Istina je da volim i pisati i kuhati, nadam se samo da sam veći kuharski nego spisateljski amater. Užitak je ono za čime se traga unatoč svemu, on je nekakva nagrada nakon dugog i neizvjesnog puta punog prepreka i kolebanja
Snažno izražajno, gestikulirajuće lice, nasmijana usta, topli, uvijek na šalu spreman glas i dva oka iz kojih frcaju varnice – slika je to i prilika Ivice Prtenjače, Riječanina trajno nastanjenog u Zagrebu, pisca vrlo nježnog, ali i suptilno okrutnog izražaja te jednog od većih gurmana među živim autorima naše zemlje.
U Hrvatskoj gotovo da nema posjetitelja književnih promocija koji barem jednom u životu nije prisustvovao njegovom performansu predstavljanja knjiga – kakvih je, radeći za Profil, posljednjih sedam godina nanizao približno osam stotina – i pritom se dobro zabavio.
Među njegovim djelima izdvajaju se knjige poezije »Pisanje oslobađa«, »Yves«, »Nitko ne govori hrvatski« (izbor iz poezije zajedno s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem), »Uzimaj sve što te smiruje« te »Okrutnost«, knjiga koja je dobila nekoliko nagrada, između ostalih Kiklopa te uglednu crnogorsku nagradu Ristko Ratković. Godine 2007. u riječkom HNK Ivana pl. Zajca postavljena je njegova drama »Nedjeljni ručak«.
Nikad me nisu zanimale ideologije, neke tzv. velike stvari, uvijek me je zanimala recimo usamljenost, ona u kojoj možeš popričati i s vlastitim plafonom iznad kreveta, običnost, čudo svakodnevnog
Prtenjaču zapravo i nije potrebno posebno predstavljati, jer, kako smo rekli, ovaj suptilni šarmer nježnog srca dobro je poznat svima koji prate književnost, no svakako recimo da je povod za ovaj razgovor njegova nova i neobična knjiga »Kod Yvesa: 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje«, u kojoj ovaj znalački književnik i amaterski meštar od kuhinje donosi zanimljivu kombinaciju estetskih i nepčanih užitaka. Odnosno, kako glasi naslov (do sada) jedinog Prtenjačinog romana – Dobro je, lijepo je!
U potrazi za užitkom
Knjiga se dokraja konceptualizirala ovog ljeta dok sam bio kod svog prijatelja pisca Senka Karuze, na Visu, u jednoj malenoj uvali gdje on već dvadesetak godina vodi jedan mali restoran. Malo sam mu pomagao, za sebe sam izabrao najprljavije i najbanalnije poslove poput čišćenja ribe, nošenja vode za toalet, cijepanja drva za roštilj… Mozak mi je bio kako vidiš, na lijepoj paši, tamo sam ubrao ovu knjigu.
Melankolija je vitalni impuls, kreativna mogućnost, fino tkanje iz kojeg opet može doći i do smisla i do sreće. Za mene je važna, ja je uzgajam
Užitak je ono za čime se traga unatoč svemu, on je nekakva nagrada nakon dugog i neizvjesnog puta punog prepreka i kolebanja. I kako i treba traje kratko i gotovo da ga u životima koje živimo i ne osjetimo.
A postoji li veza pisanja i hranjenja, možda i probavljanja? Radni naziv knjige bio je »Melankolija i kuhanje«, također, takav osjećaj prisutan je u više tvojih književnih djela, koja su bez ostatka reduktivna, suptilna, bez ikakve pretencioznosti. Što je s melankolijom?
– Što nam nakon hranjenja preostaje osim probavljanja, isto tako što nam u životu tako snažno i neosporivo pripada kao osjećaj melankolije? Na njega uvijek imamo pravo, on je vezivno tkivo naših sadašnjosti i naših prošlosti, također i naših nada i budućnosti.
U tom se osjećaju finog gubitka i blage žudnje mnogo toga može gotovo samo od sebe stvoriti. Moji su tekstovi, istina je prožeti tim osjećajem, naravno, od knjige do knjige intenzitet varira, ali eto, ovdje ga je u mojoj osmoj knjizi, možda i najviše.
Dijelom je to i zato što sam stariji nego ikad, imam više ljudi, situacija i krajolika kojih se rado i lako mogu sjetiti. Isto tako sa životnim zrenjem dolazi i do umora duše, ta spasonosna melankolija tu pomaže zaliječiti, prihvatiti mnoge stvari. Čak i smrt.
Vitalni impuls
Svakako je melankolija proizvod i odricanja od potrage za smislom i srećom, da. No, ona je ipak vitalni impuls, kreativna mogućnost, fino tkanje iz kojeg opet može doći i do smisla i do sreće. Za mene je važna, ja je uzgajam.
Neka vrst hedonizma, ali ne rableovski raskalašenog, nego vrlo suptilnog, intimnog i skromnog, gotovo na tragu ofucane maksime o uživanju u malim stvarima, bila je prisutna i u romanu »Dobro je, lijepo je«. Je li hedonizam lijek za rutinu?
– Ne bih rekao da je riječ o hedonizmu, malo se i sam skanjujem pred tom opasnom riječju.
Ne, više se radi o užitku u mogućem, o stvaranju života iz svega i u svemu. Nikad me nisu zanimale ideologije, neke tzv. velike stvari, uvijek me je zanimala recimo usamljenost, ona u kojoj možeš popričati i s vlastitim plafonom iznad kreveta, običnost, čudo svakodnevnog.
– Njih je jako mnogo, neće ispasti lijepo da nabrajam i za sljedeći broj ovih novina, mislim toliko toga ima. Možda da samo izdvojim nekoliko meni jako dragih romana – to su Don Quijote, Otac Goriot, Zločin i kazna, Školice, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Majstor i Margarita, Stranac, Putovanje na kraj noći… Ima toga.
Protiv dosade
Miljenko Jergović povodom te nagrade napisao je da si »marginalac u najplemenitijem i najdoslovnijem smislu riječi, dobričina koja nikome neće zasmetati, jer će baš svatko pomisliti da ga Prtenjača ne ugrožava, a u nedovršenoj i jadnoj hrvatskoj književnoj današnjici ugroza i jest jedini vrjednosni kriterij; konferansje i voditelj tribina, najmljeni laudator svega i svačega, od vrijednih književnih djela do kokošje proze i priručnika za samopomoć, on se nikome neće naći na putu.
On je u ovoj književnosti neka vrsta posluge, pridržavač kaputa, pokretni ćiviluk. To je zato što ova književnost samu sebe naprosto ne čita.« Kako vidiš svoje mjesto u hrvatskoj književnosti? Opterećuje li te zanimanje profesionalnog promotora knjiga?
– Ne bavim se svojim mjestom u hrvatskoj književnosti, nekako mislim da to nije moja stvar, moje je da pišem što bolje i što više mogu. Tu nekako prestaje i moj interes za moje mjesto u takozvanom nacionalnom korpusu.
A mjesto voditelja promocija i glasnogovornika je posao kao i svaki drugi, u nekom smislu ga volim jer nisam siguran da bih mogao živjeti od pisanja, no kažem, on je samo jedan od poslova. U nekoliko godina napravio sam blizu osam stotina promocija, većina su bile uspješne i dobre.
Na kraju, pitaj autore koje sam promovirao ili svoje kolege novinare kako im je kroz sve te godine na promocijama bilo. Borili smo se zajedno protiv ozbiljne nemani – dosade. I mislim da smo jako često uspjeli pobijediti unutar jedne forme koja je sama po sebi ipak dosadna.
