Prije službenog početka festivala Vrisak, u riječkom VBZ-u dvije su mlade književnice pokazale kako poezija spaja riječima, iskustvom i gledanjem na svijet.

U sklopu programa “Književni mostovi”; publici su se predstavile Karla Kostadinovski i Katarina Bošnjak – obje relativno svježe izdate pjesnikinje.

Moderatorica Barbara Šundov među njima je tražila i pronalazila paralele koje su specifične i tipične za nesigurnosti odrastanja, guranje ideala, potrebu za društvenim kriticizmom, a sve prožeto osobnim, nefiltriranim bolima.

Prvo što ove dvije žene veže, strukovno je priznanje koje im je bilo velika odskočna daska za daljnje napredovanje, a svakako i motivacija da se nastave baviti onime što ih ispunjava:

Karla Kostadinovski dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike za zbirku “Sebevražda”, a Katarina Bošnjak nagradu Na vrh jezika za zbirku “Kad porastem, ubit ću Kaću”. Upravo o ovim dvjema zbirkama najviše se razgovaralo, a što su im značile nagrade, pjesnikinje kažu:

Katarina Bošnjak / Claudia Bošković

“Meni osobno, ova nagrada u kontekstu književnosti znači sve”, kaže Kostadinovski koja je godinama bila aktivna na svom blogu, prije nego je postala objavljena pjesnikinja.

“Tek sam se s nagradom uspjela plasirati u oko javnosti i književne scene. Iako, ne bih rekla da je to ultimatum. Ako dobiješ nagradu, ne znači da ćeš uspjeti, ali da pomaže, pomaže. I to jako”, kaže.

Bošnjak se slaže i smatra da je to jedini mogući način da se dođe na scenu, osim ako imaš dobre veze s izdavačima.

“Ili ako imaš veliki talent, ako to uopće zapravo postoji. Osim putem nagrade, mislim da je put do objavljivanja književnog prvijenca jako težak i gotovo nemoguć.

Malo je tužno da nam je scena takva”, upozorava Bošnjak, ali nagradu shvaća i kao priznanje, svojevrsni znak da se treba nastaviti baviti pisanjem.

Karla Kostadinovski / Foto: Claudia Bošković

Neke su pjesme nastajale još u srednjoj školi kao kod Bošnjak, ili na fakultetu, kao kod nešto starije Kostadinovski, tako da u obje zbirke možemo pronaći neka starija djela, s kojima autorice možda više toliko ne rezoniraju, ali su važan dio njihovog kreativnog procesa, kao i procesa odrastanja.

Međutim, obje su zbirke kao djelo nastale u kratkom vremenskom periodu, a povezuju ih i neobični naslovi koje prenesno ili doslovno označavaju samoubojstvo.

Iako zvuči dramatičnije i ozbiljnije nego što to doista jest, samoubojstvo o kojem naslov govori, u velikom se dijelu odnosi na metaforičku smrt koju donosi odrastanje.

Sebevražda kod Karle lijepa je češka riječ kojoj slijedi uskrsnuće kojim je jako privučena, dok kod Katarine, Kaća prezentira buduću nju koja u svijetu apatije gubi svoj žar i ideale.

“To je metafora ubojstva osobe kojom ja ne želim postati. U društveno-političkim razgovorima konstantno se susrećam s rečenicom:

‘Kad malo sazriješ ćeš shvatiti da nije sve u aktivizmu, ne radi se sve oko ljudskih prava’, a ono što obično takvi savjeti povlače za sobom, nekakva su pretpostavka apolitičnog budućeg odrasloga života.

I ono što sam htjela napraviti tim naslovom, poručiti je da bih radije ubila takvu verziju sebe, nego postala osoba koju nije briga”, objašnjava.

Upravo se društvena kritika, cinizam i aktivizam mogu iščitati iz obiju zbirki.

Provokativnost i poruke u svakom individualnom stihu karakteristika je “Sebevražde”, a društveni angažman prožima cijelu “Kaću”.

“Jako bih htjela živjeti u svijetu u kojoj književnost ne mora biti društveno angažirana. Ali to nije tako i mislim da je važno da se piše angažirano – da to bude nekakva norma”, poručuje Bošnjak.