Nakon što je Dželo Hadžiselimović pao u drugi plan, naslijedila ga je Mira Vočinkić kao ultimativni sinonim za kvalitetni HRT-ov doks. Iako i ona ponekad znade zakazati. Prisjetimo se njena problematičnog odabira dokumentarne serije »Žene diktatora« u koju je uvrštena ni kriva ni dužna Nadežda Konstantinova Krupskaja, žena Vladimira Iljiča Lenjina i velika kritičarka staljinizma, al pari s kreaturama poput Felicidad Sieiro de Noriega, Imelde Marcos, Sadamove žene Sadžide, Dewi Sukarno i svih onih supruga afričkih satrapa čije su prste krasili krvavi dijamanti. Iako je bilo logično da je njeno mjesto u toj istoj seriji, recimo, zauzela Staljinova druga žena Nadežda Alilujeva. No autor ove promašene dokumentarne serije očito više preferira Staljina nego Lenjina.

Zato je velika Nilde Iotti, supruga jednako velikog Palmira Togliattija, bila pošteđena. Možda i zato jer autor »Žena diktatora« za nju nije nikad čuo. Iako je Togliatti itekako baštinio Lenjinove ideje. Poput Krupskaje, tako je i Iotti bila dio jednog fatalnog ljubavnog trokuta, kao neka vrsta zamjene za Lenjinovu voljenu Inessu Armand. Iotti je bila 27 godina mlađa od komunističkog lidera Togliattija, s kojim je bila u vezi sve do njegove smrti 1964.

Kad se Togliatti upustio u zabranjenu vezu s Iotti, natjerao je svoju ženu Ritu i njihova duševno bolesnog sina Alda da se presele u Moskvu. Tada su Iotti i Togliatti usvojili Marisu Malagoli, čiji su roditelji nastradali u bliskom susretu s karabinjerima u siječnju 1950. tijekom radničkih nemira u Modeni. U sklopu lanjske venecijanske Mostre obilježena je stota obljetnica rođenja Nilde Iotti svečanom projekcijom filma Petera Marciasa »Il tempo delle donne« u Teatru Goldoni, koji je iznimno za tu priliku transformiran u kinodvoranu, uz nazočnost talijanske političke kreme.

Rigorozni portret

Riječ je o krajnje rigoroznom portretu jedne velike političarke, ujedno i prve žene koja je predsjedavala Predstavničkim domom talijanskog parlamenta (Camera dei Deputati) od 1979. do 1992. što je bio rekord u talijanskoj političkoj povijesti. U Marciasovu komadu utjelovljuje je elegantna Paola Cortellesi odjevena u crni Armanijev kostim, ali ne u diskursu klasičnog biopica, već kao njena nit vodilja čija je naracija garnirana hipnotičkom trubom Paola Fresua, u razornoj instrumentalnoj verziji mitske »Bella ciao«.

Jer, glazba (Fresu) i recitacija (Cortellesi) nikad nisu bile tako zanosne, garnirane brojnim footageom i razgovorima, poput onih u kojima sudjeluju prijateljice Nilte Iotti – Ione Bartoli, Loretta Giaroni i Eletta Bertani – s kojima je ona provela djetinjstvo u Reggio Emiliji, a koje sada osjećaju stanovito grizodušje jer su osuđivale njenu »zabranjenu« vezu s Togliattijem.

U isti mah, Iotti se kao članica Talijanske komunističke partije (PCI) zalagala za reformu građanskih prava, priznavanje »nezakonite« djece, žensku emancipaciju, pravo na razvod braka i pobačaj, ali i reviziju Konkordata. Sav taj angažman nije se odnosio samo na obranu žena, već i na obranu demokracije, koju su populisti doveli u pitanje. Zato je uz Liviju Turco koja govori o radnom vremenu i Michelu Murgija koja podvlači važnost samoopredjeljenja, jedna od Marciasovih sugovornica i genijalna Elly Schlein, potpredsjednica regionalnog vijeća Emilie Romagne, čiji bi zagrebački pandan mogle biti Sandra Benčić ili Mima Simić da živimo u nekim normalnijim vremenima. Ostaju tišine i riječi Paole Cortellesi, koje se reflektiraju na važnost politike koja zastupa prava žena na nacionalnom i europarlamentarnom nivou.

Fellinijev sud

Zato Marcias u filmu koristi poneki ležerniji segment, poput mitskog spota Giannija Morandija, Giggija Proiettija i Nina Manfredija u kojem se oni uključuju u referendumsku kampanju o rastavi braka 1974., ali i legendarne pojave Federica Fellinija, rođenog u Riminiju, koji se u emilijansko-romanjolskom dijalektu referira na »reggitoru«, kao sinonim snažne žene koja dominira mužjačkim univerzumom, ne bi li u vlastitom javnom angažmanu naglasila značaj politike u službi građanina, oslobođenog od parlamentarnih okvira. Zato su riječi Nilde Iotti proročanske. Reforme kao jedini zid protiv svih naših reakcionarnih nacionalizama, koji će iznjedriti pervertiranog Salvinija.

U politici koja se bavi boljom organizacijom demokracije. Zato se u Marciasovu komadu ukazuje i talijanski predsjednik Sergio Mattarella, koji prepoznaje nepristranost i zalaže se za poštovanje institucija. U obranu Ustava od fašističkih perverzija i otvaranja većeg prostora ženama, ne samo u parlamentu već i u civilnom društvu.

Jer, Iotti ima nevjerojatnu snagu artikuliranja ženskog univerzuma. Elegantna Cortellesi je tu da bi postala neka vrsta medija koji »komunicira« s Iotti, njenim mislima i riječima. U filmu koji susreće talijansku stvarnost i njene mijene. Iako su početna autorova točka tri »izblijedjele«, ali ne i izbrisane fotografije Iottinih govora u talijanskom parlamentu, izložene u vitrini knjižare Predstavničkog doma u rimskoj Via del Corso. Sve ostalo je povijest. Povijest jedne velike žene i njenih »poruka« svim ženama i muškarcima ovog svijeta.