Svi ste, vjerujemo, čuli za priču o Prometeju, bogu koji je od drugih bogova potajno uzeo vatru i donio je ljudima. Zeus ga je zbog toga dao razapeti i okovati na Kavkazu pa poslao orla Etona da mu svaki dan kljuca jetru. Vatra koju je Prometej dao ljudima simbolizira, uz ostalo, vrelo spoznanja o umjetnosti i znanosti. Prometej je čovjeka spasio neznanja i zbog toga je surovo kažnjen. Na mit o Prometeju asocira nas priča o Aaronu Swartzu, informatičkom čarobnjaku koji je minule subote pronađen obješen u svom stanu u New Yorku. Ovaj genijalni mladić bolovao je od depresije, o čemu je otvoreno pisao, ali preko ruba ga je, tvrde njegova obitelj i prijatelji, gurnula optužba da je prekršio federalni zakon o krađi podataka, da je počinio internetsku prevaru te namjeravao nezakonito prisvojiti financijsku korist od nezakonite objave znanstvenih radova. Prometej našeg doba zapravo je imao misiju da znanje učini svima dostupnim. 

  To je učinio sa znanstvenim radovima MIT-a (Massachusetts Institute of Technology), kao i s ogromnom bazom podataka o sudskim procesima vođenim u Americi, naročito onima koji imaju snagu presedana. Cijeli život posvetio je borbi za jednako pravo svakog da ima pristup informacijama, a naročito znanju. 

 Aaronu Swartzu s razlogom su priznavali genijalnost. S trinaest godina razrađivao je specifikacije RSS protokola, koji se danas, olakšavajući razmjenu podataka, koristi u cijelom svijetu. Lista inicijativa, projekata i pokreta koje je utemeljio ili u njima sudjelovao impresivna je, ali prosječnom hrvatskom građaninu one ne znače ništa. Bitka za slobodu razmjene informacija, za jednak pristup znanju svakom tko se spoji na Mrežu našem je čovjeku uglavnom nezamisliva. Mi u Hrvatskoj imamo pametnijeg posla, a to je trenutačno problematika masturbiranja. Tek svaki stoti ili svaki tisućiti građanin ove zemlje može pojmiti važnost informacija i dostupnosti znanja, odnosno borbe za slobodan pristup istima. Tek svaki stoti ili tisućiti građanin ove zemlje može pojmiti što se valja iza inicijativa za zaštitu autorskih prava, koje se u Hrvatskoj sve češće pojavljuju, a jedan od glavnih zagovornika im je predsjednik države, otac ZAMP-a Ivo Josipović. Ovaj lukavi pravnik odavno je shvatio kakav novac se može zaraditi na autorskim pravima pa je po svojoj mjeri ishodio zakon koji regulira ovo područje. 

  Njegovim tragom krenuli su mnogi koji vide priliku za dobru zaradu, a inicijativa za zaštitu autorskih prava rodila se i u našoj, novinarskoj branši. Vodi je Ivica Grčar, kojeg grčevito podržava Hrvatsko novinarsko društvo. Zasad su uspjeli ishoditi da poduzeća koja rade presjek dnevnog tiska i nude ga kao svoju robu političarima, poduzećima i drugim zainteresiranim kupcima plaćaju određen iznos na ime autorskih prava novinarima. Dakako, posrednik u tom plaćanju je ZAMP, kojeg servisira predsjednikov kućni prijatelj Marko Vojković. Spomenuti na ovom poslu zarađuje basnoslovan novac. 

 Na prvi pogled, u inicijativi da se novinarima plaćaju autorska prava nema ničeg spornog, jer zašto bi poduzeća koja nude presjek dnevnog i tjednog tiska zarađivala na tuđem autorskom radu. Međutim, u pitanju je samo prvi pogled. Znatno je važnije ono što se iza ove inicijative valja. Sustav takozvane zaštite autorskih prava nastojat će se proširiti na internet portale, od kojih će se vjerojatno tražiti paušal, pod pretpostavkom da će koristiti tekstove iz dnevnog i tjednog tiska. Nakon toga će, vjerujemo, slijediti pokušaj da se novac uzme i svim vlasnicima kafića koji svojim gostima nude na čitanje dnevne novine. Prostor će, također, biti otvoren da se novac traži i od Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja u svojoj ponudi ima sve tiskovine. Gdje će se ova priča zaustaviti vrlo je teško pretpostaviti. Tko će sve krenuti putem glazbenika i novinara također je teško predvidjeti. Sigurno je jedno: nastavi li se ovim tempom raditi na takozvanoj zaštiti autorskih prava, za dvadeset godina nećete moći pročitati apsolutno ništa bez plaćanja neke vrste poreza. Velika većina kolega složit će se da se polje autorskih prava u medijima mora regulirati, jer svi smo već pomalo frustrirani činjenicom da će se tekst na kojem ste radili dva, tri, sedam, pet ili deset dana pojaviti kopiran na nekom portalu, počesto i bez objave jednog jedinog linka koji bi čitatelja uputio na originalan izvor informacije. Međutim, postavlja se pitanje smijemo li mi, koji volimo vjerovati da radimo u javnom interesu, podržati inicijativu koja će na koncu neizbježno rezultirati otežanom pristupu informacijama? Tema je vrlo kompleksna i bilo bi neodgovorno donositi brzoplete zaključke, ali svoj skroman glas dajemo u prilog onoj strani na kojoj su se našli mitski Prometej i njegovo ovovjeko oličenje, mladi američki genijalac Aaron Swartz