Blues glazbenik, skladatelj i svirač usne harmonike, Tomislav Goluban iz Zaboka prozvan je Ambasadorom Zagorja. Zanimljivo je pratiti njegov razvoj, nadogradnje u stvaralaštvu, ali i kontinuirane uspjehe, što je rezultat mudro vođene karijere. Od samog početka, kad ga je Boško Petrović pozvao da nastupa u B. P. Clubu, shvatio sam da ga krasi entuzijazam. Osim što je neumorno nastupao, sve razvojne faze uspio je dokumentirati na diskografskim izdanjima.

Strast, ljubav prema bluesu, radost muziciranja – osjeća se to na svakom njegovom nastupu i radionici, a posebice u suradnjama s uglednim glazbenicima koji redovito iskazuju divljenje, ne samo prema njegovoj vještini sviranja usne harmonike, nego i skladateljskom radu. Naime, Goluban je osebujan autor koji stvara lepršava djela prožeta humorom, sa smislom za komentiranje aktualnih događaja, poput kakvog vrsnog karikaturista.

Američka diskografska kuća

Povod za razgovor s Tomislavom Golubanom najava je njegova 12. studijskog albuma »Express Connection«, koji će za američku diskografsku kuću biti objavljen u travnju te nominacija za diskografsku nagradu Porin. Skladba »Express Connection« nastala je nakon gužve izazvane kašnjenjem njegovih konekcijskih letova kad je žurio u Ameriku na plaćeni termin snimanja u tonskom studiju.

»Sva sreća da sam uspio stići jer bi dosta toga nepovratno propalo, a sve sam morao bukirati i platiti unaprijed«, sjeća se Goluban. »Zato je pjesma užurbana, dinamična poveznica između Zagorja i Memphisa (opet), ali ujedno inspirirana brzim načinom života koji smo imali prije korone. Ulovio sam zadnju sekundu prije prvog lockdowna. Tjedan-dva prije leta počela se otkrivati situacija u kineskom Wuhanu pa je bilo mnogo upitnika oko putovanja. Na svu sreću sve sam stigao. Bilo mi je jako lijepo, jednostavno, ali i poučno iskustvo.«

Nekoliko dana prije kompletnog kaosa tamo je snimio svoj prvi album za američku diskografsku etiketu, »Express Connection«, koji će biti objavljen 16. travnja. Glazbeno, album je nastavak prethodnika »Memphis Light« koji je nominiran za nagradu Porin. U snimanju su sudjelovali isti memphiški, specijalizirani, profesionalni blues glazbenici, ali je sastav ovaj put pojačan brass sekcijom. Album sadrži deset pjesama, devet njegovih i obradu »Pale Blue Eyes« Loua Reeda.

Goluban je osvojio tri nagrade Status i četiri Porina. Iako ih je do sad dobivao uglavnom u blues kategorijama, ove godine je za Porin nominiran u kategoriji rock albuma. »Vesele me nagrade, priznanja, natjecanja«, kaže. »Volim taj kompetitivni dio glazbenog biznisa, iako svi znamo da je umjetnost nemoguće vrednovati na taj način. Ali nagrade su dobre.

Volim biti uključen u cijeli taj proces, lijepo je to, a Porin je jedna od naših najvažnijih nagrada. Iznenađen sam jer sam nakon dvadeset godina karijere prvi put nominiran u kategoriji za najbolji rock album. Žao mi je da su blues kategoriju maknuli iz Porina pa je jedino moguće da konkuriram u kategorijama s kojima me se ne poistovjećuje.«

Baš taj nominirani album »Memphis Light« zauzeo je nevjerojatno 69. mjesto na svjetskoj top-ljestvici najboljih 200 blues albuma 2020. Time je Goluban postao jedini Hrvat koji se upisao na Top 200 Blues albuma prema statistici Roots Music Reporta, dok je 49. mjesto zauzeo u podžanru najboljeg suvremenog blues albuma od 200 najboljih u svijetu.

Poezija i groove

Kao i na većinu drugih glazbenika, izolacija je ostavila trag i na njegovo djelovanje. Naime aktivnost je gotovo potpuno zamrla. »Vjerovao sam da inspiracije imam beskonačno«, rekao je. »Nikad mi nije bio problem sklopiti skladbu, pogotovo instrumental, ali onda je stigo lockdown i inspiracija je lagano nestala. Shvatio sam da su mi potrebni ljudi da bih u skladateljskom smislu mogao funkcionirati u potpunosti. Putovanja, različite kulture, priče, druženja, život kakav smo nekad imali – to je u biti blues, pa me ne čudi gubitak inspiracije. Ali imam puno starog materijala po kome uvijek čačkam. Ili dođe dio benda pa malo sviruckamo, uvijek se nešto i snimi tako da kreativan proces nije stao. Ali da je ruiniran – je, definitivno!«

Goluban se uvijek referirao na svoje prezime stvarajući duhovite naslove. Tako je nedugo pokrenuo Golubarnik, koji je osmislio njegov suradnik, prijatelj i glazbenik Tomislav Vedrina kao okupljalište za najodanije fanove. Iza slikovitog naziva skriva se osvježena i obnovljena web stranica koja nudi nove mogućnosti povezivanja s njim. »To je mjesto gdje svaki pernati slobodnjak sleti s vremana na vrijeme po dozu odmora, smijeha i dobre glazbe«, kaže sa smiješkom na licu. »Ako »uletite« u Golublje Jato, očekuju vas rane snimke, materijali, pokloni i razna druga iznenađenja. Nerijetko za članove Jata osvanu i materijali koji nisu za širu javnost, s nekih nespretnih, ali upornih početaka, s pokojom greškom više, ali uvijek s mnogo smijeha, duha i čiste emocije.«

Uz to, kao svestrani glazbenik, Goluban na Hrvatskome radiju autorski osmišljava emisije posvećene bluesu. »S koronom se i to promijenilo pa mi jako nedostaju kolege u redakcijama jer trenutno radim online«, kaže. »Ali bolje i to nego nikako. Teme biram prema trenutnoj situaciji, a uvijek imam materijala da se nešto zanimljivo obradi. Žao mi je što su mi ukinute autorske emisije na Drugom programu Hrvatskog radija, ali su me zadržali na Prvom gdje me možete slušati četvrtkom u emisiji »Po vašem izboru« i prve dvije subote u mjesecu u sklopu termina emisije »Vrijeme za glazbu«.

Nakon završetka ekonomskog fakulteta poželio sam da mi život bude glazba i da od glazbe mogu preživjeti, nikako ne uredski posao vezan za struku. Bilo je razdoblja kad sam bio prisiljen raditi kompromise i odrađivati poslove koji nisu vezani za glazbu, ali na svu sreću nisu dugo trajali. Rad na radiju čak nije niti kompromis, ali nije vezan za sviranje, to jest koncertiranje. Stoga sam se tu pronašao u varijanti ugodno i korisno. Skupio sam brojna znanja kojih nisam bio svjestan dok ih nisam podijelio sa slušateljima. S vremenom se odnos s mikrofonom na Prisavlju pretvorio u pravu ljubav, koji sad u vrijeme korone cijenim čak i više.«

Goluban je prava osoba za pokušaj dešifriranja pojma blues. »Blues ima nebrojeno mnogo definicija i ne znam koju da odaberem a da ne bude predugo«, rekao je. »Za mene je to glazbena forma vrijedna divljenja, svakodnevnog proučavanja i nadograđivanja. Nikako se ne slažem s nažalost učestalim stavom »lako ćemo, to su samo tri harme«. Nije ni približno tako. Blues je stilska figura, osjećaj, dinamika, groove, priča, poezija. Blues je istina! Svakako bih spomenuo onoj što blues nije, a većina ga baš time smatra. Blues NIJE isključivo tužna glazba i ne sadrži »plavičaste note«. Blues je recept kako se riješiti tuge i boli, nepravde, blues nudi rješenje i nadu, blues je lijek! Na početku mi je bio samo vrsta glazbe, a danas je postao kompletan način života. S njim se budim i s njim idem spavati. Živim od njega i za njega.«

Stari majstori

Osim toga, blues je izvršio snažan utjecaj na nastanak drugih stilova popularne glazbe i još uvijek je infiltriran u mnoge od njih. »Za razumijevanje ove problematike zgodan je plakat drveta, koji je visio na zidu B. P. Cluba u Teslinoj«, prisjetio se. »Zamislite glazbu kao drvo i suvremene glazbene oblike kao plodove tog drveta, pupove ili cvjetove različitih boja, veličina i mirisa. Svi su različiti i simboliziraju razne glazbene oblike. Zajednički im je korijen tog drveta iz čega su svi ti plodovi nastali. Taj korijen je blues. Budući da sam lagani fah-idiot, nisam siguran jesam li realan, ali u većini glazbe mogu naći više ili manje utjecaja bluesa. Na lokalnoj zagorskoj fešti gdje je svirala »pleh glazba«, prilikom polke čuo sam utjecaj tradicionalnog dixielanda i to u melodiji. Naravno da je ritam karakterističan za blues lako razaznati u većini suvremenih glazbenih oblika, tako da i rap ili trap imaju korijene u bluesu. To je najudaljenija poveznica, ali definitivno postoji.

Mladima volim preporučiti nekog suvremenijeg izvođača, koji možda i nije definicija bluesa, ali je dobro za početak. Za malo iskusnije uvijek je trio kraljeva dobar za početak. Oni koji više vole rockersku stranu bluesa – svakako teksaški teškaši. Mi se ne možemo uspoređivati s njima zato jer je to ipak njihovo nasljeđe, autentični su i imaju dugu tradiciju muziciranja u tom žanru. Ali i publika je drukčije odgojena, razumije i podupire takvu glazbu. U klubovima je normalno da se plati ulaznica i da se kupi CD izvođača samo zato da mu se da potpora. Ono što sam naučio u SAD-u kod nas nikako ne funkcionira. Traže i glazbenike za snimanje albuma, pitali su me koji stil bluesa želim: Chicago, West Coast, Soul… Usko su specijalizirani i to daje rezultate u njihovom glazbenom izričaju. Kod nas je to neizvedivo jer je tržište premalo.«

Tomislav Goluban je usnu harmoniku počeo svirati nadahnut glazbom koju je slušao s LP albuma starih blues majstora. »Čuo sam ploču »Wizard of Harmonika« na kojoj je Sonny Terry iz tog malog instrumenta ispuhao sve što je meni bilo bitno za nastavak života«, sjeća se. »Iako tada nisam razumio blues niti sam poznavao izvođače, njegove pjesme su mi bile razumljive, iako nisam razumio blues. Njegovo sviranje mi je bilo zanimljivo, atraktivno, a opet odlično aranžirano u kompletnu zvučnu sliku. I da, većina su bile poletne vesele pjesme koje su me svaki put dodatno oraspoložile. Od njega sam naučio da je usna harmonika odličan prateći/grooverski instrument osim njene solističke komponente.

To mi je kasnije dobro došlo u stvaranju vlastitih kompozicija. Ubrzo sam kupio instrument i počeo vježbati, najprije za svoj gušt, ali vrlo brzo se u meni rodila želja da to podijelim s publikom. A kad jednom staneš na pozornicu, nema povratka.«

Blues i usna harmonika odredili su njegov život, ali da bi dostigao vještinu sviranja koju ima danas trebale su proći godine napornog i predanog vježbanja. »Grijao sam stolac svaki dan nekoliko sati«, tvrdi Goluban. »Tada sam studirao i vrijeme odmora od knjige posvećivao sam sviranju. Relaksiralo me, provjetrilo mi mozak i za par godina bome dalo neki smisao tom sviranju. Tada nije bilo interneta pa je sve išlo sporo. Puno sam slušao stare majstore stila. Tu je ključ. Da bi dobro svirao, moraš biti naslušan glazbe koju želiš izvoditi.

Na početku sam najviše konzumirao delta i country blues, a tek kasnije me počela zanimati njegova električna varijanta. Peg Leg Sam, John Lee Williamson, Charlie Musselwhite, James Cotton, Joe Filisko samo su neki od njih. Sve se promijenilo kad sam upoznao Joe Filiska iz Chicaga, koji mi je postao mentor i koji me dodatno glazbeno otvorio.«

Goluban je blues prilagodio tradiciji vlastitog kraja i na zanimljiv ga način spaja s hrvatskom tradicijskom glazbom. Tako je stvorio pristup koji bismo mogli nazvati zagorskim bluesom. »Nakon nekoliko godina sviranja moj me pokojni djed zamolio za jednu harmoniku i kad sam mu je dao, svirao je tehnikom koju sam ja tada tek počeo proučavati – istovremeno sviranje melodije i ritma, a njemu je to išlo prirodno«, sjeća se. »Naravno, nije on svirao blues, već zagorske popevke. Tako sam odmah na početku shvatio da je princip isti. Dogodilo se spontano, ali djedov način sviranja mi je na neki način otvorio oči jer sam u tom trenutku čuo poveznicu između njegova tradicionalnog sviranja i mog blues ritmiziranja. Probao sam ukalupiti te dvije priče i desilo se ono što danas zovemo zagorski blues, koji sam odmah preveo u Forhill (ZA-brijeg) Blues u želji da inozemna publika što bolje razumije moju poruku.

Smisao umjetnosti

Pojednostavljeno bi se to moglo definirati kao poznata zagorska melodija prearanžirana u blues groove te prilagođena dijatonskoj usnoj harmonici, to jest sviranju u tzv. drugoj poziciji gdje se u poznatu zagorsku melodiju ubacuju karakteristični blues ornamenti. Igramo se i s ritmiziranjem pa često valcer prebacujemo u 4/4 shuffle. Pokušavam ne mijenjati melodiju što nije uvijek moguće, ali trudim se. Varijante su brojne.«

Njegove pjesme i nastupi pršte energijom, strašću i nadasve urnebesnom svirkom. Mnoge od njegovih pjesama odišu humorom. »Duhovitost je podložna promjenama ovisno o prostoru i vrsti koncerta, ali princip je taj, sretna publika, sretan ja«, kaže. »Čak i tužna pjesma može biti duhovita ako je pogođen pravi trenutak, prava priča i prava anegdota. Nema pravila i nemam favorita, a bogme ni recepta. Znači ono što je danas duhovito, sutra možda ne bude. Koncert je spektakl, show. Tako ga doživljavam. Publika ispred mene je u tom trenutku najdragocjenjenija i moram dati sve od sebe da ih zabavim. Sretan sam kad ih vidim da se smiju i zadovoljno plješću. Svaki put se potrudim da to bude baš tako. Trudim se na svakom koncertu, čak i maloj svirci, komunicirati s publikom, što je iznimno važno.
Kako vrijeme prolazi, naučio sam poštovati vrijeme koje ta publika izdvaja za naš koncert. Zato uvijek pokušavam ostvariti kontakt. OK, nekad jednostavno ne ide, a onda ne valja niti forsirati. Ali trudim se, svaki put iznova. Radije pogledam koncerte izvođača koji dobro komuniciraju s publikom i možda nisu perfektni instrumentalisti ili pjevači nego onih koji su cijeli koncert posvetili postizanju perfekcije. Volim greške, improvizaciju, a iz toga dođe i iskreni osmijeh, nas glazbenika, ali i publike. Nažalost, to već dugo nisam vidio ispred sebe da sam gotovo zaboravio kako to izgleda, ali u većini slučajeva u publici primijetim oči koje gledaju i dive se, makar i samo jedan par, ali kad vidiš taj pogled, siguran si da si prodro i u to srce.

To je predobar osjećaj, a čini mi se i smisao umjetnosti općenito.«
Takav odnos Goluban ostvaruje i s članovima benda, koje bira prema svojem kriteriju. »U šali znam reći da su mi najzahvalniji studenti i penzioneri«, kaže. »Također se znam našaliti da su mi bolji oni koji malo znaju i žele učiti od onih koji misle da znaju sve. Kao autor, većinu pjesama čujem u svojoj glavi pa je ponekad teško objasniti da je manje=više, a svoju glazbu nastojim tako koncipirati. Ali za članove mog sastava je najbitnije da vole moju glazbu, da ne očekuju financijsko čudo i da su prvenstveno ljudi, to jest prijatelji. Kad putujemo i kad smo zajedno dvadeset i četiri sata dnevno u drugi plan padaju glazbene vještine, a važnost preuzima karakter i spremnost na kompromis.«

Neprocjenjivo iskustvo

Svojim vedrim duhom, ali i profesionalnim pristupom glazbi, Goluban je osvojio i mnoge ugledne glazbenike s kojima je svirao na koncertima i snimanjima albuma. Neki od njih su Ksenija Erker, Hana Hegedušić, Miroslav Evačić, Ivica Kostelić, Adam Končić, Singrlice, Kvartet Gubec, Lidija Bajuk, Nebojša Buhin, Joe Filisko, Eric Noden, Mike Sponza, Raphael Wressnig. Za početak njegove karijere posebice je važna bila suradnja s Boškom Petrovićem, koji mu se pridružio na snimanju drugog albuma. »On me otvorio kao glazbenika, iako nikad nisam zašao u jazz vode«, prisjeća se. »Tada sam bio ‘no name’, a Boško apsolutni i nikad prežaljeni glazbeni autoritet. Svirati u njegovom klubu značilo je da su ti sva vrata otvorena, a svirati zajedno s njim je bilo ostvarenje svih mojih tadašnjih glazbenih snova. Tamara Obrovac, Zdenka Kovačiček i Lela Kaplowitz su također bile odlične pedagoginje i suradnice.

Nebrojena je lista glazbenika s kojima sam surađivao u Hrvatskoj, a odlična sam iskustva imao i u Americi gdje su me fascinirali sa svojom profesionalnošću i znanjem, pogotovo Grammyjevac, bubnjar Kenny »Beedy Eyes« Smith, sin pokojnog bubnjara Muddyja Watersa te basist E. G. McDaniel, nećak Boa Diddleyja. Kad ozbiljno zasviraš s takvim likovima u kreativnom procesu u studiju… uh, ta škola nije zapisana ni u jednom glazbenom udžbeniku. Mnoge od tih značajnijih suradnji bile su vezane za moju autorsku glazbu, znači ponudio sam određene pjesme i aranžmane koji su naišli na odobravanje glazbenika/suradnika.«

Goluban je pokretač i organizator Zagorje Blues Etno festivala, glazbene manifestacije koja se svake godine u studenom održava u Zaboku i diljem Krapinsko-zagorske županije. »Ideja je došla na inozemnim festivalima gdje sam nastupao te sam poželio nešto slično napraviti i u svom Zagorju. Svu tu ljepotu glazbenog zajedništva želio sam testirati na svojoj mikrolokaciji te obavezno spojiti s edukacijom i turističkom ponudom. Zabava-edukacija-eno-gastro ponuda su mi tri glavna cilja uz glazbenike koji nisu nikad ili su vrlo rijetko nastupili u Zagorju. Također mi je bitan međunarodni moment pa je uspješna suradnja ostvarena s brojnim veleposlanstvima i ambasadama.

Goluban je jedan od osnivača i prvi predsjednik – od 2010. do 2012. – udruge Hrvatske blues snage koja je zaslužna za brži razvoj blues scene u Hrvatskoj. »Blues je dio naše glazbe od početka diskografije, baš kao rock i jazz, jer su i rock i jazz nastali iz bluesa«, rekao je. »S tom formom su tijekom 60-ih i 70-ih koketirali najkomercijalniji bendovi bivše države i blues je usađen u našu tradiciju. U ranom razdoblju HBS-a blues je bio na vrhuncu u našoj zemlji. Nakon što je moj prijatelj Dražen Buhin preminuo povukao sam se te sam sada samo redovan član. Dobar posao, upornost i aktivnosti bivšeg i sadašnjeg vodstva rezultirali su prestižnom nagradom Keeping the Blues Alive što govori dovoljno. Jedna od glavnih zadaća HBS-a je organizacija natjecanja čiji pobjednici ostvaruju pravo nastupa na International Blues Challengeu u Memphisu. To je svečanost sama po sebi i mislim da su svi glazbenici koji su tamo otputovali bogatiji za neprocjenjivo iskustvo. Bez HBS-a to ne bi bilo moguće.

Djeca su iskrena

Tomislav Goluban je bio prvi hrvatski predstavnik na International Blues Challengeu 2009. u Memphisu. U Memphis je otputovao temeljem pozivnice tadašnjeg predsjednika Blues Foundationa Jaya Sielemana, koji je postao velik prijatelj i poklonik RH. Trećinu njegove diskografije čine albumi snimljeni u Americi. Prvi od njih snimio je u Memphisu u legendarnom SUN studiju 2009., drugi u Chicagu 2018. i zadnja dva opet u Memphisu, ali u Ardent sudiju 2019. i 2020. »Već je prve godine Sieleman, nakon moje snimke, naučio i uspješno pozdravio na svečanom otvaranju sve prisutne s: »Dobra večer«, rekao je Goluban.

»Osjećao sam se u najmanju ruku kao Kralj svemira – mission accomplished! Prvi put vidjeti svu tu povijest koju sam do tada proučavao i brzinski ispraviti što više naučenih grešaka, bilo je prekrasno. Memphis je grad u kojem je nastao (ili se barem komercijano formirao) velik dio suvremene glazbe. Zato svakom glazbeniku preporučam barem jedan takav izlet u životu. Tamo sam prošao puno toga: od pokušaja džeparenja i tučnjave do najljepših glazbenih trenutaka i koncerata. Upoznao sam dio južnjačke kulture, bio iznenađen odnosima afroameričke zajednice, nastupao na tamošnjoj televiziji i radiju, ostvario prekrasna prijateljstva koja su mi pomogla u daljnjoj karijeri. Snimanje u SUN studiju dogodilo se slučajno. Dogovoreno je prilikom turističkog obilaska muzeja jer taj studio preko dana funkcionira kao muzej, a preko noći kao studio. Ostali američki albumi pripremani su godinama i sama organizacija je tekla puno pedantnije.«

Goluban je aktivan u obrazovanju mladih pa tako u sklopu programa »Ruksak (pun) kulture«, koji provodi u suradnji s Ministarstvom kulture i medija RH, svoj autorski program »Usna harmonika i korijeni suvremene glazbe« predstavlja diljem Lijepe Naše. Osmislio je i realizirao zabavno-edukativni program »Usna harmonika u blues glazbi«, koji prezentira učenicima osnovnih i srednjih škola diljem Hrvatske. »Razočaran velikom količinom dezinformacija o bluesu, netočnih navoda, krivih termina i kompletnim nerazumijevanjem ove forme i stila, odlučio sam osmisliti program s kojim bih ispravio tu nepravdu«, kaže.

»Prva varijanta je verificirana pri tadašnjem Zavodu za školstvo. Učenicima osnovnih i srednjih škola pričam o razvoju suvremene glazbe od bluesa do pojave rocka. Djeca su iskrena i obožavaju nove stvari. Ako vjeruju u tvoju kompetenciju i ljubav, nemaš nikakav problem. Vole učiti, vole nova znanja, vole glazbu i usnu harmoniku. Pružam im informacije koje nikad nisu čuli i njihov interes i zadovoljstvo su neprocjenjivi. Najviše se vesele iskrenosti. Kad osjete moju ljubav prema usnoj harmonici i bluesu, vjeruju mi i vesele se zajedno sa mnom. Nerijetko su baš oni ti koji mene nasmiju i vrlo često me nauče nešto novo. Našao sam recept za win-win odnos. Ali moraš biti iskren i stručan. Jednom sam, u Dalmatinskoj zagori, došao u školu gdje je grijanje preko peći na drva i gdje internet dolazi u nepravilnim razmacima. Uvijek na početku sata pokušam saznati njihove glazbene afinitete ne bih li našao neku poveznicu s bluesom, a u tom su razredu svi imali samo jednog poznatog izvođača, gospodina Thompsona. Nakon mog predavanja dok sam pakirao opremu, čuo sam učenicu kako sama sebi u brk kaže: »Ovaj blues uopće nije loš.«