OSIJEK – Uoči svetkovine Bogojavljenja, ili kako u narodu kažemo Tri kralja, odnosno Vodokršća, zbor Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku održao je svoj Božićni koncert koji ove godine broji čak osam izvedbi.

Po mnogočemu je ovaj koncert zanimljiv, ali ponajmanje zbog predstavljenog programa. Tijekom jednosatne izvedbe nizale su se mahom tradicijske hrvatske pučke božićne popijevke u poznatim aranžmanima što, ruku na srce, i nije odveć zahtjevan repertoar, posebno ako znamo da se pred publikom nalazi najveći i najznačajniji slavonski profesionalni pjevački ansambl. Međutim, promišljati se moglo o brojnim pitanjima koja danas tište osječki Talijin hram, ali i kazališta u hrvatskoj općenito: pitanja čiji odgovori nisu jednoznačni i koji samo otvaraju još složenija i nova pitanja. Tako je mali Božićni koncert u Osijeku postao zanimljiva inspiracija. Krenimo redom.

Kazalište izašlo na ulicu

Pogled na mrežne stranice Kazališta u Osijeku kaže da je prvi ovogodišnji Božićni koncert izveden još 12. prosinca u Belom Manastiru, a kasnije izvedbe uslijedile su 13. prosinca u Orašju, 14. prosinca u Belišću, 17. prosinca u konkatedrali Petra i Pavla u Osijeku, da bi predbožićni ciklus izvedbi bio zaključen matinejama 18. i 19. prosinca u domovima umirovljenika u Osijeku i Belom Manastiru. U novoj 2024. godini izvedbe su uslijedile 3. siječnja u Tenji i sada u Višnjevcu, koji su prigradska naselja Osijeka. Treba znati da je odnedavno došlo do promjene uprave osječkog HNK-a te su oči javnosti nedvojbeno pojačano uprte u sve što se radi, sve što se najavljivalo i sve što se treba dogoditi. Dobri poznavatelji prilika znaju i da u takvim vremenima nikada ne nedostaju zlobnici koji prigovore nalaze u svemu i svačemu navodeći paušalno, često iz konteksta izvađene informacije nekih drugih mjesta. Tako je, primjerice, ideja pjevanja »pjesmica« po crkvama i selima mnogima odbojna i nedostojna jednog profesionalnog ansambla.

Nije to samo situacija u Osijeku, već i u mnogim drugim ustanovama u kulturi, a problem se može preslikati i na cjelokupni program koji s indignacijom odbacuje »trivijalne« naslove i predstave »za publiku«, smatrajući ih nečim što nije prikladno za jednu nacionalnu kuću. No, kad se iz te kuće izađe na ulicu, među obične ljude, odmah se vidi da nikada ranije u recentnoj povijesti hrvatske kulture nije postojalo veće raslojavanje i razdor između institucija i naroda, ma što vodeći ljudi na svim instancama pokušali reći. Broj prodanih ulaznica, koji je danas mjerilo ponosa i dike brojnih uprava, samo je običan broj, a mnogo bolji pokazatelj bi, recimo, bila količina »OIB-a« koji posjećuju kazalište i, posljedično, omjer financijskog ulaganja po glavi posjetitelja. Vjerojatno bi navedeni izračun pokazao da se za zabavu vrlo male količine ljudi izdvaja ogroman dio javnog financijskog kolača, dok velika većina građana ostaje neokrznuta blagodatima produciranih kulturnih proizvoda nedokučivih razina (argument kako ulaganja u kulturu nemaju cijenu mogao bi vrijediti onda kada bi ulaganja dopirala do većine, a ne do manjine). Dakle, kazališta se odvajaju od naroda i postaju neka elitistička tvorevina koja često malo toga nudi čak i prosječnim ljubiteljima. Stalni »iskoraci« u novo kako bi se, tobože, odgojila publika postaju uzaludni jer da bi se nešto »odgojilo« moraju postojati temelji kojih, nažalost, više nema.

Novi i svježi glasovi

Pitanje treba li jedan profesionalni ansambl poput kakve putujuće družine obilaziti sela, crkve i domove umirovljenika u tom smislu dobiva jedan novi, ali presudni kontekst. Jer, višnjevačka crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, nekoliko koraka od centra grada Osijeka bila je prilično ispunjena, a nakon svake popijevke doista se iskreno pljeskalo. Vidjelo se da ljudi razumiju ono što čuju i poštuju taj veliki zbor koji je došao među njih pokazati ono što zna. Nije to ništa oduzelo od poštovanja koje ljudi prema kazalištu imaju, ali je sigurno to isto kazalište približilo ljudima i, možda, potaknulo nekoga da se u skorijoj budućnosti odvaži kročiti i u veliko gledalište. Osječki HNK i njegov operni zbor ovim je koncertima sišao među ljude, onarodio se i dao do znanja da postoji što je ključno u slučajevima kada se razmatraju programi, financije, povećanje plaća ili uopće potreba za postojanjem. Treba li ovakav program biti jedini koji se radi – apsolutno ne! Upravo suprotno, ovakvi programi trebaju biti dodatak, usputni proizvod, nešto što profesionalni ansambl treba moći vrhunski odraditi s jednom ili dvije probe, u smanjenom rotirajućem sastavu, skoro kao upjevavanje za veće i ozbiljne projekte kojih, također, u Osijeku ne nedostaje.

Prošlogodišnja velika i Nagradom hrvatskog glumišta nagrađena uspješnica »Vesela udovica« F. Lehara uz novi hit »Figarov pir« W. A. Mozarta pokazuje da se krenulo jako dobro, što ne znači da prije isto tako nije bilo kvalitetnog programa i produkcija, već da se sada očekuje novo i bolje. Na sceni, a i u zboru, vidljivi su mladi ljudi, novi i svježi glasovi, koji se razvijaju uz bok svojih iskusnijih kolega, što uvijek tvori najbolji recept dugoročnog opstanka. Ako se na navedeno doda i podrška prosječnog čovjeka (što znači i politike), Kazalište može samo napredovati. Elitizam, uvoz kulture, ogroman broj gostujućih umjetnika i neulaganje u domaću kadrovsku i vlastitu tehničku infrastrukturu, nasuprot tome, recept su za propast.

Tradicijske popijevke

U posljednje vrijeme sve se više govori i o malim plaćama što je postao veliki problem. Nekonkurentnost financijskog aspekta dovodi do odljeva kadra ne samo u druga mjesta, već i u druge struke pa je danas na brojnim audicijama gotovo nemoguće dobiti čak i neke ozbiljnije kandidate, a borba za bolje statuse uvijek je lakša uz, gle čuda, podršku javnosti. Kroničan nedostatak kadra vidljiv je svugdje pa je i Osijek u ovom projektu Božićnog koncerta kao zborovođu postavio Slobodana Cvetičanina, publici mnogo poznatijeg kao prekaljenog opernog pjevača, baritona iznimnog iskustva. Mirno i bez ikakvih poteškoća, Cvetičanin je operni zbor navodio u izvedbama skladbi Ave Maria J. Arcadelta te tradicijskim popijevkama Kyrie eleison, Adeste fideles, Gloria in excelsis Deo, Svim na zemlji, Narodi nam se, U to vrijeme godišta, Veselje ti navješćujem, Radujte se narodi i Veseli se Majko Božja, dok je kao dodatak nakon stojećih ovacija publike u Višnjevcu ponuđena Tiha noć.

Zbor je, iskreno treba reći, u modernističkoj predratnoj višnjevačkoj crkvi zvučao moćno, posebno ako se govori o dionici basa i baritona koji su punoćom tona ispunjavali prostor dajući odličan zvučni kontekst ostalim glasovima. Ženski dio zbora bio je prisutan u manjem broju što je stvorilo omanji disbalans, ali je sve kompenzirano decentnim, ali u najvećem dijelu programa točnim zvukom soprana koji su, u kombinaciji s basovima, dali izvrstan okvir za amalgamiranje unutrašnjih glasova. Sve u svemu, rezultat je bio jako dobar, a očekivati se i nije moglo više zbog prethodno spomenute činjenice da se radi o jednostavnom programu ograničenih izvedbenih mogućnosti.

Publika je na kraju koncerta pljeskala oduševljeno, a bio je to iskreni pljesak prepun zadovoljstva i poštovanja koje je, na neki način, bilo upućeno i Kazalištu u cjelini. Isto se moglo čuti i prilikom izlaska iz crkve, ali i u uvodnom govoru župnika koji je naveo kako »svi mi možemo biti počašćeni dolaskom kazališnog zbora u našu sredinu.« Prvi su koraci učinjeni, temelji postavljeni, pa se sada s pravom očekuju i bolja, zahtjevnija i konkretnija ostvarenja, složeniji i dinamičniji repertoar na radost osječke publike. No, nakon polijetanja ipak ne treba zaboraviti male obične ljude, udaljene i izolirane, one koji zaslužuju moći dobiti nešto od vrhunske kulture, a često to ne mogu – njima treba i dalje biti blizu i izdvojiti nešto od suviška vremena koji uvijek postoji te, uz spektakle, ponuditi i nešto ovakvo. Božićni koncert u Osijeku primjer je rada Kazališta koje voli svoj kraj i svoje ljude.