Moj je cilj jednostavan. To je potpuno razumijevanje svemira, zašto je takav kakav jest i zašto uopće postoji – govorio je slavni teorijski fizičar Stephen Hawking, čija je knjiga »Kratka povijest vremena – Od velikog praska do crnih rupa« upravo doživjela novo, dopunjeno izdanje u nakladi VBZ-a i u prijevodu Damira Mikuličića.

»Kratka povijest vremena«, prvi put objavljena 1988. godine, i danas je najpoznatija knjiga o svemiru na svijetu. Hawking u njoj govori o pitanjima koja od davnina intrigiraju ljudski rod: kako je svemir nastao, zašto je baš takav kakav jest, širi li se ili se steže. Budući da je potkraj 20. i početkom 21. stoljeća tehnologija doživjela strelovit uspon, autor uvodi i teme koje su se u vrijeme kad je nastajalo prvo izdanje knjige činile vrlo zagonetnima. S obzirom na to da neka od nedavnih otkrića oblikuju drukčiju sliku stvarnosti, u novom se izdanju govori i o crnim rupama, ne-granicama, crvotočinama i putovanju kroz vrijeme. Hawking je svoja popularnoznanstvena djela pisao jednostavnim jezikom, zbog čega i vrlo kompleksne znanstvene spoznaje postaju razumljive širokoj publici. Ne čudi stoga što je »Kratka povijest vremena« prodana u više od 25 milijuna primjeraka i što je bila na listi bestselera Sunday Timesa punih 237 tjedana.

Prema pisanju The Observera, »Hawking može objasniti i najsloženiju kozmološku fiziku privlačnom kombinacijom jasnoće izričaja i duhovitosti. Njegov je mozak stvarno imao nevjerojatnu moć.« Newsday je pak zabilježio: »Hawking je svakako napravio mnogo da bi ideja velikog praska i početka svemira bila sustavno i razumljivo iznesena. Ako zamislite kakvu bi knjigu Einstein napisao za sve one koji nisu fizičari, vjerojatno bi jako nalikovala na ovu.« A Newsweek je »Kratku povijest vremena« opisao kao »odvažno putovanje znanstvenika do krajnjih granica svemira«.

Knjiga je podijeljena u poglavlja: Naša slika svemira, Prostor i vrijeme, Svemir koji se širi, Načelo neodređenosti, Elementarne čestice i prirodne sile, Crne rupe i Crne rupe nisu tako crne, Podrijetlo i sudbina svemira, Strijela vremena, Crvotočine i putovanje kroz vrijeme i Ujedinjenje fizike, a na kraju su i Hawkingovi tekstovi o Albertu Einsteinu, Galileu Galileiu i Isaacu Newtonu. O Einsteinu piše ovako.

– Einsteinova povezanost s nastankom atomske bombe dobro je poznata: on je bio potpisnik slavnog pisma predsjedniku Franklinu Rooseveltu koje je uvjerilo Sjedinjene Države da se zamisao o bombi shvati ozbiljno. Nakon rata, Einstein sudjeluje u naporima za sprečavanje nuklearnog sukoba. Ali to nisu bili samo izolirani potezi znanstvenika uvučenog u svijet politike. Čitav Einsteinov život je bio, ustvari, da upotrijebim njegove riječi, »podijeljen između politike i jednadžbi«. A za Galilea Galileia napisao je da je možda više od bilo kojeg drugog čovjeka u povijesti pridonio rođenju suvremene znanosti.

– Njegov glasovit sukob s Katoličkom crkvom bio je središnja os njegove filozofije, jer Galilei je među prvima smatrao da bi čovjek mogao shvatiti kako svijet funkcionira, a to se pak može postići promatranjem stvarnoga svijeta oko sebe, osvrnuo se Hawking, koji tekst o Newtonu počinje rečenicama: »Isaac Newton nije bio ugodan čovjek. Njegovi odnosi s drugim učenjacima bili su više nego loši, a u svojim poznim godinama često se uplitao u žučne svađe.«

U dodatku knjizi »Kratka povijest vremena« Stephen Hawking zaključuje: »U dvadeset godina od prošle revizije ove knjige, kozmologija je rapidno napredovala. Neka od postignuća kao što su detektiranje gravitacijskih valova i kontinuirano poboljšavanje našeg razumijevanja ranog svemira, bila su očekivana; druga, poput tamne energije i ubrzavanja svemira, baš i nisu. Moglo bi se reći da je najdojmljiviji trend onaj koji u mnogima izaziva nelagodu: prijedlog o ne-granici i vječna inflacija sve snažnije upućuju na ideju da je naš svemir tek jedan od mnogih. Kopernik je u 16. stoljeću prvi put predložio da nismo smješteni u centru čak ni našeg vlastitog svemira; pa ipak, još se borimo prihvatiti koliko neznatno malen komad stvarnosti predstavlja nama poznat svijet. Možda neće proći puno vremena prije nego što prevladaju dokazi o multiverzumu. Unatoč golemom prostoru multiverzuma, na jedan način ostajemo značajni: i dalje možemo biti ponosni jer pripadamo vrsti koja je to otkrila. S time na umu, godine koje su pred nama trebale bi biti jednako uzbudljive kao prošla dva desetljeća.«

Stephen Hawking (Oxford 1942. Cambridge 2018.) britanski je kozmolog i teorijski fizičar. Oduvijek je bio zainteresiran za znanost. Inspiriran svojim učiteljem matematike, poželio je studirati taj predmet. Međutim, Hawkingov je otac želio da upiše medicinu na University Collegeu u Oxfordu, gdje je predavao. Budući da University College u to vrijeme nije imao matematiku, Hawking upisuje prirodne znanosti te dobiva stipendiju. Na University Collegeu je specijalizirao fiziku. Njegovi interesi u to vrijeme bili su termodinamika, relativnost i kvantna mehanika. Njegov učitelj fizike Robert Berman rekao je za The New York Times Magazine: »Njemu je samo bilo bitno da se nešto može učiniti, i onda bi to učinio bez pomoći drugih… Nije čitao puno knjiga, niti je bilježio. Naravno, njegov je um bio potpuno drukčiji od drugih…«

Završio je studij fizike na Sveučilištu u Oxfordu, a doktorsku disertaciju iz kozmologije obranio je 1966. na Cambridgeu, gdje je od 1979. bio profesor matematike, baš kao i Isaac Newton u 17. stoljeću. Već 1974. godine postao je član Kraljevskog društva u Londonu, jednog od najstarijih znanstvenih udruženja na svijetu. Sve do smrti predavao je matematiku i fiziku na Lucasovoj katedri Sveučilišta u Cambridgeu, na istoj katedri na kojoj su nekoć predavali velikani poput Isaaca Newtona i Paula Diraca.

Hawking je nastavljao pokušaje stvaranja jedinstvene teorije svemira, takozvane teorije svega (theory of everything – TOE). Poznat je po radovima u kojima obrađuje građu prostor-vremena u velikim razmjerima. Utvrdio je da crne rupe, zbog kvantnih efekata, mogu zračiti (Hawkingovo zračenje). Upozorio je i na mogućnost obilnog zračenja minijaturnih crnih rupa nastalih kada je nastao svemir. Bio je i član američke Nacionalne akademije znanosti. U mladosti je obolio od amiotrofične lateralne skleroze (ALS), paralizirajuće bolesti koja uzrokuje slabljenje mišića. Potpuno nepokretan u kolicima, s vremenom je izgubio i sposobnost govora pa je s okolinom komunicirao jedino uz pomoć računalnog sintetizatora glasa. Srećom, bolest nije zahvatila njegov mozak tako da se dugi niz godina mogao posvetiti radu. Poznat je po doprinosima na polju kozmologije i kvantne gravitacije, osobito u kontekstu crnih rupa, i po popularno pisanim djelima u kojima iznosi svoje općenite teorije o svemiru. Tu se ubraja i znanstveni bestseler »Kratka povijest vremena«, a neka od njegovih djela su i »Velebni plan«, »Superprostor i supergravitacija«, »Jako rani svemir«, »Svemir u orahovoj ljusci«, »Moja kratka povijest« i »Kratki odgovori na velika pitanja«.

Hawkingova istraživanja neprocjenjiva su za razvoj znanosti o svemiru, a knjige koje je objavio omogućile su da komplicirani znanstveni pojmovi postanu razumljivi širokom krugu čitatelja. Stephen Hawking imao je i svoja razmišljanja o danas aktualnoj umjetnoj inteligenciji.

– Postoji stvarna opasnost da bi kompjutori mogli razviti inteligenciju i preuzeti stvari u svoje ruke. Mi hitno trebamo razviti direktne konekcije prema ljudskom mozgu kako bi kompjutori mogli dodati nove stvari ljudskoj inteligenciji umjesto da joj budu suprotnost. Ne mislim da će ljudska rasa biti u stanju preživjeti sljedećih tisuću godina ukoliko se ne proširimo u svemiru. Mi smo u opasnosti uništiti sami sebe zbog naše pohlepe i gluposti. Ne smijemo gledati samo k nama na ovom malom i sve zagađenijem i sve prenaseljenijem planetu. Uspjeh u stvaranju umjetne inteligencije bio bi najveći događaj u ljudskoj povijesti. Nažalost, mogao bi biti i posljednji, osim ako ne naučimo kako izbjeći rizike.