Ugledni američki izdavač Dalkey Archive Press objavio je englesku verziju romana »Kako svezati cipele« hrvatskog pisca Nikole Petkovića. Original na hrvatskom objavljen je 2011. godine, a naslov na engleskom jeziku je »How to Tie Your Shoes«. Knjigu je na američki engleski preveo sâm autor, za izdavača koji je, među ostalim, objavio djela autora kao što su Donald Barthelme, Boris Vian, Witold Gombrowicz, Gustave Flaubert, Max Frisch, Carlos Fuentes, Alodous Huxley, Danilo Kiš i drugi, a kod Dalkey Archive Pressa izišla je i knjiga hrvatske autorice Vedrane Rudan.

Nikola Petković je književnik, književni kritičar, sveučilišni profesor, esejist, publicist, urednik, prevoditelj i scenarist. Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za kulturalne studije i Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Predstojnik je katedre za Europske studije. Znanstvene i stručne radove, poeziju, prozu i književnu kritiku objavljivao je i objavljuje u mnogim domaćim i inozemnim zbornicima, listovima i časopisima. Predsjednik je Hrvatskog društva pisaca. Uoči riječke promocije, koja će biti 3. lipnja u 18 sati u foajeu HNK-a Ivana pl. Zajca u sklopu festivala vRIsak, razgovaramo s Nikolom Petkovićem.

Kako je došlo do suradnje s izdavačem iz Amerike?

– Na festival Književna karika – LitLink, koji su organizirali Robert Perišić i Ivan Sršen, bio je pozvan John O’Brien koji je glavni urednik u Dalkey Archive Pressu. Riječ je o jednom od tri najvažnija američka izdavača za područje južne i jugoistočne Europe, kao i za europsku književnost. Upoznali smo se i on je čuo ulomak iz mojeg romana. Zatim mi je ponudio da predložim deset naslova hrvatske književnosti koji bi bili prevedeni na engleski. Osjetio sam da bi to bila prevelika odgovornost za mene samoga. Htio sam da to radi tim ljudi, ali ga nisam uspio okupiti.

Onda smo ostali na nekim pojedinim naslovima. Nakon toga sreli smo se na sajmu knjiga u Londonu za koji sam, budući da nemam svoga agenta, napravio svoj portfelj. O’Brien je opet čuo moje čitanje i zatražio da mu dam malo više teksta. Dao sam mu portfelj i na temelju dva arka mog romana »Kako svezati cipele« – s izborom iz raznih dijelova knjige na engleskom – rekao je da pošaljem cijeli rukopis. Dobio sam pozitivnu povratnu informaciju i roman je sada vani. Na njemu sam intenzivno radio za vrijeme rezidencije u Haldu Hovengaardu u Danskoj.

Iskustvo samoprevođenja

Jeste li se u prevođenju vlastitog djela susreli s nekim teškoćama?

– Zapravo nije riječ o prijevodu s hrvatskog na engleski jezik, nego se radi o engleskoj verziji hrvatskog originala. Dakle, ne govorimo o prijevodu nego o kulturalnoj adaptaciji. Budući da imam dugogodišnje iskustvo života u Americi, pretpostavio sam što bi u romanu moglo biti čitljivo za američku publiku, odnosno za čitatelje engleskog govornog područja, a što treba biti više deskriptivno.

Nakon godinu dana rada na engleskoj verziji poslao sam izdavaču nešto za što sam mislio da je uređeni tekst. Dobio sam izvrsnog urednika Nathana Redmana i on mi je kao izvorni govornik pogledao tekst. Koliko god ja vladam američkim engleskim, još uvijek sam nesiguran u pogledu članova i prijedloga, kao i svi oni kojima to nije prvi jezik. Redman nije imao puno posla. Sve ispravke odnosile su se na članove i prijedloge, a napravio je i određene abrevijacije kako bi ubrzao tekst.

Možete li navesti konkretne primjere razlika između hrvatskog originala i engleske verzije?

– U romanu »Kako svezati cipele« ima jedna epizoda kad u Belmaru (New Jersey) iz Hrvatske primam jednu dosta traumatičnu vijest. U hrvatskoj verziji to je opširnije opisano, a u američkoj verziji nisu bila potrebna dodatna objašnjenja. Za razliku od toga, epizoda u kojoj opisujem primanje u pionire u bakarskom kinu je kratka i samorazumijevajuća u hrvatskom jeziku, dok ju u engleskoj verziji ona mnogo opširnija.

Trebalo je objasniti što su to uopće pioniri i gdje je Bakar. Generalno ne vjerujem u prijevod ukoliko on nije kulturalna adaptacija, jer svaka kultura ima partikularni horizont očekivanja. Mislim da trebamo raditi na toj adaptaciji, a ne na doslovnim prijevodima.

Hrvatski, čakavica, engleski

Kakvo je vaše iskustvo samoprevođenja?

– Ovo je moja četvrta knjiga na engleskom. Moj doktorat objavljen je kao knjiga na engleskom, imam i zbirku pjesama na tom jeziku, a u koautorstvu sa Cindy Lynn Brown objavljena je knjiga »Glasovi iz zone tišine/Voices from Stillezone«. Sada sam po prvi put prevodio, odnosno kulturalno adaptirao samoga sebe. Odrastao sam bilingvalno – na čakavici i na standardnom hrvatskom jeziku. Čakavština je toliko različita od standarda, da se prilikom njena korištenja mijenjaju gestikulacija, govor tijela i osjećaji. To je za mene jezik intimnosti koji ne želite kontaminirati prostorom javnosti.

Engleski i hrvatski su dva javna jezika, odnosno dva standarada od kojih je engleski superstandard. Stoga je proces samoprevođenja za mene bio poput ulaženja u jednu drugu ulogu. Pogledao bih stranicu hrvatskog originala, mentalno je »fotografirao« i onda bih išao rekonstruirati značenje i pisati na engleskom. Pogledao bih jedino da li pratim sadržaj. Godinu dana pustio sam hrvatski original i radio samo na engleskoj verziji.

Vaš roman »Kako svezati cipele« u središtu ima odnos oca i sina, što je tema dosta zastupljena u književnosti. S druge strane, književnice često imaju potrebu pisati o odnosu majke i kćeri. Zašto vam je bilo važno napisati ovu knjigu?

– Nikad to nisam uspio racionalizirati. Moj odnos s ocem bio je sve samo ne harmoničan. Naš odnos bio je dosta kompleksan i mnogi su mi zamjerali zbog čega to nisam riješio dok je otac bio živ i zašto sada u knjizi iznosim »prljavo rublje«.

Moram priznati da bih bio puno sretniji da nikad nisam osjećao potrebu da napišem ovaj roman. Zanimljivo je da se dvije stvari nismo zapitali u našoj kulturi – prva je to da svi postavljaju pitanje što si učinio obitelji, a nikad se nitko ne pita što je obitelj učinila tebi. Druga je stvar ta da postoji vrlo malo obitelji koje nemaju ovakvu priču.

Kad mi je 2011. izašao original na hrvatskom, prvi put su mi se kao publika pojavili takozvani obični čitatelji, koji su mi rekli da ovo o čemu pišem nije ništa u usporedbi s onim što su njima učinili njihovi očevi. Očito sam taknuo u nešto što je izazvalo bujicu i s ovim romanom »zagrebao« sam u jedan drugi tip publike.