Zahvaljujući beskompromisnom pristupu i osebujnom stilu kontrabasist i skladatelj Charles Mingus bio je jedan od najkreativnijih jazz glazbenika, inovator i začetnik novih zamisli u razvoju jazza. Bio je vizionar u čijoj je glazbi prisutna kompletna tradicija jazza i stilova koji su prethodili nastanku te glazbe, od bluesa i gospela do free jazza i jazz rocka, kao i utjecaji europske klasične glazbe. Čak i kad biste pomislili da su neka od tih spajanja nemoguća, to je za njega bila prednost. Od kontrasta je stvarao nove amalgame, novi sklad. Svirao je s velikanima jazza kao što su Charlie Parker, Dizzy Gillespie i Duke Ellington, ali je poznatiji po radu s vlastitim malim sastavima i orkestrima. Kao i u životu i u svojoj je glazbi beskompromisno išao do krajnjih granica što su mogli pratiti rijetki suradnici, a zbog čega je njegova glazba duboko emotivna i uzbudljiva. To se osjeća i u izvedbama uvrštenima na album »Mingus at Carnegie Hall«.

Novo, prošireno izdanje tog albuma na dvostrukom CD-u prvi put donosi cjelovitu snimku koncerta što ga je sastav Charlesa Mingusa održao 19. siječnja 1974. u toj dvorani. Iako je riječ o koncertu u uglednom Carnegie Hallu, to je zapravo svojevrsni jam session, barem djelomično. O principu glazbene ideje najbolje govori Mingusova uputa glazbenicima na samom početku koncerta, što je ostalo snimljeno kroz neki od mikrofona, ali nije bilo upućeno publici. Naime, nakon što je suradnicima rekao da će svirati skladbu »Peggy’s…« dao im je i kratku uputu na koji način želi da sviraju: »Let’s do the jam session!« Uz njegov tadašnji sastav u kojem su svirali tenor saksofonist George Adams, pijanist Don Pullen i bubnjar Dannie Richmanod, s kojim je u tom razdoblju snimio četiri albuma, te bariton saksofonist Hamiet Bluiett i tada dvadesetogodišnji trubač Jon Faddis, kao gosti u nekim izvedbama nastupili su alt i tenor saksofonist John Handy, tenor saksofonist Rahsaan Roland Kirk i alt saksofonist Charles McPherson. Radi se od reda o respektabilnim jazz glazbenicima, kao i uvijek kad su u pitanju sastavi Charlesa Mingusa, ali i njegovih bivših suradnika koji su s njim svirali krajem 1950-ih i/ili u 1960-ima i dobro su upoznati s njegovim glazbenim razmišljanjem. Uostalom, sudjelovali su u stvaranju njegovih legendarnih ostvarenja. Primjerice, McPherson je svirao na snimanjima šesnaest Mingusovih albuma, Handy na pet, a Kirk na tri.

Zahvaljujući svojem ugledu Mingus je uvijek u svojim sastavima imao prvorazredne glazbenike, one koji su bili i vođe vlastitih sastava. S kojim god od njih sam razgovarao jedna od tema je bila Mingus i njegovo stvaralaštvo. Neki od njih svirali su na ovom koncertu. Jedan od njegovih najdugovječnijih suradnika bio je saksofonist George Adams, koji je imao poseban odnos s njim. »Mingus je bio sirov«, rekao mi je u jednom od naših razgovora. »Kad mi je ponudio da se pridružim njegovom sastavu, rekao sam mu: »Čuo sam da udaraš dečke šakom u glavu kad nešto krivo odsviraju. Zato sad zapamti – odrastao sam na ulici upravo kao i ti. Ako ti padne na pamet da me udariš, nećeš se dobro provesti, nokautirat ću te. Srušit ćeš se da nećeš biti u stanju otići doma«. Nakon toga bili smo vrlo bliski, odlični prijatelji. Vjerovao mi je. No mnogi od glazbenika bili su prestrašeni i brzo bi odustajali ako bi došlo do prepirke s njim.«

Najbolji koledž

Hamiet Bluiett se također sjetio te suradnje i kompleksnog odnosa: »Mingus je jedan od mojih uzora«, rekao je. »Sviranje s njim bilo je poput blagoslova i kletve. Bilo je tu mnogo dobroga, ali i mnogo lošega. Ne kažem da je bio zao, već da mu se dogodilo zlo. Vidio sam što su mu ljudi činili, a to nije imalo smisla. No, bio je sjajan. Kreirao je naprednu glazbu, što je odraz naše današnje glazbe. Dečki koji su se tada okupljali oko njega razmišljali su na stari način i trebalo je proći izvjesno vrijeme prije nego se glazba razvila u ovo što imamo sada. Glazbenici koji su svirali s njim tek sada sviraju onako kako su trebali svirati tada, što je za njega bilo vrlo bolno. Primjerice, jednom je rekao bubnjaru da svira ritam sve brže i brže, a zatim iznenada prestane, no on to nikad nije uspio jer nije shvatio kako to učiniti. Sada bubnjari znaju kako to postići, što ustvari nije teško.

No potrebno je vrijeme i iskustvo kako bi se postigla ta razina. Mingus je bio jedna od najnevjerojatnijih osoba kojima sam bio okružen. Čovječe, bio je osobit. Običavao je zapisivati glazbu kad god bi uvježbavali nove skladbe. Poslije mi je rekao da je dobro što je zapisivao jer se na taj način lakše približio svom cilju. Budući da nismo vježbali tjednima, ako se netko ne bi pojavio na probi sve bi bilo izgubljeno. Ali ako je to imao zapisano, mogao je pročitati i bio bi bliže rezultatu. Svirali smo izvan skladbi, izvan melodija, izvan svega. Bili smo posebni.«

Trubač Jon Faddis, koji je također svirao na ovom koncertu, pričao mi je o svojoj suradnji s Mingusom čijem se sastavu pridružio kao osamnaestogodišnjak. »Charles Mingus je napisao djelo za trubača Roya Eldridgea koje on nije mogao svirati, pa je pozvao trubača »Snookyja« (Young, op.p.) koji također nije mogao, ali me je preporučio Mingusu«, prisjeća se. »Tako sam postao član njegove skupine. No rekao sam mu da ga moram napustiti kako bih krenuo na koledž, jer je moj otac želio da studiram. Tada sam krenuo na višu glazbenu školu Manhattan. Mingus mi je rekao da sam, ostanem li s njim, na najboljem koledžu na kojem mogu biti, ali kao osamnaestogodišnjak ili devetnaestogodišnjak tada nisam shvaćao što mi govori. Sada razumijem, ali sada njega više nema.

Mingusa je pratila reputacija da udara glazbenike šakom u glavu. To je prvo što me prestrašilo u vezi s njim, ali uopće ga nisam doživio kao nasilnu osobu. Bio je ispravan. Imao je sjajan osjećaj za humor. Ponekad bi mi rekao: »John Faddis, ispričaj mi neki vic!« Divno se smijao. Kad sam svirao s njim, nisam znao što radim. Imao sam osamnaest godina. Ali sad, kad pogledam unatrag i sjetim se tih vremena, svjestan sam koliko je to bilo značajno za mene. Njegove skladbe – vau! Jednom smo bili u Milanu u Italiji. Mingus je odbio svirati jer su bili pripremljeni mikrofoni za snimanje, a ono nije bilo dogovoreno. Rekao je da neće svirati uz sve te mikrofone. Došao je producent i počeo vikati na njega. Ponovio je da neće svirati uz sve te mikrofone.
»Ali potpisali ste ugovor.«
»Neću svirati uz sve te mikrofone.«

On je i dalje vikao, a Mingus mu je rekao da je lud. Producent mu je odvratio: »Misliš li da su svi Talijani ludi?« Nismo namjeravali svirati, a koncert je trebao početi. Ljudi u publici su urlali. Konačno smo svirali, ali bez snimanja. Odsvirali smo koncert, sve je bilo cool. Nedugo nakon toga Mingus je skladao djelo »Mindreaders Convention in Milano«. Bio je tvrd. Pitao me je li to moguće svirati. Rekao sam da je moguće, iako nisam znao mogu li ja to odsvirati. Bez obzira na sve dovršio je to djelo. Bila je to luda skladba – »Mindreaders Convention in Milano«. Neki skladatelji žele samo ostvariti određene boje ili određeni ugođaj, ali Mingus je u svoju glazbu utkao mnogo emocija: bijesa, boli, ljutnje, straha. To volim kod njega.«

Izgaranje u ekstazi

Osim vlastitih skladbi, Mingus je tijekom karijere izvodio i standarde, ali uvijek na vlastiti način. Nadahnjivao se djelima Dukea Ellingtona, koji je preminuo četiri mjeseca poslije ovog koncerta. Njegove je skladbe, ili one koje su drugi glazbenici pisali za njegov orkestar, često svirao. Pisao je i skladbe posvećene Ellingtonu, primjerice »Duke’s Choice«, »Open Letter to Duke« i »Duke Ellington Souns of Love«, a album »Money Jungle«, što ga je snimio s Ellingtonom i bubnjarem Maxom Roachom, kultno je ostvarenje jazz diskografije. Osim vlastitih, na ovom je koncertu svirao Ellingtonovu »C Jam Blues« te »Perdido« portorikanskog trombonista Juana Tizola, koji je bio član Ellingtonovog orkestra i za njega je napisao to djelo. Te dvije izvedbe skladbi koje su postale jazz standardima, ostvarene u formaciji noneta, bile su jedine koje su objavljene na originalnom izdanju albuma »Mingus at Carnegie Hall« iz 1974. Naime, u stvaralačkom zanosu sola glazbenika potrajala su iznimno dugo tako da je svaka izvedba duža od dvadeset minuta. Bio je to ujedno vrhunac koncerta, s eruptivnim izljevima emocija, beskompromisnim solima u kojima glazbenici, nadahnuti sviranjem pratnje, ali i svojim, lete u sfere koje mnogi umjetnici nikad ne uspiju doseći, koje ostavljaju neizbrisiv trag u glazbenoj umjetnosti.

Uz snimke s izvornog albuma, novo izdanje donosi još gotovo sedamdeset i pet minuta do sad neobjavljene glazbe s tog koncerta. Vjerno, kao na samom koncertu, kronološkim redom uvrštene su prethodno neobjavljene izvedbe što dopunjuje snažna priča o Mingusovoj umjetnosti i njegovom mjestu u glazbi tog vremena. Osim spomenutih standarda na tom su koncertu izvodili i Mingusove skladbe »Celia«, »Peggy’s Blue Skylight« i »Fables of Faubus« te Pullenovu »Big Alice« koje su izveli u formaciji tada stalnog Mingusovog seksteta. Naime, Mingus je bio sjajan skladatelj, poslije Dukea Ellingtona najplodniji američki autor s više od tristo djela. Mnogo je izvrsnih jazz skladatelja, ali Mingusove se skladbe bitno razlikuju od skladbi svih ostalih autora. Drukčije su. U svoju je glazbu inkorporirao mnogo emotivnih elemenata.

No zbog osobnog karaktera njegovih skladbi rijetko su ih svirali glazbenici koji nisu surađivali s njim. U ovom slučaju, u prvom dijelu koncerta to su, uz Mingusa, bili George Adams, Hamiet Bluiett, Jon Faddis, Don Pullen i Dannie Richmond, glazbenici koji su s razumijevanjem prezentirali višeslojnost i osebujnost Mingusove glazbe. Velikan im je nesebično dopuštao da svojim tumačenjima preuzmu njegove skladbe i na osnovi tih tema stvore nova glazbena djela. Naime, u njih je imao neograničeno povjerenje i zato je tu postavu držao na okupu kroz duže vrijeme. Osim toga Richmond je s njim, s kraćim prekidima, svirao od 1957. I izvedbe tog seksteta potrajale su neuobičajeno dugo, s nadahnutim, nekonvencionalnim, uzbudljivim solima.
U nekom nestvarnom zanosu glazbenici su se izmjenjivali u vatrenim solima ili su se nadopunjavali u kolektivnim improvizacijama, a svi su virtuozni improvizatori, postboperi koji su se oslanjali na tradiciju bluesa, ali su prihvaćali inovacije i u ekstazi su izgarali u free jazz eskapadama. Slušateljima CD-a učinit će se kao da su prisutni u koncertnoj dvorani i osjećaju potrebu bodriti glazbenike, glasno iskazivati svoje oduševljenje, zaplesati ili barem trznuti se… Onako kako je to uobičajeno na klupskim svirkama.

Izvanserijska izdanja

Upravo snimke s koncerata, poput ove, na najbolji mogući način predstavljaju karakter i filozofiju Mingusova stvaralaštva, jer u tom okružju se osjećao najbolje, uživajući u spontanoj komunikaciji s glazbenicima, povicima, bodrenju i kratkim uputama, a sve to uz prisutnu publiku koja ne miruje. U takvim su situacijama ostvarene snimke, bez obzira radi li se o nastupima u klubovima ili velikim koncertnim dvoranama kao što je Carnegie Hall u ovom slučaju, koje su dokumentirane na nekima od njegovih kultnih ostvarenja, a ujedno i povijesnih izdanja jazz diskografije. Među ostalima to su albumi »Jazz at Massey Hall«, koji je snimio na početku karijere kao član all star postave s trubačem Dizzyjem Gillespijem, alt saksofonistom Charlijem Parkerom, pijanistom Budom Powellom i bubnjarem Maxom Roachom, ali i oni koje je objavio kao vođa sastava: »The Charles Mingus Quintet & Max Roach«, »Town Hall Concert«, »Mingus at Antibes«, »Te Great Concert of Charles Mingus«, »Mingus in Europe, Volume 1«, Mingus in Europe, Volume 2«. U tu se skupinu svakako ubraja i »Mingus at Carnegie Hall«.
Ovo izdanje je važan doprinos jazz diskografiji, ne samo zato što dokumentira jedno razdoblje Mingusova stvaralaštva ili ga prikazuje u njegovom najboljem izdanju – koncertnom, nego zato što je u toj glazbi sadržana esencija jazza. Naime, on je pokazao kako tradicija i suvremenost mogu ići zajedno, demonstrirao je genezu jazz glazbe, njezin razvoj od stilova koji su utjecali na njegovo stvaralaštvo, preko ranih podžanrova do free-jazza u svojoj najluđoj formi. Ta je glazba model za stvaranje novim naraštajima, priručnik za upoznavanje s esencijom jazza i najvažnijim načelima te glazbe. Njegove napredne i kreativne zamisli u spoju s virtuoznošću izvođača i uvijek prisutnim feelingom garancija su izvanserijskog ostvarenja kao što je ovo.

Kad vrednujemo Mingusovo stvaralaštvo i njegov doprinos glazbenoj umjetnosti lako se možemo uplesti u zamku koja se javlja kod uspoređivanja. Naime, važno je uspoređujemo li Mingusovo djelovanje s Mingusovim djelovanjem ili Mingusovo djelovanje s cjelokupnom svjetskom jazz i ne samo jazz scenom. Bez dvojbe možemo reći da je on jedan od najvećih, najemotivnijih, najkreativnijih, najosebujnijih, najnekonvencionalnijih, najutjecajnijih, najotkvačenijih, naj… glazbenika u cjelokupnoj povijesti jazza. No, kad uspoređujemo njegove albume s njegovim albumima dolazimo do zaključka da je neki trunkicu manje ovakav ili onakav. Zato je dobro proučiti one koji su manje cijenjeni i usporediti ih s albumima drugih vrhunskih džezista. Uočit ćemo da su i ta izdanja još uvijek u samom vrhu sveukupne jazz diskografije. U svim razdobljima svoje karijere stvarao je vrhunska, izvanserijska izdanja. »Mingus at Carnegie Hall« svakako zauzima mjesto među legendarnim jazz izdanjima i trebao bi biti obavezno štivo svima koji vole jazz ili se bave njime.