Redateljica Jub Clerc je ponosna pripadnica aboridžinskih plemena Nyul Nyul/Yawuru iz Kimberleyja. Kako ističe, to su plemena s majčine strane obitelji jer za mnoga aboridžinska plemena važnija je majčina linija. Jub Clerc sreli smo na Berlinaleu gdje je prikazan njezin film »Sweet As« (»Slatko kao«) u sklopu festivalskog programa Generation, u kojem je proglašen najboljim i nagrađen Kristalnim medvjedom.

»Sweet As« je sasvim drukčiji od svih filmova koje smo vidjeli o buntovnim tinejdžerima. Petnaestogodišnja Aboridžinka Murra (Shantae Barnes-Cowan) živi s nestabilnom majkom i nepodnošljiva kućna atmosfera vrlo utječe na njezino sve problematičnije ponašanje. Ujak je uvjeri da se makne od kuće na neko vrijeme i pošalje je na fotosafari. Uz dvoje pratitelja, ona i još troje njezinih vršnjaka, poslanih na to putovanje gotovo bez vlastite volje, putuju kroz magične krajolike Zapadne Australije i jedino čime se bave je fotografiranje. No transformacija kroz koju prolaze je impresivna.
Soundtrack filma je također upečatljiv, u potpunosti sastavljen od pjesama aboridžinskih glazbenika.

Putovanje Zapadnom Australijom

Razgovor s Jub Clerc započeli smo pitanjem zašto joj je trebalo tako dugo vremena da snimi svoj prvi dugometražni igrani film.

– Oduvijek sam željela napraviti igrani film, no dugo sam to odgađala. Napravila sam nekoliko kratkih filmova i radila sam na mnogim prekrasnim igranim filmovima koje su režirali moji prijatelji, te sam se iskušala na različitim odsjecima na televiziji. Kada sam konačno odlučila raditi svoj dugometražni igrani film, osjećala sam se potpuno spremna za ono što se od mene očekuje na setu i u radu s glumcima. Ja ponajprije tražim teme i priče koje veličaju moj narod jer želim da se čuje naš autentičan glas. No, za odabir upravo ove priče za moj prvi igrani film zaslužna je, ustvari, Liz Kearney, moja najbolja prijateljica i producentica. Jednu večer me nazvala i rekla: »Čuj, ono putovanje na kojem si bila kao dijete zvuči kao idealna priča, hajde da napravimo film o tome«.

Kako je izgledalo vaše stvarno putovanje?

– To je bilo fantastično putovanje Zapadnom Australijom, od Port Hedlanda do Pertha. Bilo nas je četiri djevojčice i četiri dječaka i nekoliko odraslih pratitelja. To je bio fotosafari organiziran za problematičnu djecu, što sam otkrila tek kada sam počela istraživati za film. Tada sam imala četrnaest godina i nisam imala pojma da sam problematično dijete. Za mene je to bila doista dojmljiva spoznaja i iz toga se rodila priča za ovaj film.
Kada sam otišla na to putovanje nisam bila svjesna kaotičnog stanja u kojem sam se nalazila, koje je moja okolina očito vidjela. No, znam da sam negdje na pola tog puta jednostavno duboko udahnula i pomislila – znači život može ovako izgledati, izvan mog životnog kruga u koji sam se ja izgleda sama zatvorila. Za mene je to bila umirujuća i ohrabrujuća misao i znala sam da sve može biti dobro, što je za mene bilo dragocjeno otkriće.

Univerzalne teme

Imate li još uvijek fotografije s tog izleta?

– Da, imam mnogo fotografija jer svaki dan smo dobivali nekoliko rola filma. Kada mi je bilo osamnaest godina konaktirala sam organizatore tog putovanja i oni su mi poslali oko 400 slajdova. Kada sam počela raditi na filmu, opet sam ih kontaktirala i tada su mi poslali knjigu s fotografijama koja je napravljena 80-ih, za koju nisam ni znala da postoji i u njoj je bilo moje cijelo putovanje.

Jeste li upotrijebili neke od tih fotografija u vašem filmu?

– Nisam, jer to je putovanje bilo samo inspiracija za priču u mom filmu i nije se baziralo na onome što se onda dešavalo, pa nisam htjela miješati jedno s drugim. Najbolja stvar vezana za moje putovanje je ta što ja nikad nisam znala razloge zašto su ostala djeca bila na tom izletu, jer mi nismo nikad razgovarali o našim problemima ili imali neku vrstu savjetovanja ili terapije. To smo sve rješavali boraveći sami sa sobom u prirodi, fotografirajući. Tako da je filmska priča ustvari spoj mojeg životnog iskustva, moje obitelji i općenito australskih domorodaca.

Pritom vaš film i nije nostalgično putovanje iz prošlosti, već je radnja smještena u današnje vrijeme.

– Da, jer sam htjela da radnja filma bude relevantna za današnje tinejdžere. To je za mene neka vrsta sjećanja, ali također sadrži sve elemente onoga što mladi ljudi trebaju čuti danas i nešto što im može dati nadu. Također, moja namjera nije bila doprijeti samo do domorodačkih tinejdžera. Iako je ovo priča koja prvenstveno govori o mojem narodu, ja se zaista nadam da je tema univerzalna i priča u kojoj će se pronaći mnogi koji pogledaju film te da će moći izvući poantu koja im može promijeniti život. Jer film govori o univerzalnim temama kao što su prijateljstvo, hrabrost, izdržljivost, oprost i, naravno, tinejdžerska ljubav.

Biti Aboridžin u Australiji

Osim toga, i protagonisti vašeg filma nisu samo aboridžinska djeca.

– Da, jer bez obzira na boju kože, ono što oni imaju zajedničko je vrlo intenzivna trauma kroz koju su prošli. Moj narod ima generacijsku traumu vezanu s kolonizacijom, ali naravno da i u svakodnevnom životu ljudi prolaze kroz ozbiljne traume, naročito mladi ljudi i djeca.

U vašem se filmu ne govori direktno o rasizmu, no postoje indikacije. Kako izgleda biti Aboridžin u Australiji?

– Kako je biti Aboridžin danas u Australiji, može se usporediti s njihalom. Definitivno postoji pomak unaprijed, sve više domorodaca je obrazovano i mnoge stvari su nam pristupačnije. Prije petnaestak godina vrlo se rijetko u javnosti moglo vidjeti lice Aboridžina ili čuti naš glas u medijima. Nama nikada nije dana platforma za razvoj naše kulture i mnogi naši praočevi su se neprestano borili da se čuje naš glas. Konačno su se ipak našli fondovi koji financiraju naše originalne priče i na filmu, i u kazalištu, i na televiziji. Tako smo konačno dobili priliku da ispričamo naše autentične priče na način na koji ih mi proživljavamo, a ne da o nama govore oni koji o tome nemaju nikakvog iskustva i stvarnog razumijevanja. Mislim da je to i uvjetovano velikim promjenama u društvu jer nam je australska publika počela dolaziti ususret i počeli su shvaćati da smo i mi ljudi koji imaju iste ljudske emocije kao i oni. Da, društveni preokret se definitivno dogodio, ali nažalost, uvijek će postojati ljudi koji vjeruju da ljudi tamnije kože nisu dovoljno dobri. Australija je kolonijalna zemlja i još uvijek ima mnogo ljudi koji vrlo teško prihvaćaju činjenicu da su Aboridžini australski primarni narod i oni se nikad neće promijeniti.

A koliko se još uvijek njeguju aboridžinska baština i običaji?

– Da, o tome se upravo i radi. Naša baština i kultura bile su gotovo iskorijenjene. Naročito s »ukradenom generacijom« kada su sva djeca odvojena od svojih obitelji, kada nam nije bilo dozvoljeno da govorimo našim jezikom i nismo smjeli njegovati našu kulturu. To je trebala biti potpuna asimilicija i destrukcija naših tradicija. Ali sada se definitivno radi na oživljavanju naše kulture i običaja, i cijele generacije Aboridžina ne žele živjeti po društvenim normama bijelaca. Mi imamo ljude koji se osjećaju slobodni i možemo naći način da se vratimo svojoj kulturi, tradicijama i našem jeziku.

U filmu se također izvodi jedan prekrasan ritual.

– Da, to je bio pozdrav s poštovanjem prema krajoliku i dozivanje predaka, da bi nas zaštitili i da bi se sa sigurnošću mogli kretati tim predjelima koji pripadaju različitim plemenima.

Čudesan krajolik

Možete li nam reći nešto o krajolicima Australije kroz koje prolaze protagonisti vašeg filma?

– Presretna sam što sam mogla snimati film u oblasti Pilbara koja pokriva sjeverni dio Zapadne Australije. Ja sam preko majke tradicionalno vezana za oblast Kimberley koja s Pilbarom graniči na sjeveru, ali ja sam rođena i odrasla sam u Pilbari, gdje već generacijama također živi velik dio moje obitelji. Kraj u kojem smo snimali film nema veze s mojim originalnim putovanjem, ali za mene je cijeli taj predio vrlo značajan. Također smo snimali u Nacionalnom parku Karijini gdje još nitko prije mene nije nikada dobio dozvolu za takvo što. Tradicionalni vlasnici parka su različita aboridžinska plemena i obaviti zahtjevne protokole da se sretnem i razgovaram sa svima njima bio je zaista vrlo dug proces. Bilo je vrlo važno da svi oni znaju tko sam ja i tko su ljudi koji će biti sa mnom. Imam tu sreću da je velik dio moje obitelji iz Pilbare i mnogi su se sjećali i mene, i posebno moje mame, koja je bila moja »zlatna karta« u pregovorima. No, ipak, u pregovaranju smo izgubili skoro godinu dana. I kada smo se pomirili da od toga neće biti ništa, doslovno nekoliko dana prije nego što smo trebali započeti sa snimanjem filma, dobila sam njihovu dozvolu. Tako smo mogli snimati u tom čudesnom krajoliku, tom djeliću svijeta koji još nitko nije vidio u nekom filmu. Zbog toga se zaista osjećam posebno privilegirana i beskrajno sretna.