Preminuo Drago Orlić

Zaspao je nezaboravan istarski Zvane Lakodelac

Vanesa Begić

Drago Orlić / Nl arhiva

Drago Orlić / Nl arhiva

Orlić je bio književnik, jedan od urednika priloga »La kost« u Glasu Istre, urednik brojnih knjiga i izdanja, kulturni djelatnik i učitelj skijanja. Objavio je brojne knjige i uvršten je u antologije



PULA – »Tinta« na njegovoj najnovijoj knjizi »Bernardo Parentino«, gdje na više od 270 stranica studiozno piše o porečkom slikaru, još se nije osušila, a Drago Orlić, pjesnik, književnik, jedan od urednika priloga »La kost« u Glasu Istre, urednik brojnih knjiga i izdanja, kulturni djelatnik i učitelj skijanja, preminuo je u 73. godini nakon duge bolesti.
Dugo je Drago bolovao, ali svaki put je iznenađivao doktore i svoje najbliže nevjerojatnom životnom voljom, energijom, snagom te stalno pripremajući nove knjige. Iako je u zadnje vrijeme bio hospitaliziran, iz bolnice je poslao »Lipi moji«, kolumnu koja izlazi u »La kostu« četvrtkom, gdje se potpisuje kao Zvane Lakodelac. A pripremao je i novi broj godišnjaka »Jurina i Franina«, čije je uređivanje preuzeo prije tri godine.


Spisateljski i publicistički rad


Drago Orlić rođen je 1948. godine u selu Mandelići, Općina Svetvinčenat. Završio je gimnaziju i Pedagošku akademiju u Puli. Objavio je pjesničke zbirke »Će daž« (1983.), »Hip i vik« (1987.), »Groti duša zrije« (1993.), »Daž daždi miš prdi« (1998.), »Med i teran« (1999.), »Mediteranski & i @« (2002.), »Filmski versi« (2005.), »Is*tri*janci« (2005.), »Crna mačka« (2006.), »Vrime sve posoli« (2007.), »Reciklaža« (2010.), »Patetika depresije« (2011.), »Ona ni ja« (2012.), »Roverija« (2014.), »Dva otoka« (2014.), »Nedjeljom zatvoreno (2015.), »Mona Liza iz Paradiža« (2015.) »Escherichia coli« (2016.), »More tone« (2017.), »Pitanje teksture« (2017.), »Vaginalete« (2017.), »Galjotovica« (2018.), »Žene ne prde« (2019.), »Kreont« (2020.) te zbirku pjesama i proznih zapisa »Ispovijest jednog kinoamatera« (2010.).



Uz spisateljski i publicistički rad te prikupljanje istarske pučke baštine, od kraja 70-ih godina 20. stoljeća začetnik je i promotor niza društvenih i kulturnih inicijativa na području tadašnje Općine Poreč, ali i širom Istre. Godine 1974. bio je direktor porečkog likovnog Annala. Član je uredništva časopisa »Istra«, 1984. Osnivač je čakavskih pjesničkih susreta »Verši na šterni« u Vižinadi i međunarodne studentske kiparske škole »Montraker« u Vrsaru. Osmislio je (1997.) i uredio POZU, zbornik učeničkih literarnih radova osnovnih i srednjih škola Poreča i Zaboka, kojima se potom pridružila i Crikvenica i koji i danas izlazi kao godišnjak.





Mnoge su mu pjesme uglazbljene. Skladali su ih Josip Kaplan, Đeni Dekleva-Radaković, Andrej Baša, Arinka Šegando i Ludvik Slana. Posebno je plodna Orlićeva suradnja s kantautorom Francijem Blaškovićem, koji je uglazbio više od 30 njegovih pjesama što su objavljene u trima knjigama s triju CD-a. Suautor je pjesničko-likovnih mapa sa slikarima Josipom Diminićem, Stankom Crnkovićem, Renatom Percanom, Hedom Gärtner i Đaninom Božićem.


Pjesme i monografije


Pjesme su mu uvrštene u pjesničke izbore i antologije: Milorad Stojević: »Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća« (1987.), Mirjana Strčić: »Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća« (1989.), Boris Biletić: »I ča i što i kaj« (1997.). Autor je i prepjeva na istarski čakavski biblijskih tekstova »Pjesme nad pjesmama – Kanat vrhu svih kanti« (s Danielom Načinovićem, 2003.) i »Knjige o Jobu – Libar od Joba« (2012.). Sakupio je i objavio zbirku praznovjernih pučkih priča »Štorice od štrig i štriguni« (1986. i drugo dopunjeno izdanje 2008.), pučke ljubavne, erotske i bludne pjesme Istre »Istarski bordel muza« (2003.) te »Istarske narodne poslovice« (2005.). Objavio je monografije »110 godina poljoprivredne škole Poreč« (1985.), »Srdačno vaš Poreč« (1990., drugo izdanje 1997.), vodič »Poreč« (2006.), »Posljednje vrsarsko ljeto Ede Murtića« (2009.), »Poreč u snijegu« (2011.), »Sve Renatove Eve« (2014.) te posljednju »Bernardo Parentino« (Poreč 2021.). Osnovao je nakladničko poduzeće »Errata corrige« 1996. godine. Utemeljio je porečku gradsku nagradu »Sv. Mauro«.