Američki redatelj Scott Cooper napravio je dosad svega nekoliko filmova – “Crazy Heart” (2009), “For Sale by Owner” (2009), “Out of the Furnace” (2013), “Black Mass“ (2015) – koji su postigli solidan uspjeh. Većinom se radi o drama s kojim drugim žanrovskim elementima, no na početku svoje karijere je i režirao horor “For sale by Owner” koji nije postigao zapažen uspjeh te je dobio većinom loše ocjene publike i kritičara.

Nakon nekoliko solidnih filmova koje je nanizao nakon početka karijere, Cooper se sad još jednom odlučuje vratiti na žanr horora, ne bi li pokušao ovoga puta režirati neko bolje ostvarenje, a priliku za dobrim hororom vidi u originalnoj priči Nicka Antosce “Tihi dječak” (“The Quiet Boy”) objavljenoj u časopisu “Guernica” u 2019. godini koju je producirao oskarovac Guillermo del Toro, uz Davida S. Goyera i J. Milesa Dalea.

Film, kao i sama priča, govori o američkoj učiteljici u malome gradićs Cispus Fallu u Oregonu koja na temelju neobičnoga ponašanja i na temelju neobičnoga razmišljanja/kreativnoga izražavanja jednoga od svojih uečnika počne sumnjati u njegove obiteljske probleme koji su, prema njoj, mogući uzrok takvoga ponašanja, te posljedično njegove povučenosti.

Već na samome početku filma prikazan je mali američki gradić vlažnoga šumskog dijela zapadne Amerike. S obzirom na to vidljiva je dobra fotografija koja odiše sivilom, maglom i vlagom toga maloga američkog gradića napuštene industrije i rudnika u kojem i započinje radnja – kao začetak novog života i stvarnosti malog Lucasa i njegova oca Franka te mlađeg brata Aidena. Iako neizrečeno, mogli bismo reći kako je za pretpostaviti da je mali Lucas i prije tog zlokobnog događaja koji mu je, kao i njegovoj obitelji, promijenio život, i prije bio povučen. Otac, narkoman koji je proizvodio “meth” u napuštenom rudniku, zasigurno nije mogao dobro utjecati na svoju djecu, odnosno dva sina, odgajajući ih sam, bez majke koja je umrla.

Pomalo zaboravljena TV zvijezda Keri Russell dobro je utjelovila učiteljicu Juliu koja ozbiljno shvaća svoju odgojnu ulogu, uz onu obrazovnu, a i sama vuče traumatična iskustva iz svoje prošlosti i djetinjstva. S obzirom na Lucasovo neobično ponašanje i izražavanje koje nije previše nalik dječaku njegove dobi i koje (ne)izravno upućuje kakva neobična obiteljska zbivanja i/ili odgoj, učiteljica se na takvoj, emocionalnoj razini, shvaćajući važnost odgoja u osjetljivoj dobi, kao i posljedice zanemarivanja ili pak zlostavljanja bilo kakve vrste, suptilno poistovjećuje sa svojim učenikom, te odlučuje djelovati. Jeremy T. Thomas svojom je tjelesnom konstitucijom maloga, mršavog i gotovo neuhranjenog kržljavog tijela te poveće glave s okruglim i istaknutim očima zaista dobro donio lik Lusaca Weawera.

S obzirom na samu atmosferičnost u filmu te fotografiju, kao činjenicu i nekih nadnaravnih sila/mitološke priče o čudovištu, jasno je kako u žanrovskome smislu možemo govoriti o nadnaravnome hororu. Takva narav same horor priče pojašnjena je u sceni posjete Julie i njezina brata starosjediocu koji poznaje usmenu predaju i razne mitološke priče. Kako se radi o hororu, za očekivati je scene koje gledatelja drže napetim, na rubu stolca i njihova je svrha prepad, no u ovome slučaju radi se o hororu koji ipak ne uspijeva previše zastražiti gledatelja. Uz to, film niti nema nekih brzih scena koje odveć diktiraju dinamiku i kojima je cilj izazvati iznenađenje ili kakav šok kod gledatelja. Također, pravo lice nadnaravnoga čudovišta koji traži svoje “novo ruho” nije otkriveno sve do samoga kraja filma i obračuna u rudniku.

Dakle, iako se radi o nadnaravnome hororu, mogli bismo reći kako je on u krajnjoj liniji ostvaren kroz fotografiju, atmosferičnost te pozadinske priče Julie i Lucasa, stoga film ostavlja jedan suviše dramsko-depresivni dojam. Film također ima suspense liniju koja se provlači kroz Julijin lik učiteljice koja pokušava saznati što se zbiva, te kreće u otkrivanje misterije oko svojega učenika.
Uz istaknute uloge Keri Russell, Jessea Plemonsa kao njezinoga brata-policajca i malog Jeremyja T. Thomasa kao Lucasa, naglasak u filmu ostaje na unutarnjim proživljavanjima likova, stoga krajnji dojam jest osjećaj kakve dinamične drame, a manje pravoga horora, pa bismo mogli reći da su primarna žanrovska notiranja, horor podloga filma, a sukladno tome i pozadinska mitloška priča, nedorečena, dok su ona pozadinska moguće i (pre)naglašena.

U tom smislu, treba istaknuti i kako je vidljivo producentsko umijeće del Torra za ocrtavanjem detalja u životima likovima, kao i njihovih pozadinskih priča koje se protežu na liniji prošlost-sadašnjost. Kad govorimo o samome žanru, dinamici i ritmu, zanimljiva je, posebno istaknuta i dograđujuće atmosferična intenzivna scena Lucasa u učionici koji rezbari drvo u obliku glave kakve životinje s rogovima, dok ga istodobno u polumraku prati pogled i unutarnje previranje učiteljice, uz nizanje popratnih kadrova vremenski paralelne scene nenadane posjete ravnateljice škole njegovome domu, što rezultira njezinim šokantnim otkrićem i tragičnim završetkom. Ta je scena, uzgred rečeno, možda i najbolja scena koja nosi određeni intezitet i dinamiku. Osvrćući se na scene, treba spomenuti i kako je finalna scena obračuna suviše mlaka, a nosi određen i velik potencijal koji, da je bio ostvaren, moguće da bi ipak filmu dao neku završnu horor i/ili pak drama-notu i određen osjećaj zaokruženosti. Također, moguće i da bi i samo do dvadesetak nadodanih minuta u trajanju dalo dovoljno prostora za zaokruživanje mitološke priče ili pak upotpunjavanja same radnje.

“Duhovi tame” je nadnaravni horor sa zanimljivom pričom, istaknutim ulogama, zamjetnom i dograđujućom, izvrsnom, fotografijom i glazbom, kao i atmosferičnošću, dobro iskorištenom dramskom podlogom, no nedovoljno ostvarenim horor-notiranjima, kao i nedovoljno iskorištenim elementima njegova nadnaravnog podžanra, koji, da su ostvareni, u konačnici su mogli tvorili vrlo dobro ostvarenje i zapažen horor-uradak – što se, nažalost, nije dogodilo.