RIJEKA – Vizualno atraktivne fotografije japanskog kulturološkog koda okupljene u Galeriji Principij nedavno otvorenom riječkom izložbom »Okinawa – Između tradicije i svakodnevnog života« vizualna su uputa o jednome mjestu i njegovoj tradiciji, ljudima, njihovim gestama, navikama, odnosno svjedočanstvo o tome kako se kolektivno nasljeđe čuva i mijenja upravo s obzirom na svakodnevicu.

Autor izložbe, Yuta Nakama, živi i radi na Okinawi, stoga je prostor koji prikazuje u svojim radovima dio njegove iskustvene zbilje. Ili, riječima kustosa izložbe Manfreda Bernarda, »on je fotografira iznutra, iz iskustva čovjeka koji je ondje rođen, koji godinama radi unutar vlastite zajednice i koji poznaje ljude, prostore i događaje koje fotografira«.

– Njegov pogled zato nije pogled turista prema nepoznatom mjestu, nego pogled umjetnika prema vlastitom okruženju. U tome se nalazi i posebna vrijednost njegovih fotografija: one nam dopuštaju da Okinawu ne promatramo samo kao egzotični krajolik ili prostor drevne tradicije, nego kao živo mjesto sastavljeno od ljudi, njihovih odnosa, svakodnevnih navika, sjećanja i suvremenog života. Izložba »Crno-bijeli Japan«, tj. Okinawa – Između tradicije i svakodnevnog života« stoga je poziv da se pogleda malo dulje i malo pažljivije. Da se iza spektakla potraži čovjek, iza tradicije svakodnevica, a iza slike mjesta – život koji ga čini onim što jest, kaže kustos.

Intima ljudi

A život jedne sredine, dakako, podrazumijeva ljude, njihove običaje i prakse, bez obzira na to iz kojeg dijela svijeta oni bili, što je slučaj i s autorovim fotografijama, koje, kazat će sam autor, upućuju na ono personalno, intimno, što je dio svakodnevice.

– Posjetiteljima iz inozemstva ove fotografije u početku mogu izgledati kao slike Okinawe, Japana ili tradicionalne kulture. Ali nadam se da će s vremenom fotografije voditi dalje od tih ideja i omogućiti da se vidi nešto osobnije i intimnije: obični ljudi koji stoje iza tih tradicija i svakodnevni život koji tim tradicijama daje značenje, ističe Nakama.

Kako dalje govori kustos izložbe, autor živi i radi na Okinawi u Japanu, »gdje je proveo mnogo godina fotografirajući tradicionalne izvedbene umjetnosti, festivale i performanse«, a ono što ga posebno zanima u njegovu radu »jest način na koji gleda dalje od spektakla same izvedbe«.

– Kao fotograf koji dugo djeluje unutar iste zajednice, on ne promatra Okinawu kao egzotičan ili udaljen motiv, nego kao prostor vlastitog iskustva. Njegove fotografije ne usredotočuju se isključivo na najupečatljivije ili najljepše trenutke. Umjesto toga, one nam također skreću pozornost na ono što se događa prije, poslije i oko izvedbe – mirnije, naizgled obične trenutke koji se često previde. Nakamino dugogodišnje iskustvo fotografiranja predstava i festivala, kao i njegova uključenost u vođenje dvorane za izvedbe, dalo mu je posebnu perspektivu o tome što se događa izvan pogleda publike, kazuje Bernard.

Autor je, nastavlja, »sklon promatranju s određene udaljenosti, a ta udaljenost postaje važan element njegova fotografskog jezika«, koja mu omogućuje »da gleda izbliza bez nametanja ljudima koje fotografira«.

– Ovaj pristup posebno je značajan u kontekstu Okinawe. Festivali i tradicionalne izvedbene umjetnosti važan su dio okinawske kulture, ali za ljude koji tamo žive oni nisu samo spektakularni kulturni događaji. Oni su također dio svakodnevnog života, prirodno utkani u tkivo njihovih zajednica. Okinawa pritom ima poseban kulturni položaj unutar Japana.

Njezina povijest, nekadašnje Kraljevstvo Ryukyu, snažne veze s drugim dijelovima Azije i vlastite tradicije ostavili su trag u jeziku, glazbi, plesu, ritualima i svakodnevnom životu otoka. Upravo zbog toga fotografija koja se zadržava na čovjeku, gesti i svakodnevnom trenutku može otvoriti prostor za drukčije razumijevanje Okinawe – izvan turističke slike tropskog otoka i izvan spektakla tradicionalnog festivala, tumači kustos.

Slika mjesta

Autorove fotografije stoga, pojašnjava, »nude nešto nijansiranije od konvencionalnog portreta Okinawe; one ne žele prikazati samo ljepotu, boju, energiju ili spektakl njezinih festivala i tradicija«, već, »otkrivaju pojedinačne ljude u njima – njihove geste, izraze, pripreme, susrete i trenutke tihog promatranja«.

– U njegovim fotografijama tradicija tako nije predstavljena kao nešto izdvojeno iz života, kao muzejski ostatak prošlosti, nego kao nešto što i dalje postoji kroz ljude koji je žive. Upravo se u tom odnosu između kolektivnog nasljeđa i pojedinačnog iskustva nalazi jedna od najzanimljivijih dimenzija Nakamina rada.

Njegov fotografski pogled pritom često djeluje nenametljivo. Umjesto da traži jedan veliki, reprezentativni prizor koji bi objasnio Okinawu, Nakama skuplja niz manjih trenutaka. Oni zajedno stvaraju intimniju sliku mjesta: sliku ljudi koji čekaju, promatraju, razgovaraju, pripremaju se, nastupaju ili jednostavno žive svoj svakodnevni život, naglašava Bernard.

»Takav pristup«, dodaje, »posebno dolazi do izražaja u crno-bijeloj fotografiji«.

– Oslobođene snažnih boja koje se često povezuju s Okinawom – plavetnilom mora, tropskim krajolikom, živopisnim kostimima i festivalskim dekoracijama – fotografije pozornost vraćaju na svjetlo, sjenu, pokret, lice, tijelo i odnos među ljudima.

Crno-bijeli zapis tako ne umanjuje slojevitost Okinawe, nego je na drukčiji način ogoljuje i približava gledatelju. U tom smislu naslov »Crno-bijeli Japan, tj. Okinawa – Između tradicije i svakodnevnog života« ne treba shvatiti samo kao opis fotografskog postupka.

On upućuje i na namjeru da se iza poznatih predodžbi o Japanu i Okinawi pronađe nešto osobnije: život koji se odvija između ceremonije i svakodnevice, između pozornice i njezine pozadine, između tradicije i suvremenog iskustva, zaključuje kustos.

Izložba japanskog autora nastala u suradnji i organizaciji muzeja informatike Peek & Poke i Galerije Principij dio je manifestacije Japan u Rijeci, koja se održava do 21. rujna. Izložba je otvorena do 27. rujna, a uz slobodan ulaz može se pogledati radnim danom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.