Georgija Dimitrova i Ernsta Thälmanna. Iste godine je sudjelovao na Kongresu sovjetskih pisaca. Tada je upoznao Staljina, a godinu dana ranije i Trockog. Zatim je 1935. zajedno s Louisom Aragonom osnovao Međunarodnu udrugu pisaca za obranu kulture. Tijekom tridesetih je bio blizak s komunistima iako je sam bio prvenstveno humanist i socijalni aktivist, a ne profesionalni revolucionar, te se nije strogo priklanjao njihovim idejama klasne borbe i partijske discipline. S komunistima se razišao 1939. nakon potpisivanja pakta između SSSR-a i Trećeg Reicha. Za vrijeme rata napisao je roman »Altenburški orasi«, koji je zapravo dio većeg romana uništenog prilikom njegovog uhićenja. To mu je bio posljednji roman, a nakon rata uglavnom je pisao djela o umjetnosti i estetici.

U kolovozu 1945. upoznao je Charlesa de Gaullea, francuskog generala i državnika, vršitelja dužnosti 18. predsjednika Francuske. Kada je ovaj osnovao stranku, Malraux se priključio i pokazao kao uspješan propagandist i organizator. De Gaulleovim dolaskom na vlast 1958. Malraux je najprije postao ministar informacija, a sljedeće godine je preuzeo novostvoreno ministarstvo kulture koje je vodio idućih deset godina. Kao ministar pokrenuo je mnoge projekte restauracije djela, približavanja kulture ljudima i promoviranja moderne umjetnosti. Upoznao je mnoge slavne ličnosti svoga doba kao što su John F. Kennedy, Nehru, Mao, Picasso i drugi. Mnogi su mu zamjerali potporu De Gaulleu, primjerice Sartre. Njegovi protivnici su novi ustav vidjeli kao preinačivanje starog cezaropapizma, s predsjednikom na čelu koji je imao skoro monarhističke ovlasti kao u »ancien regimeu«. Ipak, André Malraux je jednom prilikom iskazao svoje mišljenje o politici: »Tragedija je, u naše doba, politika.«