Gitarist i skladatelj Spartaco Črnjarić svoj je profesionalni glazbeni angažman započeo svirajući po terasama Liburnijske rivijere. Bio je član kultne grupe Bonaca, koja je počela s ČA-valom ranih 1970-ih godina, a 2008. je dobila godišnju nagradu Grada Opatije za kulturu. Godinama surađuje s kvarnerskim jazz glazbenicima u raznim postavama, kao što su Black River Quartet, Liburnia Jazz Union, Denis Razz Quartet, Passion Play Group, TT Swingers i mnogi drugi. Dobitnik je nagrade Fender za 2009. u kategoriji jazz-rock gitara. Vodi nekoliko sastava. Osim što je tijekom više od pola stoljeća bio uključen u sva jazz događanja u tom kraju, zajedno s Darkom Mihelićem Boćom odgojio je nekoliko naraštaja kvarnerskih jazz glazbenika.

Kakva je bila jazz scena na Kvarneru u doba vaše mladosti?

– Ne sjećam se da je u mojoj ranoj mladosti postojao neki jazz bend. U Rijeci su u pedesetim godinama prošloga stoljeća djelovali plesni orkestri. Jedan je orkestar Ace Petrovića, a drugi Celestea Zrelca. Znam za njih iz pričanja, nisam ih slušao. Slušao sam male bendove na domaćim feštama po okolici – Drenova, Kastav… Na plakatima je obavezno pisalo da svira »odličan jazz sastav«, ali to je bila tek plesna glazba. Instrumenti su bili: harmonika, truba, saksofon-klarinet, bubanj, kontrabas rjeđe. Već početkom šezdesetih godina čuo sam tu i tamo nešto od jazza, npr. Josip Pepi Forenbacher i njegov bend Kockari. Krajem 1960-ih slušao sam Arta Farmera u Clubu 72
u Opatiji, kao i orkestar Dražena Boića s Ivom Robićem u hotelu Kvarner u Opatiji. U Rijeci na ljetnom plesnjaku Nafta, na košarkaškom igralištu, svirali su riječki Sonori i Mladi Levi iz Ljubljane. Došao sam slušati jer su Mladi Levi bili poznati. Trubu je svirao Pero Ugrin, koji je odsvirao prekrasan jazz solo na »Yesterday« Beatlesa.

Kako ste se navukli na jazz?

– Radio i televizija bili su mediji preko kojih sam slušao glazbu. Pedesetih godina je radio puštao dosta orkestralne swing glazbe. Bio sam, kako govore roditelji, stalno uz radio… Kako smo od 1959. imali TV, gledao sam na talijanskoj televiziji zvijezde jazza: Louisa Armstronga, Franka Sinatru, Ellu Fitzgerald… Talijanski gitarist Franco Cerri vodio je televizijsku emisiju u kojoj su gostovali poznati jazz muzičari. Već 1963. gledao sam i slušao na RAI TV-u izvedbe skladbi »The Girl From Ipanema«, »One Note Samba« i slično. To mi je bilo bolje nego zabavna glazba ili rock. U moje mjesto je ljeti dolazio prijatelj iz Italije, koji je svirao gitaru. Učili smo jedan od drugoga, svirali nešto od pjesme »One Note Samba«. Kasnije je on svirao u jakom bendu Gli Uragani iz Venecije-Mestre.

Stereogramofon

Kad ste počeli svirati?

– Počeo sam svirati po plesnjacima 1964. – 1965. u okolici Kastva. Smiljan Grbac, Damjanov tata, svirao je harmoniku. Sjećam se da sam uspio zapisati u note ritam bossa nove za bubnjeve. Već od 1966. imao sam profesionalne ugovore na Liburnijskoj rivijeri. Edi Lazarić, tata Marka Lazarića, svirao je orgulje. Svirali smo ljeti, po tri i pol do četiri mjeseca svaku večer.
Izvodili smo jazz standarde: »Autumn Leaves«, »Blue Moon«, »Bye Bye Blues«, »I’m In The Mood For Love«, »Tea For Two«, »Peter Gun« i drugo. Nisam imao formalnu naobrazbu, a do nota je bilo teško doći, pa smo se oslanjali na sluh, ali smo improvizirali.

Kako ste poslije nabavljali glazbala, note, opremu…?

– Za ilustraciju kako je bilo početkom šezdesetih – oprema na nastupu VIS-a Juniori za staru godinu 1964. u kinodvorani u Klani bila je: harmonika, truba, klarinet, akustična gitara, od bubnjeva samo doboš položen na običnu stolicu, sve bez pojačala ili razglasa. Zimi 1965. svirali smo za karneval u selu Brnčići iza Kastva u društvenom domu. Tada sam već imao električnu gitaru tvornice Mengeš iz Ljubljane, a netko od organizatora bi od kuće donio veliki radiogramofon Tesla, koji mi je služio kao pojačalo. U jesen sam nabavio malo pojačalo ručne izrade, koje mi je »zdimilo« na prvom nastupu. Glazbala smo kasnije kupovali u Trstu, oprema je bila skupa kao i instrumenti.
Drugu gitaru, polovnu, kupio sam 1967. u Veneciji od benda Gli Uragani. To je Guild Starfire IV koja i danas dobro služi. Godine 1966. i 1967. svirali smo već na razglas – malo pojačalo Dynacord Eminent bez efekata, dvije zvučne kutijice. Tu smo bili »ukopčani«: dvije gitare, mikrofon za glas-sax i Hofner orguljice. Do prvog pravog gitarskog pojačala došao sam 1968.

Kako ste učili svirati jazz?

– Samouk sam, slušao sam jazz na radiju i pokušavao nešto zapamtiti. Budući da sam bio dobar u solfeggiu, dok se pjesma vrtila na radiju brzo bih pisao note u solmizaciji i »uhvatio« glavnu melodiju. Za solmizaciju je bio zaslužan Leo Ivančić, nastavnik glazbe u Osnovnoj školi Matulji, koji je skoro na svakom satu zadao muzički diktat: odsvirao na klaviru kratku melodiju, postavio »do« na crtovlje (svaki put drugdje) i trebalo je zapisati melodiju. Tako sam, slušajući radio ili TV naučio prve jazz skladbe: »Summertime«, »St. Louis Blues«, »American in Paris«, »When The Saints Go Marching In«, »Mack The Knife«… Od prve »muzičarske« mjesečne plaće 1966. sam kupio stereogramofon i dvostruki album »Jazz Interplay« s izvedbama Johna Coltranea, Kennyja Burrella, Jackieja McLeana, Sahiba Shibaba, Paula Chambersa i drugih. Kupovao sam jazz ploče uglavnom poznatih gitarista kao što su Wes Montgomery, Kenny Burrell, Joe Pass i Barney Kessel.

Od pop-rock glazbe kupio sam ploče sastava Blood, Sweat and Tears, Chicago… Note su bile rijetkost. Sjećam se da sam oko godinu i pol svirao sa sastavom čiji je voditelj imao puno nota. Dobivao ih je uglavnom iz Italije. Prepisivao sam note u deblju kajdanku i stvorio svoj Real Book s oko 100 jazz standarda. Tu kajdanku čuvam i danas.

Ritam dvorišta

Kako, kada, gdje i s kim ste nastupali?

– Godina 1964. – 1965. Juniori (harmoniku svirao Smiljan Grbac), svirali smo po okolici Kastva; 1965. – 1966. plesni orkestar iz Matulja; 1966. – 1967. VIS Mladi iz Lovrana – klavijature svirao Edi Lazarić, svirali u Lovranu i Mošćeničkoj Dragi; 1968. – 1969. VIS Rivijera – tu sam prepisivao note jazz standarda, svirali u Ičićima i Mošćeničkoj Dragi; 1969. – 1974. Grupa Grejs – snimili dvije pjesme na ploči od 45 okretaja, pratili poznate pjevače: Ivo Robić, Betty Jurković, Krunoslav Slabinac, Majda Sepe, Đimi Stanić, svirali u Opatiji, Crikvenici, Lovranu, kraća turneja s Kićom Slabincem po Sloveniji. Postava se mijenjala, bio je tu Andrej Baša, Smiljan Grbac, pok. Erol Mlakar – vokal, Miro Komadina, Davorko Valter, Darko Karabaić… Znali su da volim jazz, i svirali smo nešto jazza u prvih pola sata nastupa. Imam snimke od 1971., svirali smo »Call Me« prema izvedbi Wesa Montgomeryja i drugo. Znamo i danas nastupati u Rijeci na brodu Marina u sklopu udruge LPRock.

Kad sam s Grejsima svirao u Opatiji, zamijetio me klavirist Vaso Belošević. Htio me uzeti u svoj bend u Beogradu, ali to se nije ostvarilo. Bio sam student i cilj mi je bio završiti studije. Zatim: 1976. – 1977. VIS Primorci – svirali po Sloveniji;
1977. -1978. VIS Kvarner 6 – dvije godine svirali smo ljeti i zimi u hotelu Kvarner u Opatiji; 1979. – 1980. VIS Assa – tu je Boćo svirao bas, Edi Lazarić je imao prave Hammond orgulje, klavirist je imao Fender Rhodes 77 piano.

Kasnije je bila Grupa Bonaca koja je imala puno uspjeha s čakavskim autorskim pjesmama, i danas je vrlo poznata na Kvarneru (Edi Lazarić svira sint. u toj grupi). Kasnije je bilo još puno drugih manjih sastava. Ozbiljnija priča o jazzu počinje 1996. Boćo i ja odlučili smo vježbati zajedno, najčešće u njegovoj Jazz konobi. Priključio se bubnjar Mišo Rihter (svirao ranije u Pro-Arte). Kasnije su počeli dolaziti i drugi muzičari u blizini: Elvis Stanić, Marko Lazarić, Ivo Popeskić, Lela i Joe Kaplowitz, riječani Henry Radanović, Tonči Grabušić, Darko Jurković Charlie, Denis Razz i drugi.

Krajem devedesetih počeli smo Boćo i ja dolaziti u Opatiju (hotel Mozart). Tu je pjevala Lela u pratnji klavirista Saše Lenkovića. Koji put smo i zasvirali zajedno. Nastupi su 1998. zimi petkom bili redoviti. Jedno proljeće smo u proširenom sastavu (sekstet) nastupili u »Lisinskom«. Povremeno bih svirao u big bendu Josipa Pepija Forenbachera. Kroz taj bend prošlo je dosta današnjih kvarnerskih džezista. Još prošle zime svirao sam nekoliko puta u tom bendu. Denis Razz i ja osnovali smo Denis Razz Quartet, gdje smo u raznim kombinacijama svirali be bop i njegove kompozicije. Obišli smo dosta mjesta po Hrvatskoj, bili na TV-u – Vrijeme za jazz, u BP Clubu itd. Kasnije sam osnovao SpartJazz. Prvi vokal je bila Lela, zatim Astrid Kuljanić (snimili smo album »Nekoliko riječi«), a zadnjih 5 godina vokal je Majda Marenčić. Nastupamo u kombinacijama od dua do kvinteta, uglavnom je postava ista: Franjo Črnjarić, Majda Marenčić, Damjan Grbac, Tonči Grabušić i ja. Ove godine nastupili smo u sklopu JazzTimea u Rijeci. Cijeli program je bio autorski.

Svirao sam na još dva važna festivala. Matulji Etno Jazz Festival trajao je od 2013. do 2017. godine. Osnivač je Općina Matulji u suradnji s džezistima općine Matulji. Tamo sam svirao sa sinom Franjom i braćom Zvjezdanom i Vedranom Ružićem. Ostali članovi su bili Branko Sterpin i Adrijano Bernobić. Svirali smo autorske skladbe, aranžirali poznate čakavske pjesme u jazz maniri, pozvali poznate pjevače. Potrajalo je pet godina. Godine 2016. u suradnji s Gradom Kastvom, Damjan Grbac, ja i predstavnica Grada osnovali smo ljetni festival Ritam dvorišta, koji uspješo djeluje i danas. Nastupi su jednom tjedno na raznim mjestima u staroj jezgri Kastva. Svira se uglavnom jazz i posjeti su vrlo dobri. Zadnjh pet-šest godina sviram 80 – 90 nastupa godišnje po terasama hotela u Opatiji, Rijeci i Krku, uglavnom kao SpartJazz duo, trio, kvartet ili kvintet. U Vrbniku nastupam desetak godina, uglavnom ljeti u restoranu »Nada« koji je iznimno zaslužan za promociju jazza na otoku. Često za moj trio koristim ime Passion Play. U tom triju je najčešće vokal Robert Justinić Justa.

Velik zalogaj

Kako ste poticali mlade glazbenike da sviraju jazz?

– Gotovo svakom bendu u kojem sam svirao »uvalio« bih pokoji jazz standard. Neki su negodovali, neki ne. Prvih pola sata svirke bilo je rezervirano za jazz, bossa nove, swing i slično. Obično bih napisao mali aranžman koji je glazbenicima u sastavu omogućavao da improviziraju, ili bih učio ponekog što da odsvira. Ponekad sam im napisao i sola. Rekao bih dečkima iz benda Kvarner 6: »Ako za prvu pjesmu, tzv. špicu, na terasi u Opatiji odsviramo dobar aranžirani swing broj, ostavit ćemo dobar dojam.« I tako smo za špicu svirali jazz standard »On The Slow Boat to China«.

Sve je bilo aranžirano, osim mog sola. Uvijek sam naglašavao da je pop-rock glazba jednostavnija od jazza, pa ako sviraš jazz, puno lakše ćeš svirati pop-rock. Dosta mladih se okrenulo jazzu i krenuli su na studij u Trst, Klagenfurt, Graz. Od 2004. počeli smo vježbati kao trio: kontrabasist Damjan Grbac, bubnjar Andy Cech i ja, a kasnije i kao kvartet sa saksofonistom Denisom Razzom. Neko vrijeme je u
mojoj konobi vježbala grupa Faloti (osnovna škola). Pisao sam im note pop pjesama, ali i učio jazz i osnove bluesa. Kako su braća Zvjezdan i Vedran Ružić iz općine Matulji, a poznajem ih od malena, tako je moj utjecaj na njih bio dosta velik.

Poticao sam ih da se uhvate prave glazbe, to jest jazza. Darko
Mihelić Boćo je Vedrana podučavao svirati kontrabas. Grupa Salty Tails, u kojoj svira moj sin, saksofonist Franjo, snimila je CD. Većinu materijala pripremala je u mojoj konobi.

Kako ste ih podučavali, kako ste im pomagali?

– Puno je mladih prošlo kroz Jazz konobu i moju konobu. Uglavnom sam podučavao gitariste, neki bi se redovito vraćali, neki bi odustali. Danas su neki od njih vrlo poznati, a tada bi bili ponosni kad bi naučili svirati nekoliko jazz standarda. Zahtijevao bih da dobro nauče razne skale u svim tonalitetima, što je za početnike velik zalogaj. Na Jazz tulum u sklopu Jazz Timea 2000.

Boćo i ja pozvali smo mlade džeziste na probe (Franjo – saks, Mihaela – vokal) i nastupili s njima u HKD-u na Sušaku. Klub Gal-Filodrammatica na Korzu je održavao jazz večeri na kojima smo nastupali kao Black River Grupa: Lela, Denis Razz, Boćo, Joško bubnjar i ja. Pozvali smo »predgrupu« sastavljenu od mladih: Franjo, Damjan, Andy, gitarist Dumičić… Neko vrijeme smo često nastupali u Guitar Cafeu u Kastvu. Tu je Damjan počeo svirati kontrabas. Damjan Grbac i ja osnovali smo udrugu Tororo i održavali sa suradnicima ljetne tečajeve glazbe u Kastvu i Vrbniku za razne instrumente i vokale. Pisao bih jednostavne skladbe prilagođene uzrastu, svakako je uvijek bio poneki blues. Tu bi djeca najviše uživala, jer su naučila kratka sola, po nekoliko nota, ali za njih vrlo značajno.

Uspjela je ideja Damjana Grpca – Jazz u školama. Prošle godine smo u triju (Damjan, Tonči Grabušić i ja) obišli tri škole naše županije i održali satove jazza. Ove godine smo održali tri sata online nastave. Sponzori su PGŽ i Grad Rijeka. Ovo je hvalevrijedna ideja i dobro primljena od djece, približili smo jazz mladom uzrastu. Danas mogu puno naučiti preko interneta, no mislim da se u prevelikom obilju svega i svačega može zalutati i izgubiti.

Jazz konoba

Što biste savjetovali mladim glazbenicima koji žele svirati jazz?

– Puno slušati jazz, učiti, vježbati, naći srodne osobe, vježbati u grupi. Upornost je važna, jazz zahtijeva svakodnevno vježbanje. Pisati transkripcije, čitati transkripcije velikana jazza. Puno svirati jazz blues. Ne preskočiti pojedine ere jazza kao što su swing, be-bop, cool jazz, latino… Prema mojem mišljenju, be-bop je i danas osnova modernog jazza. Citirao bih riječi trubača Clarka Terryja – puno slušati, učiti, vježbati, zatim sve to zaboraviti i svirati na svoj način.

Kako se razvijala jazz scena na Kvarneru pod vašim budnim okom?

– Elvis Stanić Group je dala velik doprinos razvoju jazz scene na Kvarneru. Nekim mladim muzičarima je sinonim za jazz bio: Elvis Stanić Group. Dosta utjecaja imao je i Denis Razz Quartet. Nastupali smo na Liburnija Jazz Festivalu, po klubovima u Rijeci (Tunel, River pub, Filodrammatica, Trsat…), u Zagrebu, Osijeku, Sisku, Samoboru, Divači – Slovenija). U tom kvartetu su prve jazz korake učili Damjan Grbac i Andy Cech. Danas je dosta mladih koji sviraju jazz, ipak Rijeka i okolica nisu veliki, a ima danas respektabilan broj jazz glazbenika i to školovanih. To me veseli, bez obzira na poplavu često loše glazbe u medijima. Oni su pravi filter za dobru glazbu.

Koju je ulogu u tome imala Jazz konoba?

– Jazz konoba – zapravo konoba Darka Mihelića Boće – nastala je tako da su dva stara prijatelja (Boćo i ja) odlučili svirati za svoj gušt, pa se to pročulo, došli su ostali džezisti, zatim i mladi, i evo danas je iza nas puno dobrih muzičara. Dali smo im poticaj. Uostalom, tu su dolazili najbolji kvarnerski džezisti, svirali na metar-dva ispred njih. Bili smo otvoreni prema svima. Boćo je iznimno zaslužan za sve što se odvijalo u Jazz konobi. Puno svog vremena posvetio je tim događajima, puno dobre volje i nerijetko novca. Priča u Jazz konobi je išla dalje, dolazilo je sve više i mladih muzičara. Postalo je to vrlo popularno mjesto, čak je Šajeta napisao pjesmu o Jazz konobi.

Pročulo se pa je Bahrija Golubović (Radio Zagreb II) došao s reportažnim kolima, cijelom ekipom i snimio emisiju uživo. Nastala su tako dva CD-a muzike uživo. U Jazz konobi se rodila ideja za Liburnia Jazz Festival, koji je Elvis Stanić prve dvije godine organizirao s Općinom Lovran, a zatim s Gradom Opatijom. Tu sam nastupio s Black River Kvartetom (Denis Razz). I već na drugom Liburnia Jazz Festivalu u Lovranu svirao je u off programu jazz sastav vrlo mladih muzičara: Franjo Črnjarić, Damjan Grbac, Andy Cech. Došao sam do polovnog kontrabasa iz Kastva. Oduvijek sam volio kontrabas. Malo kasnije je i Boćo kupio iz iste kuće u Kastvu drugog, i odjednom je kontrabas bio nezamjenjiv kad bismo svirali jazz… Tako je Jazz konoba popularizirala kontrabas. Kako je danas vrijeme nepogodno za svirke u Jazz konobi, nadam se da ćemo uskoro ponovo početi, barem Boćo i ja, pa će opet doći Elvis i drugi.

Mlada scena

Zašto je važan festival JazzTime u Rijeci?

– Jazz glazba je u svijetu vrlo priznata i uključena je u kulturni život društva. festival JazzTime Rijeka, koji je godinama vodio Vladimir Gašparović, a danas ga vodi Damjan Grbac, 29 godina u kontinuitetu širi jazz glazbu i pridonosi modernom društvu kao vrlo bitna karika. Kroz festival afirmirali su se mnogi jazz glazbenici u regiji i šire, pojavila se jazz scena s raznolikim autorima i stilovima jazz glazbe, a upravo je to i cilj takve manifestacije da pomaže društvu u kulturi, da razvija nove glazbenike i predstavlja svjetske projekte, a dokaz tome je i sve veća prepoznatljivost festivala. Redovito džezisti Kvarnera imaju priliku svirati na JazzTimeu i predstaviti svoje projekte.

Zašto je važan Liburnia Jazz Festival u Opatiji, a prije i u Lovranu?

– Sviram na Liburnijskoj rivijeri od 1966., uglavnom ljeti i uglavnom za turiste – strance. U te nastupe uvijek sam nastojao ubaciti nešto jazza, jer zadnjih 15 – 20 godina uglavnom sviram jazz i dobro prolazi… Već sama činjenica da na terasama sviramo jazz, dovoljno govori koliko je Liburnia JF, koji vodi Elvis Stanić, utjecao i na ugostitelje, da nam daju priliku da nastupamo kod njih. Jazz je umjetnost i najuniverzalniji muzički oblik, stranci ga razumiju jako dobro. Osim što podiže ugled turizmu, rivijeri, Liburnia JF je uspio Opatiju postaviti na svjetsku kartu jazz festivala. Tu su mladi imali priliku vidjeti i slušati uživo velika imena jazza. I mi smo tu svirali, mladi su to vidjeli, pa sad i oni nastupaju. Ovog ljeta su nastupale samo domaće mlade snage.

Kakve su koncertne sezone?

– Liburnia Jazz Festival i JazzTime Rijeka festival vodeći su po pitanju promocije glazbe i koncerata gdje se mogu predstaviti naši glazbenici. Uz to pojave se klubovi koji pokušavaju predstavljati jazz projekte kroz koncerte. Turistički dio našeg kraja također sve više prepoznaje jazz glazbu te se i održavaju koncerti po turističkim mjestima, hotelskim lancima… Interesantno je za primijetiti da se strani gosti uvijek iznenade na jazz glazbu i vrlo lijepo je prihvate, u što sam se i osobno uvjerio nastupajući u turističkoj sezoni na raznim mjestima.

Kakva je jazz scena danas?

– U zadnjih 15-tak godina na našem području razvila se vrlo mlada scena s raznim novim glazbenicima i projektima. Rezultat je to dugogodišnjeg razvoja jazz scene, koja danas ima etablirane i mlade glazbenike. Među ostalima to su Elvis Stanić, Ivo Popeskić, Marko Lazarić, Tonči Grabušić, Darko Jurković Charlie, Denis Razz, Spartaco Črnjarić, Darko Mihelić Boćo, Henry Radanović, Zvjezdan Ružić, Vedran Ružić, Bruno Mičetić, Damjan Grbac, Zoran
Majstorović, Branimir Gazdik, Zvonimir Radišić, Franjo Črnjarić, Alba i Leo Škec, Bojan Skočilić, Filip Flego, Dorian Cuculić, Karlo Lovrić, Sandro Legan… Nadam se da nisam nekog zaboravio…

Kako se vi uklapate u tu scenu?

– Vrijeme ide brzo, glazbom se bavim od 1964. Sviram mainstream jazz, tako i komponiram. Današnji mladi jazz muzičari bave se pretežno modernim pristupom u jazzu. Imam prilike s njima svirati i vrlo dobro se slažemo. Neki od nijh se i dalje drže mainstream jazza, tako da ne vidim neke velike razlike među nama.