Riječko je Gradsko kazalište lutaka samo u zadnjih nekoliko godina osvojilo mnoge nagrade, a 2019. je godina po broju nagrada bila rekordna. Te je godine Kazalište tako osvojilo rekordne 32 strukovne nagrade na različitim domaćim i inozemnim festivalima, što je najviše otkad postoji, a tu je i najnagrađivanija predstava u povijesti Kazališta – »Zamrznute pjesme« Tamare Kučinović. Godine 2020. predstava »Flekavac« dobila je brojne nagrade, kao i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za djecu i mlade.

U ovoj su sezoni predstave toga kazališta u različitim segmentima dosad dobile deset nagrada, a Kazalište se nedavno vratilo i s gostovanja, s festivala aktualnih europskih prijestolnica kulture, a to su Novosadske pozorišne igre u Novom Sadu te »Kaunas Puppet 22« u Kaunasu u Litvi, gdje je gostovala predstava »Carevo novo ruho«. Jedna od njihovih predstava, »Flekavac«, nedavno je na 24. Zlatnoj iskri osvojila tri nagrade. Tim povodom razgovarali smo s ravnateljicom Magdalenom Lupi Alvir.

Uz druge popularne predstave, dvije su predstave GKL-a posebno uspješne, predstava »Sretna kućica« i »Flekavac«; u čemu leži posebnost tih dviju predstava, o kojim temama progovaraju te koliko su aktualne?

– Naša predstava za najmlađe »Sretna kućica« inspirirana je istinitom pričom o osnivanju prve knjižnice u malom selu Kuti u Gorskom kotaru. Ova mala putujuća predstava djeci približava svijet knjiga i važnost čitanja te ih oplemenjuje i uveseljava, baš kao što je i knjižnica, prava »sretna kućica«, oplemenjivala i olakšavala život na selu u vrijeme ekonomskih kriza kako nekada tako i danas. Ujedno predstava progovara o snazi zajednice i zajedništva, a to je plemenita poruka koju u današnje vrijeme opće razjedinjenosti i kriza trebamo uvijek imati na umu. Dakle riječ je o zaista toploj, šarmantnoj i u svim kazališnim segmentima zanimljivoj predstavi koju izvodi naš nagrađivani glumac-lutkar Zlatko Vicić, koji ima sjajnu komunikaciju s djecom, a to djeca, kao i odrasli, uvijek znaju prepoznati. Predstava je nagrađivana u svim kategorijama, naprosto se dogodio, možemo reći, jedan sjajan spoj izabrane teme o kojoj govori, jer čitati i zavoljeti knjige treba naučiti od ranog djetinjstva, razigranog i ritmičnog teksta Ivane Đule i Milice Sinkauz, suptilne, melodične glazbe i duhovitih songova Sandija Bratonje, prekrasnog, maštovitog vizualnog dijela, lutaka i scenografije Luči Vidanović koja je izrađena sva iz drva, te sjajne izvedbe našeg glumca lutkara Zlatka Vicića.

A predstava »Flekavac«; zbog čega je toliko popularna te zašto se sviđa najmlađima?

– »Flekavac« je topla i duhovita priča o jednom neurednom dječaku, Flekavcu, koji dane provodi radeći nestašluke, o njegovoj majci u kojoj će se prepoznati mnoge mame, neobičnim prijateljstvima i zanimljivim likovima poput neozbiljnog odraslog prijatelja Letećeg Milivoja, prijateljice štreberice i duhovitih braće blizanaca, a progovara o aktualnim temama odrastanja danas, o odnosu roditelja i djece, o odgoju, no isto tako i o prostorima dječje slobode i kreativnosti. »Flekavca« zaista vole gledati sve generacije, mislim da se i djeca i roditelji prepoznaju u ovoj predstavi koja izravno komunicira s današnjim vremenom u kojemu se sve više zapravo gubi komunikacija kao osnova našeg društva. »Flekavac« je ujedno i predstava koju svojom sjajnom kolektivnom, zaraznom energijom nosi cijeli glumački ansambl na čelu s Davidom Petrovićem koji ima ulogu nezaboravnog Flekavca, a za to su, uostalom, i David i cijeli ansambl nagrađeni na raznim festivalima. Predstava je vrlo dinamična, suvremena, odlično napisanog teksta, puna zaraznih songova i ritmova, sjajnih vizualnih i redateljskih rješenja. Njezina zanimljivost je i u tome što se na sceni stalno izmjenjuju glumci u glumačkim ulogama s malim lutkama napravljenim prema stvarnim glumcima, što je publici intrigantno, a mislim da nam je svima vrlo bliska osnovna misao predstave, a to je da kada smo mali želimo biti veliki i obrnuto, što nam govori da danas nije lako biti dijete u svijetu odraslih, ali isto tako ni roditelj.

Uzevši u obzir obje nagrađene predstave izvan zemlje, kako te predstave prolaze kod riječke publike?

– Na naše predstave publika općenito uvijek sjajno reagira, bez obzira na to jesu li one izvođene u Rijeci ili inozemstvu. Jezik tu nije barijera, jer komuniciraju s djecom na njima blizak način, kroz vizualni segment, igru, lutku, glazbu, što publika uvijek prepoznaje, bez obzira na jezik. Riječka publika već generacijama jako voli i posjećuje naše kazalište, neke naše predstave koje i sami nazivamo lutkarskim »evergreenima«, poput »Tri praščića«, igramo već kontinuirano punih četrdeset pet godina, a više od dvadeset godina i svojevrsni klasik, »Ježevu kućicu«.

Koliko je riječka publika uopće zainteresirana za kazališnu i lutkarsku umjetnost inače, a posebice nakon pandemijskih uvjeta u kojima smo živjeli posljednjih nekoliko godina?

– Važno je napomenuti da je GKL Rijeka radio cijelo vrijeme u pandemiji, kada je dozvoljeni kapacitet bio svega petnaest gledatelja, a u vrijeme zabrane održavanja javnih izvedbi imali smo brojne on-line programe, producirali smo i snimali svoj vlastiti on-line program »U lutkarsko s kauča«, »Lutkarski talk show« te posjećivali riječke kvartove s predstavama poput »Čarobnih svirala« na otvorenome u programu »U lutkarsko s prozora«, a kasnije smo proširili i uvijek traženi radionički program. Važno nam je bilo da uvijek i stalno ostanemo u kontaktu s našom publikom. Štoviše, popuštanjem mjera, publika je naprosto pohrlila u kazalište, a za neke su predstave postojale i liste čekanja, pa smo u prošloj godini imali rekordan broj programa, 479 s festivalom Revija lutkarskih kazališta. Na prvim izvedbama nakon ponovnog otvaranja kazališta, neka djeca naprosto nisu željela otići kući iz Kazališta, toliko smo si međusobno nedostajali. S puno ljubavi i žara smo igrali i još uvijek igramo za svako dijete u publici, pa smo tako na prvim izvedbama nakon »lockdowna« odigrali predstavu čak za jedno jedino dijete i majku u publici. Čini mi se da je pandemija još više učvrstila i pokazala važnost kazališta za djecu, važnost izvedbe uživo i susreta s kazališnom umjetnošću. Dok s jedne strane pandemija uništava kulturu, s druge nam pokazuje koliko je ona nezamjenjiva i čovjeku bitna. Važnost naše struke i umjetnosti koja ispunjava čovjeka, koja mu je duhovna hrana, kroz krizu uzrokovanu pandemijom još se više osnažila.

Kakva je recepcija tih dviju predstava u gradovima u kojima ste gostovali, izvan Hrvatske?

– Uvijek je izazovno igrati pred različitom publikom iz različitih kulturnih miljea, no mogu reći da uvijek imamo odličan odaziv publike. U Kaunasu smo primjerice igrali »Carevo novo ruho« uz simultani prijevod glumca i publika se odlično odazivala na predstavu, reakcija su bile točne, na točnim mjestima, i na tekst i na radnju na sceni. Festivali obično okupljaju i selektore, ravnatelje drugih festivala i kazališta, te na neki način otvaraju vrata za daljnje suradnje, što je vrlo često slučaj i s našim predstavama, jer smo nebrojeno puta nakon jednog festivala dobivali pozive za daljnja gostovanja, a upravo tako je upravo bilo i s »Carevim novim ruhom«, »Sretnom kućicom« i s »Flekavcem«.

Što ste ponijeli s gostovanja u gradovima koje su aktualne prijestolnice kulture; kako u tim gradovima pripremaju svoj EPK projekt, odnosno razne programe za projekt?

– Pripreme za EPK su se odvijale ranije i ti gradovi zapravo sada žive svoj aktualni EPK program. No njihovi su EPK zapravo rađeni s iskustvom i svjesnošću nepredvidivosti situacije s pandemijom, a sada i s ekonomskom krizom te krizom koje donosi blizina rata, posebice u Kaunasu u kojem je velika podrška Ukrajini vidljiva na svakome koraku, a time i u EPK programima. Riječki je EPK na svojevrstan način »probio led« i uspio u svima najtežoj prvoj pandemijskoj 2020. godini realizirati svoj program, s time i naše Kazalište koje je zaista puno truda, ljubavi i rada dalo u to da se većina naših EPK programa ipak realizira, što je bilo iznimno iscrpljujuće i zahtjevno, ali tim više smo sretniji što smo svi zajedno uspjeli u tome.

Koliko je zastupljena kazališna umjetnost općenito, a koliko lutkarska u programima tih gradova?

– Lutkarska umjetnost je dobro zastupljena u oba grada; štoviše Novi Sad je svoj postojeći festival pretvorio u međunarodni festival, prve međunarodne Novosadske pozorišne igre, lutkarski festival upravo rađen za EPK program koji je imao veliko otvaranje i ulični spektakl – predstavu s gigantskim lutkama »Guliver« u produkciji Pozorišta mladih Novi Sad. Drugi grad, Kaunas, također je svoj postojeći lutkarski festival, koji inače postoji već dvadeset i dvije godine, tempirano proširio upravo za EPK izdanje s velikom inozemnom selekcijom predstava pod nazivom »Kaunas Puppet 22«, pa ga je za vrijeme proslave dana grada Kaunasa i spektakularnog otvaranja EPK-a na rijeci vidjelo nekoliko tisuća ljudi. U oba festivala, lutke su osvojile gradske ulice, trgove, kazališta te su bile su zaista zaštitnim znakom svakoga od tih dviju Europskih prijestolnica kulture.

S obzirom na naše iskustvo, to jest titulu EPK, jeste li im prenijeli koja naša iskustva/dojmove/ ili pak dali poneki savjet glede smjera kretanja u organizaciji i sadržaju programa i predstava vezanih za EPK?

– Iskustva su se prenosila upravo u fazi pripreme EPK-a, posebice iskustva rada u pandemiji. Ono što je zajedničko za sva tri grada i lutkarska festivala jest da je za potrebe EPK-a rađen veliki dio novih produkcija i koprodukcija s domaćim umjetnicima i kazalištima, ali i u međunarodnoj suradnji, pa su veliki EPK lutkarski festivali međunarodne selekcije, s naglašenom europskom dimenzijom. Jedini savjet je ustrajati u tome da se uspije realizirati planirani program unatoč nelakim vremenima, te uvijek biti spreman i za opciju »B« i razne prilagodbe, ali uvijek one koje ne idu nauštrb publike i kazališta, jer očekivanja za bilo koju prijestolnicu kulture su uvijek velika, a biti prijestolnicom kulture je veliki zadatak, ali i veliki izazov – za sve.