Smjestiti radnju trilera u starački dom opcija je na koju će većina autora ove vrste književnosti odmahnuti rukom uz, naravno, posprdni smiješak. Jer, kako ćeš u tom ozračju opće nemoći i skore smrti od starosti stvoriti napetu i zanimljivu priču?

Naravno, ima i onih koji se toga ne boje pa je, primjerice, Pavao Pavličić svoj »Klub čitatelja« (2022.) u cijelosti smjestio u jedan takav objekt, a i njegov roman »Stara ljubav« (2010.) također je zbivanjima bitno vezan uz dom za umirovljenike.

Od ovog ljeta domaćim trilerima vezanim uz takvo okružje valja dodati i drugi roman Elvire Slišurić, knjigu koja uz tematiku pomalo provokativno djeluje i dobro odabranim naslovom – »Počivali u nemiru«.

Dvostruko ubojstvo

Nevelik roman od svojih 120 stranica napisan je na inteligentan način pa usprkos ozračju starosti, koje je nemoguće izbjeći zbog mjesta radnje, djeluje zanimljivo i dovoljno napeto da privuče čitatelje, čak i ne samo one sklone pričama vezanim uz zločin i otkrivanje zločinca.

Autorica je zanimljivost osigurala temeljnom postavkom priče koju nam prenosi osamdeset i jednu godinu stara Olga koja policijskom inspektoru pripovijeda pojedinosti iz tog u zapadnoj Slavoniji smještenog doma za starije osobe, doma u kojem se dogodilo dvostruko ubojstvo.

Bračni par Boško (79) i Tanja (74) pronađeni su brutalno prebijeni i sa smrtonosnim ozljedama glave u njihovoj zajedničkoj sobi. Prva je na njih naišla upravo Olga pa je policiji najbitnija kao svjedokinja. Uz to Olga je s to dvoje, kao i neki drugi štićenici, imala verbalni, pa čak i fizički sukob. Dakle, Olgin iskaz jako je bitan…

Da se autorica odlučila za čisto pripovijedanje toga što se zbilo u domu, vjerojatno bi upala u zamku monotonije i lagane dosade neprimjerene štivu ove vrste. Umjesto toga Slišurić je »dala riječ« zanimljivoj, duhovitoj i sarkastičnoj starici koja inspektoru ne pripovijeda samo što se sve zbivalo tih božićnih blagdana već zahvaća i u prošlost, kako vlastitu, tako i nekih drugih likova koji tu žive.

I baš u toj prošlosti motivi su zločina, odnosno svojevrsne kazne koju su kao posljednji čin svog života doživjeli nikom dragi supružnici. Korak po korak, epizodu po epizodu, čitatelju i inspektoru postajat će sve jasniji odnosi među glavnim akterima priče te bolne i dramatične životne sudbine nekolicine njih.

Iako će iz tih priča okviri motiva dvostrukog ubojstva postajati jasniji, počinitelja će teško biti otkriti i policiji i čitatelju pa će time biti ispunjen onaj temeljni uvjet postojanja ove vrste zabavne literature.

Lik starice

No kroz lik starice Olge (to joj nije pravo ime. Ona voli da je tako zovu zbog Olge Tokarczuk, čuvene poljske književnice) Elvira Slišurić ponudila je puno više od bakice koja policiji (ne) pomaže riješiti slučaj dvostrukog ubojstva.

Iako načeta starošću (»Gdje sam stala? Ah, da…«, rečenica je koja se u raznim oblicima javlja pri njezinom pripovijedanju), ona kroz neka od svojih promišljanja nudi odlične analize starosti, smisla života, odnosa djece i roditelja, smisla i funkcije staračkih domova… Pri tome Olga zna biti nesvakidašnje provokativna o čemu lijepo svjedoči ovo njezino promišljanje:

»Sinu sam, još dok je bio dijete, dala dopuštenje da me ostavi u Domu kad za to dođe vrijeme. Nisam od onih roditelja, poput moje majke, koji smatraju da je jedini razlog za roditeljstvo to da te tko ima služiti u starosti. Gnušala sam se toga.

Donijela sam dijete na svijet da proživi svoje greške, svoju bol, svoje ljepote. A ne da, kad napokon dođe pameti, dobije mene. Podržavam zakon u kojem je zanemarivanje roditelja kazneno djelo, ali ako postoji mogućnost, ako ima i najmanje šanse, dopustite svojoj djeci da vas predaju u ruke plaćenika.

Ne samo da će vam oni biti zahvalni, priznali to ili ne. Vi ćete sami sebe poštedjeti zamjeranja, sudara generacija, promatranja patnje vlastitog djeteta koje zbog ljubavi prema vama stavlja život na čekanje. A na samom kraju – i mržnje. Ja sam ovaj život birala sama i odgovaram sebi. To se zove sloboda«, kaže Olga.

Enigmatična priča

Dakle, »Počivali u nemiru« ipak je nešto više od trilera smještenog u dom za starije i nemoćne osobe.

Ili, kako je to u recenziji ovog romana napisao Božidar Alajbegović: »Radi se o neobičnom trileru, romanu koji žanru prilazi na neočekivan način, djelu koje ispripovijedano iz perspektive jedne sarkastične starice odiše neposrednošću, autentičnošću, ali i humorom i tugom, i u kojemu Elvira Slišurić pozornost čitatelja osvaja i zadržava na više načina: enigmatičnom pričom o jednom zločinu i traganju za počiniteljem, neposrednim razgovornim jezikom iz usta jedne inteligentne, elokventne starice, duhovito prikazanim sukobima karaktera, osobnosti, ega i taština, ali i društveno-kritičkim nabojem, uz dodatak lucidno iznesenih razmišljanja o starosti, o osvješćivanju vlastite prolaznosti i sve bližem nadolasku onog neizbježnog, te o tegobama koje donosi treća dob«, zaključuje Božidar Alajbegović.

O autorici

Elvira Slišurić rođena je 1973. u Novoj Gradiški. Pola radnog vijeka posvetila je radijskom poslu dotaknuvši se književnosti kroz emisije »Književni razgovori« (Radio Nova Gradiška) i »Kazališni caffe« (Radio Samobor).

Nakon što je savladala radionicu kreativnog pisanja kod Karmele Špoljarić, objavljuje 2014. godine roman prvijenac »Sreća prati hrabre« (Hena com, Zagreb). Slijedi potom roman za djecu »Kuća kralja paukova« (Studio TiM, Rijeka, 2017.) da bi njezin drugi roman »Počivali u nemiru« došao 2020. do polufinala poznatog VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Tri godine kasnije zahvaljujući riječkom izdavaču Studio TiM uz taj roman više se ne koristi pojam neobjavljen.