Projekt "Chu prichu"

Želite nekome darovati jedinstvenu priču? Javite se Jeleni Ribić!

Danko Radaljac

U oko 150 priča koje sam do sada napisala, djeca i odrasli su jednako zastupljeni, a događaj za koji najčešće pišem su vjenčanja. Tada ljudima napišem jednu pravu ljubavnu bajku, kaže Jelena Ribić 



Danas samostalno krenuti u poslovne vode zahtijeva veću dozu hrabrosti. Cinici bi tu dodali i riječ »ludost«. No, bivša novinarka Jelena Ribić pokazatelj je da se s dobrom idejom, entuzijazmom i emocijama uvijek može nešto napraviti.


   Negdje prije otprilike osam mjeseci Jelena je napustila novinarski posao i krenula pisati priče. To je, kako sama kaže, radila od djetinjstva, a tad je odlučila od zabave napraviti posao. I lagano je započela s pisanjem osobnih, personaliziranih priča. Želite dragoj pokloniti nešto za godišnjicu – Jelena napiše priču koja rasplače djevojku. Želite djetetu pokloniti priču samo o njemu – Jelena napravi nešto zbog čega vas ostali roditelji mrze, jer ste ispali mnogo više »cool« od njih. Tako je projekt »Chu prichu« zaživio u veljači ove godine.


   Težak početak


– Prva priča koju sam napisala bila je »Posljednji borac s osmijehom«, napisana jednom dečku kojeg sam voljela, ali platonski. Stoga sam to i napisala kako ne bi shvatio tu ljubav kao romantičnu, kaže Jelena, čiji su počeci bili teški.




   Poticaj za samozapošljavanje nije mogla dobiti jer nikad nije bila na burzi. A pokretanje posla ipak ima svoje troškove. Ali, iznenadila ju je reakcija okoline i ljudi. Naime, jedno večer je jednostavno na Facebooku postavila stranicu »Chu prichu«, a već ujutro je imala na stotine lajkova, no što je još bitnije, dvoznamenkasti broj narudžbi za knjige koje piše. I posao je krenuo.


   – Kad sam razmišljala o pokretanju, pretpostavljala sam kako će ciljano tržište biti djeca kojima bi roditelji mogli poklanjati knjige. No, prevarila sam se. U oko 150 priča koje sam od tada napisala, djeca i odrasli su jednako zastupljeni, a događaj za koji najčešće pišem su vjenčanja. Tada ljudima napišem jednu pravu ljubavnu bajku, kaže Jelena, spremajući se već za ludilo koje je može očekivati oko Valentinova.


   Posrednik osjećaja


Ljubav i emocije su nešto što će stalno spominjati u razgovoru jer drži da joj je to bilo najbitnije u ovom poslu, kroz koji je zapravo ostvarila sebe. Kad nabraja za koje je sve prigode pisala knjige, čovjeku je jasno da bez emocija prenesenih na papir u punoj snazi, to ne bi bilo moguće.


   – Jedan je dečko zaprosio svoju djevojku sa »Chu prichu«. Rekla mu je »da«. Jedan je pak dečko svoju dragu zaprosio nakon što mu je poklonila knjigu. No, jedan je dečko curu i ostavio nakon što mu je poklonila knjigu. Jednostavno mu je bilo previše emocija u svemu tome, priča mlada »prichalica«, koja svoj svijet gradi oko tih emocija koje iznosi na papir, kako je radila odmalena. Tvrdi kako je baš to iznošenje emocija, jer posao ne završava dok je njezine vlastite knjige ne natjeraju na suze, dovelo do mira u osobnom životu.


   A svoj posao vidi kao transfer emocija i ljubavi od jedne osobe do druge, svojevrsno posredništvo.


   – Ja to ovako objašnjavam: ljudi se često boje iznijeti sve emocije nekom drugom, makar taj drugi bio supruga, muž, djevojka. Onda dođu meni, i ja kao posrednik to sve iznesem. Oni su zaštićeni, jer nisu sami to iznijeli, a ipak je iskazano i izrečeno sve što treba biti. Ono što me veseli u ovom poslu jest da sam shvatila kako je svijet prepun dobrih ljudi. Mediji bombardiraju lošim stvarima, ali ja upoznam ljude za koje pišem, i onda shvatim kako još uvijek mnogo osoba spremno traga za emocijama u ovom materijalističkom svijetu, izgrađenom za zatiranje emocija i osjećaja, kaže Jelena.   

U inat menadžerima


Sretna je jer je napravila proizvod koji je dirnuo emocionalnu stranu svijeta. I jer je sve to uspjela bez ikakvih posebnih reklama, u inat svim menadžerima marketinga. Usmena predaja pokazala se moćnijom od marketinške mašinerije.


   A kakvi su planovi za budućnost, kad će biti zadovoljna?


   – Kad sprijateljim svijet i kupim avion – kao iz topa će ispaliti odgovor na to pitanje. Malo detaljnije rečeno, sprema nastavak projekta »Chu prichu« za početak sljedeće godine, a u međuvremenu zapošljava još jednu osobu koja bi se trebala baviti menadžerskim i financijskim dijelom posla, dok ona sama sve svoje snage baca na stvaralački dio. Na izbacivanje emocija na papir. Jer joj to ide. Kako sama kaže:


   – Ako netko ne vjeruje u ljubav, neka dođe meni.


   Ovaj posao Jeleni ne omogućava golemu plaću, tek normalan život u hrvatskim uvjetima. No, ionako nije novac ono što je primarno pogoni. To su emocije i ljudi.


   – Upoznala sam masu divnih osoba, već je nekakav običaj da ljudi koji na dar prime moju priču nazovu i popričaju sa mnom. Ide se i na sastanke i na kave. Posao mi je takav da rasplačem i hladne profesionalne cinike, ljude koje bi se moglo nazvati emotivnim monstrumima. To je nešto što novac ne može pokriti ili platiti. Jednostavno sam sretna da svaki dan otkrivam emotivnu stranu ovog svijeta, zaneseno kaže Jelena.