Prošle godine (18. listopada 2022. godine) u Bukureštu je preminuo Eugen Simion, posljednji iz plejade velikih rumunjskih intelektualaca kojeg mnogi svrstavaju uz bok takvih divova naše civilizacije kao što su Mircea Eliade, Emil Cioran (transkripcija s rumunjskog: Čoran), Constantin Noica i(li) Eugene Ionesco, da spomenem samo najpoznatija imena našoj javnosti. Simion je nastavljač njihove duhovne i stvaralačke baštine i tradicije, dakako prije svega u užem literarnom, a posredno i u širem kulturološkom smislu riječi. On je bio prvi modernist među tradicionalistima i posljednji tradicionalist među (post)modernistima. Svojim uistinu grandioznim (i po kvaliteti i po obimu) teorijskim dijelom, enciklopedijskom naobrazbom i širinom uvida u tumačenjima, prije svega rumunjske, ali i europske literature i kulture, sa stalnim osloncem na francusku duhovnu tradiciju (čiji je bio đak, kako je s ponosom isticao), postavio je temelje suvremenog poimanja funkcije i smisla književnosti i kulture uopće, dosljedno kritički analizirajući čitav spektar idejno-teorijskih i književno-znanstvenih istraživanja.

S puno erudicije propitivao je dosege i sadržaje umjetničkog djela, njegove estetske (ali i etičke) dimenzije, odnosno duhovne i civilizacijske domete. Pišući o velikanima kao što su bili Eliade, Cioran, Ionesco i Noica i sam je duhovno (iz)rastao i tako se postupno svrstavao uz njih da bi na koncu izašao iz njihove sjene koja je desetljećima natkrivala svekoliku rumunjsku novodobnu kulturnu tradiciju i intelektualnu scenu, otvorivši nove horizonte rumunjske duhovnosti koji su se, prije svega referirali na ove velike »poslenike stvaralačke kreacije«, ali je smogla snage da se od njih i kritički distancira; postala je autoreferencijalna, duboko saživljena s autentičnim nacionalnim, kao i europskim vrijednostima.

Teorijsko-filozofski ekskursi

Doprinos Eugena Simiona razumijevanju i tumačenju rumunjske i komparativne književnosti u njezinom europskom kontekstu naprosto je nemjerljiv; on je intelektualac par excellence, svojevrsna samostalna, izdvojena institucija koja je odradila ogroman posao koji inače, po naravi stvari desetljećima rade čitavi književni instituti, a on je sam, svojom nepresušnom energijom i fascinantnim uvidom u novodobnu povijest književnosti i kulture, posebice one postmoderne, odradio posao za čitavu generaciju. Eliade, Cioran, Ionesco i ostali dobili su lucidnog, autentičnog tumača, ali moram naglasiti, ipak prvenstveno na »čisto« književnom planu; njihove filozofske i znanstvene sinteze, u širokom spektru od religiologije i mitologije, preko filozofije i sociologije do lingvistike i antropologije osta(ja)le su nekako po strani, ali kada se Simion bavi i tim fenomenima, to je radio na briljantan način; njegovi teorijsko-filozofski ekskursi spadaju među ono najljepše što je (na)pisano na rumunjskom jeziku.

Eugen Simion rođen je 25. svibnja 1933. godine u Kioždeanki (Chiojdeanca), u prahovskoj oblasti, u relativno imućnoj obitelji koja se bavila poljoprivrednim poslovima i poduzetništvom; srednju je školu pohađao u Ploeštiju, a diplomirao je na Filološkom fakultetu sveučilišta u Bukureštu gdje je 1969. godine i doktorirao s tezom »Eugen Lovinecsu, spašeni skeptik«. Kao jedan od najboljih studenata generacija, a kasnije i najperspektivnijih mladih znanstvenika, zarana je počeo surađivati s tada vodećim književnim časopisima, poput Gazete Literare i Tribune, tako da je ubrzo stekao ugled u domaćoj i međunarodnoj akademskoj zajednici; sve je češće i više objavljivao u najuglednijim svjetskim, prije svega francuskim teorijsko-literarnim publikacijama. Godinama je bio glavni urednik najuglednijeg rumunjskog časopisa Kritič(ars)ke bilješke. U razdoblju od 1970. do 1973. godine predavao je na Sorbonnei rumunjski jezik i književnost, a dok je boravio u Parizu približio se krugu Tel-Quel i upravo je na tom fonu kritički analizirao »hiperprodukciju« teorijskih ideja, koja se, kako je tvrdio, pretvorila u »samooplodnju« i tražio je da se konačno izađe iz tog začaranog kruga posredovanjem analitičke racionalnosti, žudnje za istinom, a (po)najviše, upornim, vlastitim iščitavanjem izvorne literature, jer se samo tako može ući u dušu i duh autora i njegova djela.

Brojna djela

Simion je tvrdio: čovjeka i pisca nije moguće »uhvatiti« u definitivnom portretu. Prvu je knjigu »Eminescuova proza« obajvio 1964. godine, a zatim su zaredala brojna druga djela; spomenimo samo najznačajnija: »Vrijeme življenja, vrijeme svjedočenja« (1977.), »Jutro pjesnika« (1980.), »Smjerovi u suvremenoj književnosti« (1986.), »Povratak autora« (1993.), »Mircea Eliade, duh sveukupnosti« (1995.), četverotomni »Kritički fragmenti« (1997. – 2019.), trotomne »Fikcije osobnog dnevnika« (2001.), »Žanrovi biografskog« (2002.), »Umoran je demon teorije« (2004.), »Mladi Eugene Ionesco« (2009.), »Cioran: mitologija nesavršenosti« (2014.), »Rumunjski egzistencijalizam i europska metafizika« (2015.).

Njegovim kapitalnim djelom mnogi smatraju »Rumunjske pisce« (u pet tomova, 1974. – 1989.) gdje se posebice ističu studije posvećene autorima kao što su: Eugen Barbu, Lucian Blaga, Eugen Lovinescu, Marin Predu, Mircea Dinescu, Joan Flora, Nikita Stanescu i Dumitru Radu Popescu. Ali, ipak dvije od spomenutih knjiga izazivaju posebnu pozornost; prva je »Žanrovi biografskog« posvećena analizi obimne Eliadove dnevničke baštine, a druga je »Mircea Eliade, duh sveukupnosti« objavljena u nekoliko izdanja, neprestano proširivana, da bi na koncu izrasla u studiju koja pregledno oslikava Eliadeov plodan i bogat književni rad o kojem se malo zna, budući da mu je osnovna preokupacija bila filozofija religije i mitologija, tako da se danas smatra jednim od najvećih svjetskih znalaca i autoriteta za ta područja.

Analizirao je i ogromnu Eliadeovu prepisku i epistolarno nasljeđe koje je u tri velika toma sakupio, obradio i objavio Mircea Handok. Simionova djela su prevođena na engleski, njemački, ruski, češki, mađarski, srpski i niz drugih jezika, a neka od svojih djela sam je preveo na francuski. Za svoj književni rad primio je brojna priznanja, između ostalih odlikovan je i francuskom Legijom časti; počasni je član francuske, danske, britanske, španjolske, moldavske, srpske akademije znanosti i umjetnosti, a u razdoblju od 1998. do 2006. godine obnašao je dužnost predsjednika Rumunjske akademije znanosti i umjetnosti.

Na matičnom Filološkom fakultetu u Bukureštu postao je redoviti profesor tek 1990. godine budući da nije bio u dobrim odnosima s komunističkim vlastima, tako da je tek po padu Ceausescuova režima dobio mjesto koje mu pripada. Komunisti su s velikim podozrenjem gledali na njegov rad smatrajući da se u svojim književno-teorijskim analizama kreće samom ivicom ideološki (ne)dopuštenog. Slične sumnje prema njemu gajili su i iz rumunjskih disidentskih krugova, pa i egzilne kulture (uglavnom stacionirane u Parizu) prigovarajući mu da je blag prema nomenklaturnoj akademskoj zajednici, iako ga (ni) ona nije primala u svoje redove, optužujući ga da zagovara neprimjerene i nedopuštene vrijednosti alternativne i antikomunističke kulture.

Slučaj Eliade

Jedan primjer to najbolje ilustrira; nakon 1945. godine i ulaska sovjetske vojske u zemlju, u Rumunjskoj je ime Eliadea bilo zabranjeno, a kada je početkom 60-ih godina, u eri blage destaljinizacije društva bilo, doduše krajnje selektivno prihvaćeno, mnogi su se počeli baviti njegovim impresivnim djelom. Ali, zapadali su, pa tako i Simion, u tragikomične situacije: pripremajući drugi dio svog fundamentalnog djela »Rumunjski pisci« (uglavnom o generaciji Camila Petrescua) morao je obraditi i Eliadeovo djelo. Kada se spomenuta knjiga pojavila 1976. godine, promijenio se politički trenutak i Eliade je ponovo bio na crnoj listi ideološki nepodobnih i Simionova je knjiga bila povučena i poslana na rezanje; on je prosvjedovao, intervenirao kod rektora bukureštanskog sveučilišta, ali je samo dodatno na sebe navukao nevolje, jer se tajna policija počela detaljno propitivati kod njegovih studenata o tome što on to predaje i kako se ponaša. Srećom, dio nekorumpirane akademske zajednice dao mu je potporu i nije završio u zatvoru; nedugo potom knjiga se ipak pojavila u knjižarama, ali nakon godinu, dvije situacija se ponovila: Eliade je iznova postao nepoželjan pisac, a knjiga je povučena iz prodaje. Ova epizoda zorno ilustrira, da je trebalo znati »uloviti trenutak« (kako je to duhovito napisao Simion), a on nikada nije odustajao od svojih ideja i nakana i po cijenu vlastite sigurnosti stalno je pokušavao »uloviti trenutak« kako bi se mogao baviti poslom kojem je bio sav, do kraja i bez ostatka predan.

Mnogi su ga nagovarali da emigrira iz zemlje, imao je cijeli niz ponuda, posebice francuskih sveučilišta koja su ga »mamila« sebi, ali on je sve to rezolutno odbijao smatrajući da bi se time priklonio dissentu i egzilu s kojim se u mnogo čemu nije slagao, posebice je bio kritičan prema njihovom apriornom »apologetskom«, mesijanskom antikomunizmu, kao što se nije ni slagao s dogmatskom, (neo)staljinskom komunističkom slikom svijeta, a još manje praksom; zapravo svakog se ideološkog svrstavanja gnušao nastojeći ostati po strani, a sve s jednim jasnim ciljem: što je moguće objektivnije, nepristrasno, kritički utemeljeno analizirati i prosuđivati književna i teorijska djela.

Svijet lišen duhovnosti

Interesantni su također i njegovi brojni eseji i radovi u kojima je pisao o odnosu nacionalnog i globalnog, kritizirajući mondijalizam i procese koje sobom nosi. Bavio se fenomenima multikulturalizma i njegova odnosa prema nacionalnim kulturama, raznolikošću identiteta, kao i problemima kultura koje se susreću s imigrantima. Priklanjao se ideji nobelovca (fizičara i filozofa) Ilje Prigožina koji je u svojoj studiji o kraju izvjesnosti elaborirao sustav svijeta koji se vodi »dinamikom nestabilnih sustava«; do sada deterministička dinamika pretvorila se u dinamiku vjerojatnosti, tako da sve više živimo u svijetu sačinjenom od »rasutih struktura«, a to znači u svijetu nestabilnosti, neizvjesnosti i nesigurnosti. To je svijet, kako kaže Prigožin, u kojem »Bog baca kockice« i u kojem slučajnost dominira nad razumom. Utoliko ni kultura, a niti humanost ne mogu ostati netaknuti, ona je također određena »dinamikom nestabilnih sustava« i sama prolazi »kraj izvjesnosti« i to je razlog da se svijet zabrine za vlastiti duhovni opstanak.

U sličnom su duhu pisali i Antoine Compagnon ili Cvetan Todorov upozoravajući na tri bitna pitanja naše epohe: pitanja formalizma, nihilizma i solipsizma. Ova tri elementa, smatra Simion, lišila su književnost njezinog smisla, ali slično Todorovu i Compagnonu nije prihvaćao ideju smrti književnosti i na svoj način, uz pomoć prvenstveno Eliadea, ali i ostalih klasika rumunjske intelektualne elite, pokušavao je pronaći rješenje i naći izlaz iz krize u kojoj su se našle umjetnost i kultura, a samim time i književnost. Uzroci krize su daleko izvan književnosti, tvrdio je Simion, jer korijen zla se nalazi u sustavu u kojem živi suvremeni svijet. Duh nihilizma i formalizma proživljava »dugu i čudnu zimu«, ali najavljivani kraj, propast svijeta (Oswald Spengler) do danas se ipak, još uvijek nije dogodio, nekako ga uspijevamo izbjeći.

Ali, po mišljenju Simiona, svi mi, više ili manje svjesno sudjelujemo u stvaranju tzv. osrednjeg duhovnog stanja i sekundiramo sveopćem padu vrijednosti; dakle živimo u svijetu koji je »izgubio smisao za imanje smisla i u svijetu koji je lišen duhovnosti« i upravo je zadaća kulture, umjetnosti, književnosti, humanističkih znanosti, u širokom rasponu od filozofije do religije: ne dopustiti da se to definitivno i dogodi; jedino ideje duha mogu spasiti svijet, a književnost pruža najširi i najpotpunij, najslobodniji prostor stvaralaštva.

Rumunjski egzistencijalizam

Roland Barthes je povjesničarima književnosti preporučavao da ne polaze od počet(a)ka prema sadašnjosti u tumačenju literarnih fenomena, kao što to čini tradicionalna povijest, već da se krene od današnjice prema počecima, jer kada je riječ o književnosti ili prošlosti nikada ne putujemo sami, uvijek nas prate naši ukusi, kompleksi i fantazmi. Tu je sugestiju Simion prihvatio u svom znanstveno-istraživačkom radu i gotovo u svakom tekstu se (u)pitao: zašto ne bismo krenuli od (post)moderne ka mračnim, nesigurnim ishodištima umijeća riječi? I u tom je duhu razvio jedan veliki i cjeloviti literano-impresionistički kalendar koji ne poštuje kronologiju »kritičkog prijema djela«, već kronologiju i logiku djela samoga spisatelja kojim se kao teoretičar književnosti bavi(o).

U tom je kontekstu posebno interesantna Simionova studija »Rumunjski egzistencijalizam i europska metafizika« koja govori o »četiri subjektivna filozofa koji su željeli obnoviti rumunjsku kulturu i jednom književnom kritičaru kao negatoru koji otkriva teatar apsurda na rumunjskom jeziku.« Dakako, radi se o M. Eliadeu, E. Cioranu, C. Noici, Mirceau Vulkanescu, ali naravno i o E. Ionescu kao negatoru prethodno spomenutih autora; međutim sve su to intelektualci koji su svojom kreativnošću obilježili veličanstvenu epohu rumunjske kulture, a često ih se zvalo i »kriterionistima« (imenovani po društvu Kriterion, osnovanom 30-ih godina minulog stoljeća); svi su oni, uključujući dakako i brojne druge pisce i filozofe (poput Petra Pandrea) bili učenici atipičnog, kontroverznog, sokratovski nastrojenog i demonski privlačnog profesora Nae Ionescua. On ih je podučavao metafizici i logici i tražio je da napuste tzv. školsku filozofiju, jer filozofija mora tragati za vlastitim subjektom, a ne subjektom u filozofskim knjigama. Te ideje Ionesco je iznosio početkom 30-ih kada se Europa uveliko transformirala i na idejnom i na kulturološkom planu. Dominirale su ideje Martina Heideggera, Karla Jüngera, ruskih filozofa Lava Šestova i Nikolaja Berđajeva, španjolskih »tragičnih iluzionista« Miguela de Unamuna i Ortege y Gasseta. Stoga ne čudi da su gotovo svi vodeći, mladi rumunjski intelektualci tog doba bili opsjednuti njihovim učenjem, pa su možda i zato prije mnogih drugih svojih vršnjaka diljem Europe naslutili kamo to Europa smjera i oduševljeno se pridružili tom novom ideološkom pokretu fašističke prespektive. Svi izuzev Eugenea Ionescoa i Mihaila Sebastiana koji su s prezirom gledali na desničare i fašiste, jer su odmah prepoznali kamo smjera ta ideologija krvi i zla i imali su hrabrosti tome zlu izravno pogledati u oči i suprotstaviti mu se.

Izvoz rumunjskih genija

M. Eliade i M. Vulkanescu već 1927. godine pišu o novoj duhovnosti, zagovaraju subjektivizam u filozofiji, ali i potiču sprecifičnu vrstu egzistencijalističke literature koja je svoj vrhunac u rumunjskim (ne)prilikama doživjela upravo u djelu rumunjskog Židova, Mihaila Sebastiana, dakle pisca koji je s gađenjem gledao na antisemitske ispade fašistoidnih »romantika rumunjske intelektualne scene« i upravo snagom svog talenta, uprkos svemu i svima nametnuo se kao najznačajniji predstavnik te nove vrste literature, čime je i nehotice (gledano iz današnje perspektive) uveliko spasio obraz rumunjske kulture koja se u velikoj mjeri (u)topila u agresivnoj i nacionalističkoj ideologiji, oduševljeno oponašajući prije svega talijanske, ali i njemačke uzore.

Filozofi Noica i Cioran su kreirali književnost »ideje« i u tom duhu potonji je napisao pet knjiga i niz članaka (prije desetak godina svi ovi tekstovi sakupljeni su u dvije debele knjige na preko 3.500 stranica) i najbolje ilustriraju kakvim se sve »idejama« bavio ovaj veliki filozof, usamljenik i osobenjak pariškog egzila. Noica je pak bio osporavan zbog svog »agresivnog redukcionizma« i inzistiranja da se Rumunji vrate mišljenju tzv. crkvenih otaca, pravoslavnih teologa, primjerice učenju Dumitru Staniloua. Nakon što je 1970. izašao iz komunističkog zatvora, Noica je objavio knjigu »Rumunjski izraz« u kojoj je, oslanjajući se na Heideggera, rekonstruirao »gramatiku rumunjskog duha«, a M. Vulkanescu je u sličnom tonu objavio djelo »Rumunjska kreacija postojanja« u kojem se posebice ističe esej »Rumunjski čovjek« (napisan još 1937.) u kojem je predočio deset iskušenja s kojim se nacionalna rumunjska kultura mora suočiti da bi došlo do velike nacionalne sinteze koja će biti neka vrsta interregnuma između Zapada i Istoka, euroatalanskog modela i pravoslavnog kršćanstva.

Eliade, Noica i Cioran su otvoreno iskazivali simpatije političkom ekstremizmu desnice i zbog toga su i Noica, ali i Vulkanescu poslije Drugog svjetskog rata bili osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne; na koncu Vulkanescu je u zatvoru i umro 1952. godine. Eliade i Cioran su napustili Rumunjsku i emigrirali u Francusku, i sva svoja djela počeli su pisati na francuskom jeziku (Eliade i na njemačkom i engleskom, samo je rumunjskom ostao odan u svojim proznim, književnim radovima), a jedini je Ionesco ostao dosljedan sebi, ali ipak čim je došao u sukob sa staljinskim režimom u Bukureštu 1946. godine, otišao je u Pariz, u egzil, gdje je stekao svjetsku slavu, slično kao i Eliade i Cioran. Kod Ionescoa je interesantno što je i u Rumunjskoj veći broj svojih djela napisao na francuskom, tako da se kod njega dogodio svojevrstan, obrnuti paradoks; u Parizu je dobar dio eseja (na)pisao na rumunjskom. Kako je jednom rekao Ivo Andrić (60-ih godina prošlog stoljeća): »Rumunji su kuriozan i čudan narod; oni masovno izvoze svoje genije, a čini se da ih imaju na pretek.« I uistinu, radilo se o genijalnim autorima, podjednako piscima, znanstvenicima ili filozofima koji su, bez obzira na ideološka lutanja ostavili neizbrisiv trag u povijesti naše civilizacije.

Raskid s postmodernizmom

Pišući o post-teoriji Simion je među prvima u Europi nagovijestio raskid s postmodernizmom; taj »demon teorije«, kako ga je nazvao, zapravo je dominacija apstraktne strukture i hipertrofirane znanstvenosti koje potiskuju živu literaturu. Radi se o besmislenoj »proizvodnji značaja«, a to, smatrao je Simion, nema nikakvog smisla. Slično kao što je to Nae Ionesco radio na planu filozofije, istom se sokratovskom metodom služio Simion na polju literature. Smatrao je da se književnost mora maknuti od »pukog literarnog estetiziranja«, mora »izaći na ulicu« i živjeti svoj život izvan teorije, samo tako literatura i znanost o literaturi mogu stvarno (pro)disati punim plućima. Simion je slično Naeu Ionescou razlikovao spoznavanje od poimanja: ova dva stava suštinski, u filozofskom i moralnom smislu dijele Europu; spoznavanje je specifično za zapadni svijet, a poimanje je svojstveno istočnoeuropskom svijetu. Spoznavanje je u osnovi rezultat analize, dok je poimanje »život događaja samog«.

Razlika se u suštini svodi na osebujnost odnosa prema univerzumu; za pravoslavno-kršćanski svijet »univerzum je postojanje s kojim (se) živi«, dok zapadni svijet želi univerzumom (o)vladati, uvjeren da ga (s)poznaje u totalitetu. Pišući o antropološkom pojmu književnosti, Simion je želio p(r)okazati kako ona uvijek, ako i kada je velika nadilazi granice svoje epohe i pokazuje njezino »novo lice«. Time je ujedno otvorio i čitav niz pitanja o jeziku, identitetu, kulturi, povijesti, metafizici, politici, moralu…I usprkos tome što se skromno prikrivao iza uloge književnog kritičara i teoretičara, svojom biografijom i bibliografijom više nego zasluženo je zauzeo iznimno visoko i značajno mjestu na rumunjskoj, ali i šire, europskoj književnoj i kulturnoj sceni.