Ima li uopće smisla pisati o knjizi u kojoj je sadržajno već gotovo sve rečeno, koja svojom kvalitetom govori sama za sebe, a bez da treba posrednika u liku nekakvog kritičara, analitičara, recenzenta i slično. O kojoj bilo što da se kaže i napiše nikada neće biti u potpunosti točno, jer sama je po sebi u svojoj (ne)dovršenosti cjelovita; nemoguće ju je prepričati jer zahvaća cijeli jedan spektar života i svijeta koji se zrcali tisućama slika i misaonih silnica. A, takvih knjiga, posebice u nas, nikada nema dovoljno; u takve knjige upravo spada autopoetska (auto)biografija Predraga Fincija naslovljena »Sve dok« u izdanju najagilnijeg hrvatskog izdavača Frakture. To je nostalgična knjiga, ali to nije knjiga koja žali za bivšim vremenima, iako ima i toga, već je to više osjećaj nedostatnosti i želje da se valorizira što je moglo, a nije se nikada dogodilo. I neće.

»Sve dok« nas već u naslovu stavlja u dilemu što zapravo znači taj naslov; radi li se o temporalnom pojmu pa nas upućuje na sve ono dok nešto traje, sve dok nešto tražimo ili nas upućuje na šarmantnu igru riječi kojom se želi potvrditi uloga autora kao svedoka/svjedoka u jednom razdoblju povijesti u kojem se odvijao i njegov život. Ili se radi o nečem sasvim trećem, jer horizonti misli koje Finci »opasuje«, kroz koje »plovi«, odveć je širok, a da bi ga se definiralo; teško je dokučiv jer u sebi krije čitavo bogatstvo misli, cijelu jednu filozofiju života u kojoj se prelamaju i sam svakodnevni život autora, ali i njegova »profesionalna« znanja, nesumnjivo široko enciklopedijski obrazovanog intelektualca.

Magija ispovjednog teksta

Iako piše stilistički sjajno i izražava se jasnim rečenicama, tako da je tekst lako čitljiv te nas jednostavne riječi/rečenice koje nam nude višeznačnu raščlambu ne bi trebale zavarati jer pred nama otvaraju cijeli jedan labirint u kojem se lako zagubiti i koji se račva u niz slojeva (pod)teksta, koji svaki za sebe upućuje na tragove i »znakove pored puta« koji traže, ali i nude objašnjenja. Tu se zapravo i krije tajna ili preciznije rečeno magija Fincijevog ispovjednog teksta; nije mu se teško približiti, ali u njega u potpunosti ući je nemoguće, jer kako ući u (s)misao drugog bića, intelektualca suptilnih misli i čovjeka tegobna iskustva, a opet velik je izazov jer piše i govori o onome što je svakome, posebice njegovoj generaciji kojoj se, čini mi se primarno obraća, sve to blisko i (samo)razumljivo.

Recimo, za brojna imena naših filozofa iz razdoblja SFRJ-a, sveučilišnih profesora iz Sarajeva, Zagreba i Beograda teško da su današnji studenti u RH uopće i čuli, a ako jesu, većinom kao fusnotu. A, radi se o intelektualnim gromadama, nastavnicima i znanstvenicima koji su duhovno oblikovali cijele naraštaje ove nekada zajedničke zemlje, a kako se danas čini, dio tih naraštaja koje su oblikovali nije zaslužio svoje učitelje jer su ih »i mišlju i djelom« izdali, okrenuli leđa onome što su ih učili, prepustili se »nacionalističkom bludu«, smisleno obesmislili, ili kako je to sam Finci zapisao: »Filozofija se naravno može učiti, ali kada nas refleksija počne voditi tek smo tada u filozofiji. Filozofiranje se ne može naučiti. Ono je samo ono što iz prirode istine, iz bića izbija. A to se dogodi rijetko jer je rijedak onaj uistinu nadaren za filozofiju…

Od onih koje sam bolje poznavao i s njima surađivao trojica su se po mojem sudu svojim filozofskim darom izdvajala: Ivan Focht, Kasim Prohić i Spasoje Ćuzulan. Nažalost, nijedan od njih svoje u filozofiji potpuno ne uradi, nijedan svoje djelo ne dovrši… Ako je neka utjeha, od svakog od njih ponešto i u meni ima… Znam da djelo nikada ne može biti potpuno dovršeno, da svako iz nekih razloga jednom bude prekinuto, onda ili zaboravljeno ili ignorirano, a u boljim slučajevima u nekom drugom, srodnom djelu ili primjerenom tumačenju nastavljeno. Kada god se to desi, filozof potvrđuje svoju odgovornost, a sama filozofija u toj kulturi i društvenoj sredini uspostavlja svoju vlastitu povijest«.

Brojni talenti

Finci je rođen (1946.) i odrastao je u Sarajevu, a Sarajevo je mali grad u kojem su svi dječaci dobro znali kojim se ulicama smiju, a kojim ne smiju kretati, već kroz »neprijateljski teritorij« protrčati i imati ili ne imati sreću da ga suprotstavljena »banda« ne ulovi i kazni s nekoliko britkih šamara, tek toliko da zapamti i poštuje nepisana pravila ponašanja. Tko nije svladao tu elementarnu »lektiru života« taj jednostavno neće razumjeti Fincija, jer samo osoba sazdana iz takvog »uličarskog« iskustva i materijala može opstati u sredini u kojoj je svakodnevno dokazivanje naprosto imperativ postojanja. To je samo jedan naivan primjer koji nam može poslužiti u iščitavanju, razumijevanju, ali i traženju zadovoljstva u Fincijevom tekstu.

Pišući o sebi, Finci govori i o nama, naravno ne u doslovnom smislu, već posredovanjem »duha vremena« koje polako nestaje, kojem je on svjedočio i koje će njegovim nestankom zapravo izgubiti jednog od svojih boljih tumača. A, sve to što je proživio, vrijedilo je zabilježiti, posebice kako je to (u)činio Finci, čovjek obdaren brojnim talentima koji se dokazao ne samo u filozofiji, već i u glumi, poeziji, »umijeću življenja«, majstorskom šahu, boemskim manirima u kojima je uvijek bilo šarmantne otmjenosti.

Predrag Finci u Sarajevu je završio studij glume, a potom i filozofije, da bi u Parizu kod slavnog Mikela Dufrennea nastavio specijalistički studij. Nakon doktorata (1981.) počeo je raditi kao profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a rodni grad i zemlju napušta 1992. ne želeći sudjelovati u ratu koji nije doživljavao svojim; upravo suprotno, kao nešto što je upereno protiv svega onoga što on zagovara i živi. Otišao je u London gdje i danas živi i u kojem je do umirovljenja (2011.) radio kao istraživač na više tamošnjih sveučilišta, ali je i stalno pisao filozofske tekstove, prozu, pjesme i eseje i do sada je objavio 25 knjiga od kojih su neke pravi dragulji duha i misli. Svoje priloge objavljuje u nizu domaćih i stranih publikacija (iako je teško odlučiti što je za njega »domaće«, a što »strano«, jer i u Sarajevu i Londonu istodobno je danas i gost i domaćin), a između ostalog treba navesti i priloge koje često objavljuje u »Novom Omanutu«, časopisu za kulturu i umjetnost zagrebačkog židovskog društva »Miroslav Šalom Freiberger«.

Kratka glumačka karijera

Za svoje kratke glumačke karijere istaknuo se ulogom Gavrila Principa u filmu Fadila Hadžića (1968.), ali u tim se vodama nije dugo zadržao; po vlastitim riječima »glumom se više nije želio baviti, ali mu je to iskustvo, odnosno vještina uživljavanja i ulaženja u lik ipak bila od koristi, jer je lakše razumijevao druge ljude i njihove probleme, a pomagalo mu je i u načinu shvaćanja pojedinih filozofa«. Prevagnula je filozofija, ali jednako tako nije zapostavljao i ostale talente, a jedan koji nismo spomenuli odnosi se na kartanje. U toj je igri ostvario majstorstvo i doživljavao ju je kao čin vrhunskog uživanja. Kasnije, u emigraciji u Londonu naprosto više nije bilo vremena za šah ili kartanje, posebice ne za boemsko opuštanje jer se u novoj sredini trebalo snaći, osvojiti prostor slobode za pristojan život, u znanstvenom i stručnom pogledu se afirmirati, i po osobnom priznanju, »brojne su se navike morale radikalno mijenjati«.

»Sve dok« je knjiga podijeljena u dvije cjeline: »Prije« i »Poslije«, uz napomenu da je razdoblje do odlaska u Veliku Britaniju nešto duže, a napisano je s više žara i erudicije naprosto stoga što su iskustva mladosti i sazrijevanja, ako ne bogatija, a ono svakako draža svakom čovjeku, a dodatnu dimenziju imaju posebice ako su usko naslonjena na ratna zbivanja, za razliku od zrelog doba koje uglavnom i živi od uspomena i sjećanja. O čemu sve to priča Finci? O djetinjstvu, roditeljima, prijateljima, (prvim) ljubavima, mangupskim nepodopštinama, školovanju, ulasku u akademski svijet, ali i o životu u emigraciji, granicama različitih vrsta, od onih geografskih do onih u našim glavama, bolestima, suočavanju sa starošću, snivanju povratka, ali i postavlja pitanja kamo i gdje se vratiti i kome uopće više pripada.

Tako u Post scriptumu svoga djela piše: »Moja je realnost sada realnost penzionera…Sada više nigdje ne moram, više ništa ne moram…Penzionera više ništa ne obavezuje, a nikome baš mnogo i ne treba, pa je slobodan čak i u odnosu na vlastitu stvarnost. Pod uvjetom da mu penzija dolazi na vrijeme…Ali još se ništa nije završilo. Nije, jer svijet traje; nije, jer i ono što nestaje u drugom obliku nastaje; nije, jer i sam još uvijek živim i svoju javu i svoj san, još nastojim svoje ostvariti…Još je sve tu, sve moje sa mnom. I tako sve dok me bude. Sve dok budem želio ili barem htio još ponešto dodati…Sve dok je moj život sa mnom. Zauvijek će mi tako biti, sve dok sam«.

Fenomenologija granica

A kako bih čitateljima prezentirao barem dio onoga što me je u ovoj knjizi fasciniralo, iz tih »gusto« ispisanih stranica izdvojit ću samo neke segmente i dati riječ autoru jer zašto kvariti tuđe savršenstvo kritičarskim manjkavostima i nedostacima. Kada piše o roditeljima ili o svojoj nacionalnoj (ne)pripadnosti, on s puno ljubavi, ali i rafiniranosti koja nije lišena ironije piše: »Otac je mnogo radio… Gradio je socijalizam, majka – obitelj. Otac: strogost, sigurnost, zauzetost, ozbiljnost, odgovornost… Majka: nježnost, nesebičnost, sentimentalnost. Jedina koju sam bezrezervno cijelog života volio. Otac je govorio o ispravnosti, majka o dobroti. Otac mi je bio Autoritet, majka Blagost…Sve nekako mislim da je moja današnja želja za samoćom srodna njihovim samoćama. Majka je odlazila u crkvu, tiho molila, a o tome nije govorila. Govorila je da voli otići u svoj svijet snova…Otac je malo govorio, o sebi najmanje…Je li ocu vjera u komunizam bila nadoknada za izgubljeno? Njegov ateizam otpor vlastitom jako religioznom ocu? Njegovo tiho pjevanje zaboravljenih sevdalinki i sefardskih napjeva sjećanje na vlastitu uništenu mladost, na netragom nestale bližnje?…Otac i majka imali su svoje samoće: otac je šetao sam s onim što mu se dogodilo, majka je odlazila u duge šetnje s onim što joj se neće dogoditi«.

Sjajan je i odlomak u kojem Predrag Finci govori o svom podrijetlu: »U porijeklu mojih roditelja počivala je moja neopredijeljenost. Naime, Židov je onaj koji je to po majci. Moja je mati Hrvatica, pa ne mogu biti Židov, jer sam Hrvat. Hrvat je, naravno, onaj koji je to po ocu, a moj je otac Židov, pa ne mogu biti Hrvat, jer je čovjek Hrvat po ocu, tako da je moja nacionalnost neka vrsta sofizma. I to nerješivog. S tim osjećajem živim i nije mi loše. Svaki mješanac već samim svojim postojanjem dokazuje lažnost nacionalističke teze o »nepomirljivim razlikama«. Na to se nadovezuju i rečenice u kojima govori kako su ga drugi oblikovali (Židov, Jugoslaven…) po vlastitom nahođenju i po mjeri vlastitih predrasuda, a da njega samog »nikada nije brinulo što ne pripada nekoj grupi ili skupini«.
Dojmljive je stranice ispisao i o fenomenologiji granica; pita se što sve može biti granica, koliko i kakvih ih ima i kaže: »Granica kaže dokle se može…Tek kada pređem granicu, otrgnut od svog, u neznanom, dolazim do sebe koji jesam. Do onoga što jesam. Ili, jednostavnije: iskušenje me uči meni samom.

Iza granice je nešto drugo. Sreća, opasnost, propast, neočekivano… Drugačije, a ipak prepoznatljivo… A, kada pređemo državnu granicu, kada pređemo iz jedne zemlje, iz jedne kulture u drugu, onda shvatimo snagu svih onih granica koje su u nama, granica koje nikada nećemo preći, koje će u nama zauvijek ostati jer nas opisuju, a postanemo svjesni i onih granica kojih se oslobađamo, jer smo tek s one strane svake granice, svakog ograničenja mi, tek tada potpuno kod sebe i sa sobom… Zato mi je svaka zemlje bila strana, a nigdje nisam bio stranac… Pripadam sebi i onima koji su moji, svojoj ljubavi, svojim bliskima, sebi bliskome. Pripadam ovom svijetu koji je bio i ostao sa mnom. Svijetu koji sam potpuno mogao samo u sebi, nikada izvan sebe ostvariti«.
A na pitanja znanaca kako mu je u novom domu (iako tu već živi 30 godina) u Engleskoj, Finci dobrohotno-ironijski odgovara: »Sve je isto, samo na drugom jeziku«.

Priče koje su i naše priče

Fincijeva autopoetika naslovljena »Sve dok« svojevrsno je arhiviranje krhotina života kojim je prolazio, knjiga traganja za vlastitom dušom, ali i pokušaj objedinjavanja različitih fragmenata vlastite biografije. I zaključio je: usprkos svemu, ratu, emigraciji, bezdomnosti, život nije negdje drugdje kako to tvrdi Milan Kundera, on je tu s nama, samo ga treba znati prepoznati i graditi ga usprkos svim »nemjerljivim silama«. Treba povezati naizgled nepovezivo u cjelinu, ne radi cjeline same kao takve, nekakvog »svođenja računa« već da bi se barem negdje, u nekom detalju pokušala naći zlatna nit smisla kojom možemo opravdati sve što (ni)smo učinili. »Sve dok« nije knjiga traganja za izgubljenim vremenima na proustovski način, jer sve što je prošlo u nama o(p)staje, samo to treba brižljivo čuvati i njegovati.

»Sve dok« priča priče koje su i naše priče, ostavlja tragove, a hoće li ih netko drugi prepoznati ili slijediti, nije na autoru. Finci se pita kako opisati život koji tako brzo, neumitno prolazi i svjestan je kako to nikada nije moguće autentičnim iskazima, već samo dvojbenom interpretacijom koja je ponekad miljama daleko od istine samih zbivanja. Na koncu, zar upravo ovaj prikaz Fincijeve knjige nije znak jedne takve interpretacije?! Ali, jedno ostaje: dovoljna je samo neka riječ, neki stih, slika, glazba, osmijeh, miris, i sve što je bilo zaboravljeno iznenada se svom silinom vraća, postaje razvidno, a da ne znamo gdje je to prebivalo u nama i zašto do sada to nikada nismo osvijestili. I stoga, na kraju »Sve dok« još traje treba reći Finciju: »Bravo, mastro!«, hvala na riječima koje si ispisao, tako da se i mi, tvoji čitatelji u njima i sami ogledamo. Prisjetimo svega što nam je bilo važno i podsjetimo: sve dok je života ima i nas; kada dođe smrt, nas više nema, ali ipak, barem duhom ostajemo tu, naravno, dok je razloga, ako ih uopće ima da nas se netko sjeća. Po mogućnosti po dobru. U tom pogledu Finci i njegovo djelo imaju sjajnu perspektivu.

Fascinantna knjiga

Kundera je knjigom »Život je negdje drugdje« ispisao sumornu stvarnost komunističke Čehoslovačke u (neo)staljinističkom socijalističkom lageru; suprotno tome Finci je živio u Jugoslaviji koja se usprkos brojnim manama i deformacijama svojim socijalizmom bitno razlikovala od socijalizma u sovjetskom imperiju. Moglo bi se govoriti kako bi Finci analizirajući jugoslavensku socijalističku stvarnost vjerojatno pristao na sintagmu »odgođeni život«, ali identificirati sovjetski model s jugoslavenskim, naprosto bi bila laž. I stoga je posvema u pravu kada piše: »Ne treba ipak previše hvaliti nekadašnji socijalizam: to društveno uređenje deklarativno je ukinulo klasne podjele, ali je stvorilo društvenu hijerarhiju, koja je bila hijerarhija političke moći i stvarnog utjecaja…Ta ista vlast svojim je nasilnim, skupim i neefikasnim birokratskim aparatom ugušila izbornu ideju socijalizma. Zato je možda pravi odgovor na pitanje koje sam sebi postavljao mogao biti sažet u tvrdnji da je birokracija dotukla polet istinskih komunista (kojih je uvijek bilo malo) i svaku ideju slobode…Ali, tko se nada, taj mora da čeka. To bi značilo da se ideja jednakosti i pravde za sve može jednom nanovo razbuditi, može svima doći, samo u drukčijem obliku«.

Finci istražuje koliko sredinu iz koje je otišao, ali i sredinu u kojoj se emigracijom skrasio, ali ponajviše istražuje sebe samog i zato sukladno Witoldu Gombrowiczu može reći: »Ako ne znam tko sam, barem znam što nisam«, jer jednako ih krasi duboko jedinstvo pisanja i života. Sve pokušaje da shvati prošlost, objasni vlastito djelovanje prati neprestana upitanost kao i strah od interpretativnog nasilja. A, književno djelo ne dopušta biti svedeno na nekakvu skupinu pojava i Finci je svjestan kako se opasnost krije da se osvrtanjem na prošlost zapravo prilagođavamo imperativima stvarnosti. I stoga to moramo, kada i ako već činimo, činiti krajnje obazrivo i oprezno. Uzevši Fincijev tekst pravolinijski (á vol d’oiseau), ostajemo zadivljeni spoznajom koju nam nesebično nudi: nevažne su ideje, stilovi, teze, teorije, učenja, maksime, vjere, još je manje važno zavaravati se i »utvrđivati« u njima, već je nešto posvema drugo važno: povući se korak nazad, ostvariti distancu prema svemu što se događalo i događa s nama. Tako je na koncu i nastala ova fascinantna knjiga koju bi mogli zaključiti Fincijevim riječima: »Život se uvijek negdje događa, makar to bilo samo u subjektu samom. A u njemu uvijek nanovo pitanje o smislu, pitanje na koje svaki čas nalazimo nekakav odgovor, a nijedan nam dovoljno dobar nije. Sve do onog u kojem više neće biti pitanja«.