RIJEKA – Kad je objavljena informacija da će Irena Kregar Šegota preuzeti upravljanje tvrtkom Rijeka 2020, zaduženom za provedbu projekta Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020., u riječkoj kulturnoj javnosti bilo je teško naći nekoga tko bi rekao da je to loša stvar. No postavlja se pitanje s druge strane, koliko je za Irenu Kregar Šegotu dobro što je preuzela ovaj, u ovom trenutku vrlo nezahvalan posao? I to smo probali saznati u razgovoru s novom direktoricom, u kojem smo pretresli sve važnije teme vezane uz projekt, u njegovoj sadašnjosti, prošlosti, ali i budućnosti.

Postali ste direktoricom tvrtke Rijeka 2020 u trenucima u kojima ni firma ni projekt koji vodi ne stoje baš najbolje; firma je okljaštrena u ljudstvu, a ni s financijama stvari ne stoje sjajno, odnosno neizvjesne su. Jednako tako, povjerenje javnosti u cijelu tu priču ozbiljno je narušeno. Unatoč svemu, odlučujete se na ovaj korak. Zašto? Ili, što vam bi?

– Sve što ste naveli stoji, ali dogodilo se u kratkom vremenskom periodu, potaknuto izvanjskim okolnostima na koje nitko nije mogao utjecati. Te okolnosti pogodile su projekt, koji je došao u krizu. Prijetila mu je i opasnost da se potpuno uruši, pa smo svi zajedno, kao tim, morali donijeti neke odluke. Jedna od tih odluka bila je i promjena vodstva projekta, kao moment koji bi pokrenuo novu energiju kad smo već došli na taj »tipping point«. Puno sam o tome razmišljala i na kraju sam odlučila prihvatiti se te uloge. Zašto? U projektu sam doista od samoga početka; od prve ideje da se uopće kandidiramo i suočimo s gradovima kao što su Dubrovnik ili Zagreb. Pratila sam cijelu kandidaturu, dapače koordinirala proces, lobirala puno, na raznim stranama, vodila to s puno ljubavi, uključila se i dalje u operativnu implementaciju programa. Prvo sam bila i direktorica firme šest mjeseci, dok još nije bio proveden natječaj, na kraju sam vodila veliki segment projekta, dosta široki portfelj s brojnim odgovornostima.
Dakle dobro sam upoznata s projektom, volim ga, jako mi je stalo do njega i to su bili osnovni motivi zašto sam se odlučila na ovo mjesto. Ušla sam sada u to bez ikakve euforije, vrlo svjesna svih okolnosti u kojima se projekt nalazi. I ponavljam ovih dana da svi mi zajedno moramo uložiti svu pozitivnu energiju, znanje i trud da nastavimo s realizacijom programa, radi naših građana, grada… A ostalo je vremena do kraja godine, pa moramo pokušati izvući najviše. Što to znači? Obećanje da ćemo maksimalno raditi i nastojati ponuditi što više programa.

Irena Kregar Šegota
SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Ograničeno vrijeme najveća prijetnja projektu

Istaknuto je da rošada u vodstvu Rijeke 2020 između vas i Emine Višnić, koja je sada de facto zauzela poziciju programske direktorice, nije motivirana ni kaznenim prijavama zbog otvorenja ni drugim brojnim razlozima, od nalaza revizije do postupanja u jeku koronavirusne krize, koji su mogli nekoga navesti na otkaz, već isključivo činjenicom da jedna osoba ne može obavljati dva posla, posao direktorice tvrtke i programske direktorice. Je li to točno?

– Da, ja bih rekla da je Emina dobro artikulirala svoju buduću ulogu. A kao što sam rekla, došli smo do »tipping pointa« i potrebe za novom energijom, ne nužno mojom, nego zajedničkom, i Emina tu ostaje i itekako ima posla i značajnu ulogu.

Dakle moji sugovornici i ja bili smo u pravu kad smo još u ožujku 2019., u jednom sramotno zanemarenom tekstu, tvrdili da jedna osoba ne može biti i dobra direktorica i dobra programska direktorica, čemu treba pridodati i funkciju umjetničkog ravnatelja, koji u to doba nije bio u mogućnosti obavljati svoj posao. Tada su nas iz tvrtke uvjeravali da je to posve moguće i normalno. Možete li sada barem priznati pogrešku, ne vi osobno, nego vi kao, sada, vodeća osoba sustava koji je očito pogriješio?

– Najveća prijetnja ovog projekta, a i drugih EPK-ova je vrijeme, koje je jako ograničeno. U tom nedostatku vremena često se dogodi da ne možemo razvijati procese, isprobavati rješenja, mijenjati ljude… pa se i nama dogodilo da smo kroz upravljanje projektom često koristili rješenja za koja smo smatrali, ili je Emina smatrala, da će biti dobra, a koja su se kasnije pokazala kao nedovoljno dobra. Projekt je golem, toliki je broj partnera, zahtjevna je komunikacija… ali tek kad si unutra, možeš to vidjeti. Kulturno-umjetnički program samo je najljepši vrh tog obimnog posla.

Ali strateška je bila odluka, kad je otišla Mara Anjoli Vujić, da se njeno mjesto programske direktorice ne popunjuje.

– Da, istina, možemo sada analizirati i reći da se ovakvi projekti suočavaju i s nedostatkom kvalitetnog kadra, i to pogotovo u kontekstu financija kojima je taj kadar moguće platiti, a i s obzirom na činjenicu da projekt traje točno određeno vrijeme, nije beskonačan. Ako imaš neograničeno vrijeme da tražiš, pregovaraš i dogovaraš, naći ćeš nekoga tko će kliknuti s projektom, a ako nemaš vrijeme, ni veći bazen ljudi na raspolaganju, ni neograničeni budžet kojim možeš platiti neku kvalitetnu osobu, onda nastaje problem. Isto tako, vrlo je opasno u srednjim fazama ili na kraju dovoditi ljude izvana. Vidimo cijelo vrijeme projekta koliko je delikatna, fragilna ta komunikacija s lokalnom zajednicom i kako ona vrlo lako sklizne u nerazumijevanje.

Ali ako to moraš učiniti, onda učiniš.

– Pa da, ako moraš, ali ja sam jako puno proučavala druge EPK-gradove, od 2009. godine; njihove prijavne knjige, evaluacije, puno sam i odlazila, gledala programe, razgovarala s direktorima, umjetničkim direktorima… i nije Rijeka izolirana u tim svojim problemima. Evo, samo Galway, naš partner… Jedna od prvih stvari koje su napravili, otpustili su Helen Marriage, koja vodi The Artichoke, jednu od najjačih producentskih skupina u Europi i svijetu, koji su bili angažirani kao umjetničko ravnateljstvo Galwaya. Bez obzira na to što ona savršeno poznaje europsku i svjetsku scenu, ona je konstantno bila u konfliktu s lokalnom zajednicom, i prva stvar koju su pozdravili bilo je njeno otpuštanje u doba korone.
Ne kažem da ne bi to dobro funkcioniralo; osoba iz Australije može napraviti genijalnu stvar, a osoba iz Zagreba totalno polupati komunikacijske lončiće.
Ja i sebi stalno postavljam ta pitanja, i ja želim profesionalno razumjeti, i za budućnost, što se točno dogodilo, koje smo greške napravili. Mislim, imali smo veliku tragediju koja se dogodila Slavenu Tolju, koji je moralna vertikala i dalje, ali se jednostavno nije mogao dati dvjesto posto u projekt. A zamijeniti Slavena preko noći… to su sve vrlo delikatne stvari. I ono što je Emina u tom trenutku željela napraviti, zaista se hrabro u tom trentuku postavila smatrajući da je program konceptualno i u smislu narativa postavljen, da ima kontinuitet od prijavne knjige do sada, pa je ona preuzela ulogu operativnog koordinatora. Kompleksno je to, jesmo li više trebali, ne znam…

O honoraru Marinu Blaževiću

Ali radi se o cijeloj jednoj promjeni paradigme, odnosno nepostojanju kreativnog tima. Prvo odlazak Vuka Ćosića, onda odlazak Mare Anjoli Vujić, pa situacija sa Slavenom Toljem… sve to dovelo je do promjene paradigme s kreativne prema administrativnoj. A kao takav, sustav ne može adekvatno odgovoriti na neku krizu koja će sve preokrenuti, što se upravo dogodilo. Da je postojao kreativni tim, možemo pretpostaviti da bi ta reakcija, ona prva, bila brža, čisto da projekt ne umre u očima javnosti.

– I pitanje tog kreativnog momenta je zakučasto. Mi smo postavili taj narativ i kontinuitet od prijavne knjige i svaka nova osoba jakog kreativnog habitusa koju dovodiš želi mijenjati, dati svoj pečat, dakle i to je dodatna opasnost. To su sve momenti u kojima je Emina hrabro odlučila napraviti što je napravila i tada je došla ta nesretna korona. Sad tu možemo analizirati, i jednom bih to voljela učiniti s nekim stručnjacima i za krizno komuniciranje i vidjeti… Lako je sada biti pametan, i meni pada hiljadu stvari na pamet koje smo mogli napraviti. Tako je tanka ta granica… Evo ja mislim čak da smo najviše kiksali u komunikaciji, ne u proizvodnji sadržaja. Što svi mi želimo kao osobe u teškim trenucima? Želimo da nam se kaže: »Vidim te, razumijem te, tu sam, zajedno smo u tome…« Možda da smo takvu poruku poslali, ljudi bi bili zadovoljni.

U javnost je, nažalost, izašla puno lošija verzija, jer nakon svega dogodila se i spoznaja o tih famoznih 220.000 kuna Madisonu za krizno komuniciranje. I onda kad to javnost čuje, kaže: »K’ vragu i EPK!«

– To je iznos s PDV-om. Sad ja mogu reći da je plan kriznog komuniciranja bio naručen davno prije korone i da se bazirao na ljudskim i komunikacijskim resursima koje smo imali u »normalnim« vremenima, a od sredine ožujka mi smo se suočili s potpunom nemogućnošću provedbe programa i to na neizvjesno vrijeme. Paralelno, morali smo značajno smanjiti troškove svih aktivnosti, uključivo i komunikacijske, pa tako ni krizni komunikacijski plan nismo mogli primijeniti u cijelosti. Komunicirali smo interno s partnerima i eksterno s medijima kao sponom prema javnosti, bili na raspolaganju i odgovarali na sva pitanja, no na svim drugim kanalima komuniciranja smo štedjeli. Jesmo li pogriješili? Svaki kiks je dobar ako ćemo iz toga izvući pouku. Ispraviti ne možemo, možemo se ispričavati, ali treba od ovog trena gledati naprijed i napraviti najbolje što znamo, zajedno.

Morat ćemo još samo malo gledati i nazad, jer puno će se i naširoko analizirati brojni troškovi EPK-a (s obzirom na to da javna nabava ima tu navadu biti javna), no javnost u Rijeci posebno »svrbi« astronomski honorar Marinu Blaževiću, 128.000 kuna, za otvorenje EPK-a. U toj stvari problematično je i to što je Blažević inače zaposlenik na plaći iz proračuna. Smatrate li i dalje opravdanim taj honorar i biste li ga vi potpisali kao direktorica?

– Mogu reći da je Marin Blažević radio umjetnički koncept otvaranja, angažiran je ne kao ravnatelj HNK-a, nego kao umjetnik, kulturni radnik, netko s idejom kako se to radi, netko tko je bio u tijelu za koncept EPK-a i otpočetka razrađivao taj narativ. Pretpostavljam da je cijena koju je ponudio i koja je prihvaćena određena prema cjenicima po kojima se takav rad naplaćuje. I ta cifra je bila bruto cifra. Evo, toliko bih to komentirala.

Nova sistematizacija poslova

Dobro, vratimo se u današnjicu. Koliko je zaposlenika trenutno u Rijeci 2020? Tko su i koje su točno njihove funkcije?

– Mi još uvijek radimo po staroj sistematizaciji poslova, a po tome nas ima jedanaest. Tu je direktorica društva, direktorica za opće i pravne poslove, direktorica sektora za razvoj i strateška partnerstva: Emina Višnić, Iva Grego i ja, zatim su tu četiri voditeljice programskih pravaca: Lela Vujanić za Kuhinju, Jelena Milić za Dječju kuću, Branka Cvjetičanin za 27 susjedstava i Iva Kelentrić za Lungomare art, i zatim imamo još pravnicu Doroteu Vitasović, Rominu Kraljić Česen za knjigovodstvo, Jasminku Štimac kao voditeljica EU projekata koji se provode u sklopu EPK i Ivanu Gržetić koja je tajnica.

Ugovore o radu možemo imati sukladno sistematizaciji. I zato su te osobe zasad ostale na svojim radnim mjestima, ali sada radimo novu sistematizaciju i po njoj ćemo trebati ukupno između 20 i 25 osoba. Naime sada kada je smanjen i reorganiziran program koji želimo realizirati, puno je jasnija i slika o poslovima koji su nužni za tu realizaciju. Struktura će biti puno jednostavnija. Hijerarhijski, na vrhu je direktorica društva, moja malenkost, ispod toga su rukovoditeljica općih i financijskih poslova Iva Grego i rukovoditeljica programskih poslova Emina Višnić. U provedbi projekta također ostaju tri voditeljice programa 27 susjedstava, Lungomare art, Dječja kuća, nekoliko koordinatora operativno zaduženih za organizaciju i provedbu programa i dvije osobe za programe Civilne inicijative, Zeleni val i za programe koje su putem ranijeg natječaja ponudile brojne udruge i umjetničke organizacije. Također, dvije osobe bit će zadužene za operativnu provedbu komunikacija (jer komunikacije vodi Grad), jedna osoba za međunarodnu komunikaciju i voditelj pravnih poslova te još nekoliko administrativnih financijskih poslova.

Hoće li ti poslovi biti ponuđeni bivšim zaposlenicima ili će ići novi natječaj?

– Prije svega ponuda ide ljudima koji su bili zaposleni i koji su upoznati s programom i svim detaljima projekta. Iako s novom sistematizacijom ide i smanjenje plaća, nadam se da će prihvatiti ponude.

Predstavite nam programski okvir novog EPK-a.

– Uskoro bi trebala biti jedna konferencija za novinare na kojoj ćemo detaljno predstaviti program. Ono što je važno reći je da imamo tu nekoliko ključnih dionika koji ga provode: Rijeka 2020, zatim su tu gradske ustanove u kulturi i PPMHP, Udruga »Drugo more« te Delta lab Sveučilišta u Rijeci. Rijeka 2020 zadužena je provesti programe iz programskih pravaca Lungomare art, 27 susjedstava, Dječja kuća, Kuhinja, programi Civilnih inicijativa, Zelenog vala i programi koji su bili na pozivu za javni natječaj. Mi ćemo uz to dobiti mandat koordiniranja programa u Exportdrvu, koje se otvara kao novi punkt i koje će imati puno korisnika. Naš je zadatak koordinacija prostora i programa, a ne programskog narativa.

Slatko i slano?

– Njih vodi Sveučilište, a Dopolavoro »Drugo more«. Svatko od tih dionika je samostalan u produkciji, zajednička je komunikacija; centralno mjesto je komunikacijski ured u Gradu na koji se priključuju ljudi zaduženi za komunikacije iz ustanova ili ostalih dionika. Išla sam brojati programe prema ovom našem prijedlogu. Samo mi ćemo producirati preko 100 programa, a ako se tome dodaju programi ustanova i udruga, do 1. veljače 2021. bit će do 200 programa, dakle još uvijek je to jedan vrlo solidan program uz ove okolnosti. A onda, možda ćemo i produljiti, a bit će tu i nasljeđe, idu i »Galeb« i Klimt i otvaranje knjižnice…

Stav Komisije

Već na prvoj postkoronakriznoj konferenciji za novinare bilo je jasno da Rijeka 2020 više nije glavno mjesto za program EPK-a, iako se to ranije snažno zagovaralo, a kultura u gradu jasno odjeljivala na EPK i na ono što nije EPK. Uostalom, i europski zahtjevi idu u tom smjeru: traže se odvojeni proračuni i težnja za očuvanjem normalne kulturne produkcije, koju EPK ne smije ugroziti. A sada se sve to miješa. Kako to tumačite i je li iz Europe došla koja packa po tom pitanju ili su i oni rezignirani pa im ništa ne smeta?

– Otpočetka je dio programa EPK bio vođen kroz tvrtku Rijeka 2020, a dio programa kroz ustanove u kulturi. Samo da pojasnim, ustanove i dalje imaju svoj redovni program i imaju EPK program. Naravno, posjetitelju se sve to stapa, ali ti su programi i budžetski odvojeni. Ako pogledamo proračun Grada Rijeke, i u riznici, imate posebno stavke EPK. I zna se: »Vježbanje života« HNK-a Ivana pl. Zajca je EPK program, a nešto drugo nije. U tom smislu i dalje će programi imati jasan label EPK programa, no što se publike i naših građana tiče, sva kultura kojoj mogu prisustvovati zbiva se u gradu koji je EPK. Ova podjela na EPK i ne-EPK programe je administrativno i financijski bitna, no za živost u gradu i kulturni život grada u osnovi je važno ponuditi što više raznovrsnih događanja i zadovoljiti očekivanja i potrebe građana za kulturom.

A što se tiče panela, baš sam nedavno postavila pitanje o tome što Komisija misli u vezi s promjenom programa do koje će nužno doći. De facto oni ne misle ništa o tome i to ih se ne tiče. Komisija i nas i druge prati tijekom pripreme i triju monitoringa; njih zanima da je ta priprema korektno odrađena, a Rijeka je tu dobila i više nego odlične ocjene. Pa smo tako i nagradu »Melina Mercouri« dobili za uspješnu pripremu.

To ne znači da nije važno imati s njima dobru komunikaciju, i Rijeka ju ima, što je važno i za poslije. Rijeka 2020 može otići, ili dobiti neki drugi mandat, ali svi ovi partneri, ustanove, udruge, pojedinci stvorili su ta partnerstva i nastavit će ih pa je važno da imaju otvorena vrata.

Ljudi koji rade na terenu i zaduženi su za komunikaciju s programskim vedetama svi imaju jednu te istu bojazan: budžet. Njihov je posao izrazito nezahvalan, jer moraju sve te ljude držati na ledu, a gradska blagajna zjapi prazna. Kako ćete adresirati taj problem?

– Da bi ti ljudi mogli raditi, apsolutno treba platiti rad; unaprijed pripremu programa i nakon što izvedu svoj program. Za sve ono što smo predložili postoji »papirnati« budžet i ja ću napraviti sve da ta plaćanja idu redovno. To je pitanje povjerenja, i u konačnici opstanka svih tih ljudi; svi oni žive od toga. Mislim, loše je kada pomislimo da umjetnik može čekati, da bilo tko za svoj odrađeni posao može beskonačno čekati naknadu. Nama je u interesu da imamo programe, da ih komuniciramo, da ih publika sa zadovoljstvom prati, a umjetnici da budu plaćeni za svoje izvedbe, kao i organizatori za provedbu programa. Moja je poruka da ćemo napraviti maksimalno u okolnostima i s resursima koji su nam na raspolaganju da ovaj sistem funkcionira.

Infrastruktura i nasljeđe EPK-a

Kolika su kašnjenja po pitanju infrastrukture, zgrada, i kako će to utjecati na neke programe?

– Mislim da to ide dobro. Ako i kasni par mjeseci, mislim da smo super tu, koliko sam upoznata s dinamikom. Ono što je odlično je da je svako otvaranje zgrade bitan događaj za sebe. Tome se i osobno veselim. Dječja kuća koncem ljeta ili početkom jeseni, Palača šećera u 2021., a moguće i ranije, knjižnica, »Galeb«… mislim da će nas to sve veseliti. Određena kašnjenja vezana su uz problematiku koja je postojala tijekom izolacije zbog virusa, ali u osnovi svi ovi projekti idu i svi oni ostaju trajno nasljeđe EPK-a.

Ovo sigurno neće biti popularno pitanje, ali morate se (i) s njime suočiti: što u slučaju drugog koronavirusnog vala?

– Ja se prije svega nadam da smo nešto naučili; pitanje drugog vala je i praktično pitanje, mislim u smislu »lockdowna«, ako ponovo dođe do zatvaranja vidjeli smo sada što se događa, koje su mogućnosti: ići dalje s digitalnim programima, jakom komunikacijom kroz sve kanale, programima koji ne zahtijevaju publiku, ići dalje s intervencijama u prostoru… Ja se nadam, prije svega za sve nas i za naše ekonomsko i mentalno zdravlje, da se to neće dogoditi, ali neke lekcije smo izvukli pa ćemo nastojati to i primijeniti.

Možda je rano još govoriti, ali što ćete nakon ovoga?

– Prvo ću otići na jedan dugi godišnji odmor. Ne znam, volim ovu dinamiku, pogotovo kad je pozitivna. Ne znam što ću, ne razmišljam još o tome; sada treba uložiti toliko energije i truda, ali bit će zanimljivo promišljati i što nakon EPK-a u gradu, tu je toliko dobrog nasljeđa, neskromno to kažem, što materijalnog što nematerijalnog, toliki educirani ljudi, muzejski postavi, festivali, inovativni program volontera u kulturi, pa inovativni program poslovnog kluba kao filantropske organizacije koja je u posljednje dvije godine investirala 200-tinjak tisuća kuna, novi brend grada, novi sveučilišni program Delta lab… To je sve konkretno i potvrđeno i na tome moramo graditi novu kulturnu politiku grada i stavljati kulturu u centar razgovora. Naravno, bez demagogije, ne može kultura, bez industrije, biti jedini pokretač zajednice, ali može biti nešto na što možemo puno toga nasloniti.