Saksofonist, flautist, klarinetist i skladatelj Miro Kadoić večeras ravna Big bandom HRT-a na koncertu u Zagrebu, a sutra u HKD-u u Rijeci
Nastupima hrvatskih glazbenika u ponedjeljak je u riječkom klubu »Tunel« počeo 20. Međunarodni riječki festivala jazz glazbe »Jazz Time 2011« koji će potrajati sve do subote. Središnji dio festivala održat će se od 19. do 21. svibnja u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.
Na otvorenju tog dijela u četvrtak će, dan nakon nastupa u Studiju »Bajsić« HRT-a, nastupiti Big band HRT-a, ovom prigodom pod ravnanjem uglednog saksofonista, flautista, klarinetista i skladatelja, stalnog člana ovog jazz orkestra Mire Kadoića. Na programu će biti Kadoićeve skladbe u njegovim aranžmanima.
Kako ste odabrali djela za ovaj koncert?
– Svirat ćemo skladbe koje su nastale u zadnjih dvadeset godina, među njima i one s mojeg prvog albuma, primjerice »Dry« i »Reconciliation«, ali i neke novije poput »Moonflowers« i »Monster in the Garden«, u stilskom rasponu od postbopa do modernog jazza.
Što vam je važno kao skladatelju?
– To se mijenja. Jasno je da su mi drage skladbe koje sam napisao u ranijem razdoblju, ali uvijek tražim nešto novo. »Dry« je posveta Jackieu McLeanu koji je svirao s posebnim driveom, swingom i zvukom koji je izravan, opor, suh. Kad sam tijekom devedesetih bio u New Yorku, sjeo bih za glasovir i tražio takve melodijice. Tada sam čuo neke njegove skladbe koje su mi se dopale. Poslije se sve mijenjalo.
Podređeno solistima
Dio albuma »Dry« zasniva se na zvukovima naše etničke glazbe u spoju s jazzom. Svirali smo pjesmu »Zvira voda« u jazz obradi. Napisao sam skladbu »Istriana«. »Axel Moonshine« ima arapsko-balkanski štih. Otvoren sam kao autor.
Pripremio sam i vlastite skladbe koje su bile izvedene na koncertina »Nove jazz skladbe hrvatskih autora«, ali u tom kontekstu – kad je puno pjesama na jednom nastupu – nikad na način kao što bi trebalo biti, s proširenim solima. Sad će biti izvedene onako kako sam ih zamislio. Naime, tim koncertom želim se vratiti na bit jazza, a to su solisti. Do sad su big band izvedbe mojih skladbi bile zasnovane na aranžmanima, uz korus, dva sola koji je manje-više išao pod standardnu pratnju.
Na ovom koncertu Big banda HRT-a omogućit ćemo solistima koji su nedugo završili školu u Grazu i zaposlili se u Big bandu HRT-a, da sviraju kao u malom bandu. Jasno, i drugi će biti eksponirani, primjerice Saša Nestorović. Žao mi je što Saša kao stalni dirigent relativno malo svira. Ritam sekciju ćemo organizirati da bude otvorena. Svaka skladba ima vodećeg solista koji kaže glavnu zamisao, a nakon toga možda netko odsvira još jedan ili dva sola koji oblikuju završnu formu pjesme. Htio sam maksimalno iskoristiti glazbenike i ono što je u jazzu najvažnije – da do izražaja dođu solisti koji su uvijek držali da i oni mogu nešto reći.
Orkestar koji može »voziti«
Kako, kao glazbenik koji ima dugogodišnje iskustvo sviranja u Big bandu RTV-a Slovenije, koji je cijenjeni europski jazz orkestar, i kroz to suradnje s najvećim svjetskim zvjezdama jazza, gledate na današnji rad Big banda HRT-a?
– Nekad je razlika između zagrebačkog i slovenskog orkestra bila ogromna. Dva planeta. No, ta se razlika u zadnjih četiri-pet godina gotovo izgubila, čak mi se u nekim elementima više sviđa kako se radi ovdje nego tamo. Razlog tome su novi glazbenici i promjene na vrhu. Vodstvo nam omogućuje da radimo ono što doista želimo, a tada je vidljiv i rezultat. Tada nije teško odvojiti i kanalizirati veću energiju. Nije problem dovesti solista, dirigenta ili aranžera svjetskoga glasa. Treba ga samo platiti. No, mislim da je to sad isplativo jer mladi glazbenici »traže« da se to radi, ne u verbalnom nego u kreativnom smislu. To je kao da imaš dobar auto, primjerice »Ferrari«, a voziš sto na sat, umjesto dvjesto. Sad imamo orkestar koji može voziti, samo treba goriva. Nove glazbenike treba gurati, zaposliti, i rezultati će doći.
Koliko je za njih, za Big band HRT-a, ali i za hrvatsko jazz stvaralaštvo, važna tradicija održavanja koncerata »Nove jazz skladbe hrvatskih autora«?
– Ti su koncerti jako važni. Raspisali smo javni natječaj, svi koji su htjeli mogl su ponuditi svoje skladbe, sve su bile isprobane. Napravili smo dobar posao za scenu, za mlade autore koji su dobili šansu da im se skladba izvede, a možda i snimi. Sad imamo otvorenu situaciju i svatko tko ima što za reći može to iskoristiti.