Slikarica i karikaturistica

Tisja Kljaković Braić: Ja san i stara duša, i veliko dijete

Siniša Pavić

Tisja Kljaković Braić / Foto Davor Kovačević

Tisja Kljaković Braić / Foto Davor Kovačević

Splitska slikarica i karikaturistica, koju vole svi i svuda - vole ono što crta, vole ono što slika, vole ono što piše - objavila slikovnicu "Pita moja mama imate li jedno jaje"



Ne vole to urednici, nisu pravila igre na taj način pisana, ali s Tisjom Kljaković Braić teško je razgovarati tako da je oslovljavate s ‘vi’, baš kao i izbjeći njen meki splitski dijalekt, ili ga, ne daj bože, prepravljati u standardni neki jezik.


U čas čovjek, ako je normalno čeljade, postaje s Tisjom blizak i prisan taman da vam ono ‘vi’ neprirodno zvuči, dok je bilo što drugo osim dijalekta u nje jednostavno nemoguće. I nitko se zbog toga ne buni, već baš naprotiv Tisju Kljaković Braić vole svi i svuda.


Vole nju, vole ono što radi, vole ono što crta, vole ono što slika, vole ono što piše. Do kud to ide, pokazala je i nedavna zagrebačka promocija njene prve slikovnice »Pita moja mama imate li jedno jaje«.




Avanture trogodišnje Nastje, a Nastja je Tisjina mlađa kći, dogodovštine što ih ima sa svojim susjedima, od tapira do ‘seronje’ balegara, privukle su na promociju toliko svijeta da je jedna od dvorana Kaptol Boutique kina bila premala.


U unutra i djece i roditelja, mladosti i iskusnih vukova, bilo da je od jezika poput Miljenka Jergovića i Sanje Pilić, bilo da je od kista kao što je Duško Šibl.


I unutra Budimir Lončar, tek kao dokaz da za dobru slikovnicu ne možeš nikada imati previše godina. Ima zašto biti zadovoljan Seid Srdarević, prvi čovjek izdavačke kuće Fraktura i edicije Badoni u sklopu koje je slikovnica tiskana.


Zvijezda slikovnice


U ta dva dana koliko je bila u Zagrebu, Tisju je bilo nemoguće uloviti. No, ništa manje zahtjevan i zabavan nije bio ‘lov’ telefonom.


Jer, Tisja Klajković Braić uistinu živi život svojih junaka, prije svega Nje i Njega što su zajedno Oni u karikaturama, ili ti crtežima koji su život sam.



Na dan našeg slušanja Tisja je taman stigla iz velike predbožićne kupovine, pa je napravila kremšnite jer su joj dolazili gosti, pa su okitili bor….


– Taman za napravit jednu karikaturu. Ha,ha,ha. Prvi put da se nismo svadili kad smo kitili bor – u dahu će Tisja.


Svadili!? Ma oko čega!?


– A ne znan, planemo. Ova dođe s puberteton (ova je stariji kći Issa op.a.), ovaj nešto grakne (ovaj je Tisjin suprug Igor op.a.), onda on kaže da sve kiti sam dok ga mi samo gledamo. Pa upali božićne pisme, Elvis Presly i to, a šiba negativna energija – pojašnjava Tisja.


Ovaj put svađe nije bilo. Kako to?


– Nekin čudon – na to će Tisja.


Starija kći je eto u pubertetu i to, kako kaže Tisja, cijelim bićem. Mlađa je, a mlađa je Nastja, zvijezda slikovnice i zvijezda inače. Nema veze što su joj tek tri godine. Ma, svejedno je pitanje hoće li Igor ove godine glumit Dida Mraza kako je do sada običavao.


– Ima tek tri godine. A ja bi svima kupila poklon. Zamisli zamotat 25 poklona. Sad me štufalo, neman volje. Nisan, evo, još nikome kupila ništa. Sve mi se čini da ću sve nacrtat, jer ić po dućanima mi je horor.


A ne znan oće li se Igor oblačit u Dida Mraza, jer bojin se da će se ova mlađa pripast – secira aktualno stanje Tisja.


Spomen Dida Mraza vraća nju u doba kad su se neki drugi ljudi u dane od božićnih poklona oblačili u Dida Mraza i zbog djevojčice Tisje.


Spominje se Tisja Rade Čikeša Medana, a bome ga pamti i autor ovog teksta, jednog od članova »Prave kotke« i radijskog voditelja, od kojeg su velika narančasta brada i kuštrava kosa, specifičan glas i talent za humor činili neku cjelogodišnju verziju Dida Mraza.


E on bi dijelio darove djeci djeci zaposlenih u »Slobodnoj Dalmaciji« gdje je Tisjin otac Kruno Kljaković bio novinar i urednik.



– A dica su se tresla – smije se Tisja.


Ta njena sposobnost da pamti ono što drugi zaboravljaju, da vidi potencijala u sitnicama što su drugom samo sitnice, također je odlika njenih radova.


– Ja, ne znam ocijeniti, u najboljem smislu riječi, jesi li ti stara duša, ili si još uvijek veliko dijete – iskreno će nižepotpisani.


– Vidiš, vidiš, to si dobro reka. Ja mislim i jedno i drugo. Raspametin se za Novu godinu. To mi je najdraže doba godine – iskreno će Tisja.


Selo u zgradi


I u toj njenoj prvoj slikovnici za odrasle koja je, kako je to lijepo napisao Miljenko Jergović, zapravo slikovnica za odrasle koju će rado čitati i djeca, zgode su iz nekog lijepog života kojeg zapravo i uglavnom više i nema. U Tisjinoj zgradi od par katova očito ih još ima, ali ako ćemo pravo – to je izuzetak.


Toga u neboderima, novogradnjama i kućama na periferiji više nema. Uostalom, kad ste zadnji put pošli sami, ili poslali potomak da u susjede pita jaje, ili šalicu ulja, šećera!?


– Baš je Igor to komentira kako se oni baš i nisu posjećivali. On je živija u neboderu. To je selo u zgradi. Ali, ovde još ima starosjedilaca, tipa Viskovići poviše mene.


Oni svi mene znaju otkad san se rodila. I sada šaljen i svoju dicu gori kod njih. Evo su bile uzet darove. I to je lipo – veli Tisja.


Nego, slikovnica. Nije da ih mnogi zadnje vrijeme ne pišu, došlo je to k’o neki trend, ma ova je jamačno jedina koja je nastala zbog glavice kupusa. Sva zbog jednog kupusa i one uholaže koja je iz te glavice ispuzala.



– U meni je cilo vrime tinjalo da moram napisat tu priču. I probala san ima par godina, i sve san bacila. Nisan bila u ton duhu, jednostavno nisan.


Trebaš stvarno bit u tom duhu i ne treba forsirat. Ja san išla forsirat, ona kad su svi pisali ajde da proban i ja, jer neš ti to je za dicu. Ma vraga, to je tri puta teže.


Probala san i sve bacila. I onda san jedan dan ležala u krevetu i mozgala, mozgala, kad se sitin kako mi iz frižidera izlazi po kužini baje i uholaže. Tu mi je bljesnulo – prisjeća se Tisja.


Valjalo je samo sjest za stol s crtaćim priborom.


– Ja to crtan i pišen u isti moment. Nije da napišen tekst sa strane pa ilustriran, nego je jedna priča gotova u sat vrimena, ako ne i manje – priča Tisja.


Je li to hoće reći da nikakvog sukoba nije bilo između Tisje spisateljice i Tisje ilustratorice!?


– Tu se meni sudaraju ta dva talenta. Meni se cili život sudaraju ta dva talenta. Mene su cili život zvali da in crtan. Ja ne mogu zamislit kako ono Ivica Ivanišević može pisat skupa s Marinom Vujčić.


Meni je to nestvarno, da njih dvoje side i stvaraju tekst. Meni je smetalo već to da nekome ilustriran, jer kad nešto radin, oću bit potpuno kriva za to – ističe Tisja.


Ma, istina je i to i da sve njene ilustracije za druge izgledaju maestralno. Uvijek Tisja tu da svoj maksimum, štogod i za kog god radila.


– Sad će svi reći: »Evo u uru vrimena završi priču, neš ti!« – velimo.


– Ali, to je moj način rada! Sve šta san otegla san bacila. To je moj način rada. Kristijan Novak, čula san, svaku rečenicu važe petsto puta, ali naprosto je to njegov način rada. Ne mora bit bolji ili lošiji. Glavni je rezultat – ističe Tisja.


Ni životinje ni ljudi


U slikovnici se u 11 priča Tisja dotakla valjda svih susjeda. Nastja je jedino ljudsko biće, a susjedi su, reklo bi se, basnoliki likovi, ni životinje ni ljudi.


Pa policajac Gnu i gospođa Tapir hodaju na dvije noge, dok ili traže izgubljeni Tisjin crveni balon ili valjanu frizerku. A humor i sladak i gorak, baš kao što tu ima i onog tipičnog starinskog mediteranskog izrugivanja što pleše na oštrici prije nego padne na stranu od dobre šale. Tisja je duhovito biće i takvih je malo.



– Ali, znaš šta ti je duhovitost!? Nije to stvar odluke evo sad ću ja bit duhovita. Ja san se s time rodila. Ne mogu kontra sebe. Ali san se stvarno kočila u tome godinama – priznaje Tisja.


Kočila? Zašto!?


– Ako radiš nešto duhovito automatski je podcijenjeno. To je tako, naprosto je tako. Ali, s druge strane, taj humor mi je sva vrata otvorija.


Na kraju krajeva, baš me briga ko će šta reć. Radin ono šta mi dođe od srca i pustin ono u šta virujen. Napravin ja smeća i smeća, ne brini, ali ti neš vidit. Neke ideje opstanu, a neke se istope – kaže Tisja.


Svašta je zanimljivo kazivala na zagrebačkoj promociji Tisja. Tako reče i ono kako je svako dijete izuzetan talent slikarski sve do jednog trena.


– Dok ga ne ukalupe. Dok počmu jedan od drugog kopirat. Pa svi crtaju istu kućicu i svi crtaju isti oblak. I sve bude isto. Ali, na kraju balade, i šta san rekla i na promociji, kad završiš formalno školovanje potrudiš se da zaboraviš sve šta si naučija.


Jer, mene je uvik privlačilo to infantilno slikarstvo. Jesi vidija kako Basquiat radi!? Svako dite je mali Basquiat u jednom momentu, a onda gotovo. Kad krene u vrtić – gotovo – secira Tisja.


I zato su se, sve se čini, Oni morali dogodit’ pa šarmirat ama svakog. Od doba kad ih je Tisja počela stavljati na svoju Facebook stranicu, da bi u čas postali prave ikone, prošlo je više od šest godina.


– Postali su ikone običnog života. I ljudi ih još uvijek vole, nisu ih zaboravili – reći će Tisja.


Prodaje se i dalje dobro sve na čemu su Oni, od majica do kapa, a i na Interliberu je »Pita moja mama imate li jedno jaje« bila pri vrhu prodanih uradaka. I dok se novinar upinje naći u tom obožavanju neko dublje značenje, Tisja stvari jednostavno stavlja na svoje mjesto.



– To je zato jer su Oni najbolji poklon. Ljudi ih vole poklanjat, vole imat objedinjeno sve i listat. Reka Jurica Pavičić na promociji od prve knjige, da je prvi put na promociji na kojoj svi sve znaju o knjizi, znaju knjigu napamet. Začuđujuće funkcionira i jedno i drugo, i knjiga i Facebook u isti moment – kaže Tisja.


Ma, nije uopće nemoguće da štovatelji vole činjenicu da Tisja zna zapaziti momente iz života preko kojih se uglavnom prelazi, a em su bitni, em su nam se svima dogodili.


Nema onog tko nije doživio da mora preko stubišta zgrade baš u trenu kad ga je čistačica oprala, pa neki po tom bezobzirno gaze, dok će rijetki pričekat da se pod osuši.


– Zaboravila san samo onaj moment kad ti bude nezgodno proć priko opranih skala, a čistačica kaže: »Ma, samo vi prođite.« To su neke rečenice koje će ponovit svaka čistačica na kugli zemaljskoj.


To je nešto šta se nije mijenjalo godinama, isto ka i odnosni međuljudski na koje niko ne obraća pažnju dok ti to ne staviš na papir – naglašava Tisja.


Sitnice na pijedestal


Sitnice na pijedestal, to je njen moto. Jer, sitnice su važne.


– Čine život – dodaje Tisja.


Važno je, dodaje, je li Nastja jela, je li piškila u gaće, kakva nam je probava, ima li kruha doma a nedjelja je. Velike neke stvari u konačnici su u drugome planu, ne dvoji Tisja.


A kad je tako, onda ne čudi što se manje više svi, odakle god da jesmo i kojim god narječjem govorili, smijemo na istim mjestima u knjizi.


Pa kad gospođa Tapir i Nastja sjede u kazalištu i kad Nastja kaže gospođi Tapir da ne vidi ništa od njene natapirane kose, ne možeš se ne nasmijat kad joj gospođa Tapir milo odbrusi: »Da ošišaš franzete vidila bi!«


Pri tom je fascinantna činjenica da Tisji dijalekt baš svugdje prolazi.


– Svugdi mi prolazi. To san ja. I da počnen govorit književno neš dobit mene. Inzistirala san na tome. Ka šta je Knifer cili život crta menadre da bi mu ih na kraju priznali.


Kaže meni Igor nekidan: »Kako ovo pišeš objavu!? Fala Mlikoti šta je čita!?« ja govorim: »Šta fali!?« I prošlo mi je. Naravno, iman i ja neku vagu uključenu u glavi, ali san skužila da se ljudi vole poistovjetit, da ne vole nešto iznad života.


A umjetnost je često iznad života. Naravno, ima sjajnih stvari, i nadrealnih, i ovakvih i onakvih, ali eto meni je život osnova – smješka se Tisja


Prvo je slikarica Tisja na Facebook stavila karikature. Pa su Oni postali knjiga. Pa je izašla i knjiga Oni 2. Pa je bila proza »U malu je uša đava«.



Pa je od te proze nastala kazališna predstava, a skoro će i promocija animiranog filma. A evo i slikovnice »Pita moja mama imate li jedno jaje«. Pitamo Tisju koliko ju je sve to promijenilo, ako je uopće!?


– Mislila san stvarno da ću cili život bit samo slikar, a onda san sebi dopustila, i dobro da san dopustila, da se zezan, da buden to šta jesan.


Mogla san cili život bit slikar, ne bi bilo ništa gorega, ali ne bi bilo ovako uzbudljivo. I ne bi se publika ovako proširila. Toliko mi je humor dobrog donija da neman pravo reć rič, stvarno mi je sva vrata otvorija – priznaje Tisja.


Ima tu tek jedan mali ‘ali’, ako je to uopće ‘ali’.


– Uvik se pitan koliko će ovo još trajat. Ma, traje. Jedino šta ja ne mogu uživat u svin ovin promocijama, jer cilo vrime mislin: »A šta sada!? A šta sad!?«


I kad ne znan šta sada to mi ulijeva strašnu nervozu. Letila san dok san bila u procesu, ali ne pada mi na pamte da One razvodnin ili ih radin dovijeka. Mogu reagirat s nekon dobron bazon, ali ako je neman neću forsirat – rezolutno će Tisja.


Policajac koji kaže »nu«


Vratimo se mi još malo slikovnici. Kaže Tisja kako je njoj nekako Mile Gnu, policajac koji kaže »nu«, najviše pri srcu. Sve su životinje uskočila između korica ravno iz albuma »Životinjsko carstvo« kojeg je onomad sav pošteni pomladak sakupljao. Električna jegulja!? Ništa u knjizi nije slučajno, bez kakva povoda.


– Issa je, kad je bila mala, bila opsjednuta električnom jeguljom. Da vidiš intervju šta ga je moj otac s njom radija o električnoj jegulji.


On radi ozbiljna intervju, a ona objašnjava kako jegulja svitli, kako se moš opeć, kako ovo i kako ono. Nju je fascinirala električna jegulja – prisjeća se Tisja.


A kako je Issu fascinirala električna jegulja, tako danas Tisji stižu video uratci u kojima djeca na pamet znaju tko je tko u njenoj slikovnici.


– Dica vole to nešto intrigantno, ili da bude rič seronja kraj afričkog balegara pa in je odma to smišno – kaže Tisja.


Humor, humor koji ne želi zlo ikoji nam fali. To je, po svemu sudeć to. Humor u crtežu i humor u riječi. I Tisja koja kaže da se u biti najviše nasmijala samoj sebi.


– Uvik svi misle da san ja ta, Ona. Vjerojatno i jesan. I da je Igor On. Svi biže od toga, al’ to je tako – sumira Tisja.


Oni imaju knjigu, a Nastja ima slikovnicu.


– I kad je pitaš ‘ko joj je najdraži lik, kaže: »Pa Nastja mi je najdraža!« – smije se Tisja.


Nastja koja od srca zagrli sipu kad je život natjera da od muke pusti crnilo. Nema bolje i nema logičnije nego poželjeti da svatko ima svoju Nastju. I o tom je, ako ne i najviše o tom, ova slikovnica.


Tresla od straha


Koliko god bilo teško za vjerovati Tisja se pred promociju u Zagrebu tresla od straha da je ništa svijeta neće doći slušati, da će dvorana biti prazna.


– Svaki dan uoči promocije zaspala san s Normabelon. Svaki dan. I dođen na promociju i pusti me taj strah i naprvin sva kako triba. Ja volin mislit da će sve bit loše, pa se onda neću razočarat – veli iskreno Tisja.


Najbolji kritičar? Prijateljica Petra


Onu koja o Božiću zamata 25 poklona činilo se mudro pitati tko joj je kod kuće najžešći kritičar. Zamislila se malo Tisja….


– Igor je blag kritičar. Otac je nedorečen i uvik bi mi za sve reka da procjenin sama, jer da ja znan najbolje. Mater je uvik u straju da nešto ne falijen


. Iman prijatljicu Petru, ona mi je najbolja. Petra Ognjenović – slatko se nasmijala Tisja zbog ovog razotkrivanje jedne Petre.