Borio se na svoj način protiv svake vrste primitivizma kao protiv teške bolesti. Vraćao se na političku scenu ne iz karijerističkih pobuda, već iz čistog domoljublja, što su mnogi smatrali politički naivnim i beskorisnim. Korist, međutim, nikada nije bila okvir u kojem se kretao Vlado Gotovac
U utorak, 7. prosinca, navršit će se deset godina od smrti Vlade Gotovca, pjesnika, esejista, filozofa, novinara i političara, koji se svojim cjelokupnim življenjem zalagao za europsku Hrvatsku. Pokazalo se u konačnici da taj njegov san ne samo da nije bilo moguće dosanjati u Jugoslaviji, već ni u novoj Hrvatskoj. Borio se na svoj način protiv svake vrste primitivizma kao protiv teške bolesti. Vraćao se na političku scenu ne iz karijerističkih pobuda, već iz čistog domoljublja, što su mnogi smatrali politički naivnim i beskorisnim. Korist, međutim, nikada nije bila okvir u kojem se kretao Vlado Gotovac. Njegov san o Hrvatskoj, nije bio san o bilo kakvoj Hrvatskoj. Provincijalni duhovi to nisu mogli shvatiti… »U toku deset krvavih godina, vidio je u političkoj areni stvari koje nije ni slutio. Njegova je žestina s početka rata ustupala mjesto trijeznosti, strast – uvjerenju. Nastojao je, uz ostalo, zaštititi Hrvatsku od hrvatstva, od ispraznog hrvatovanja. Stranka liberala koje je predvodio iz svog je imena uklonila nacionalni pridjev – njezin je predsjednik držao da je bolje ako se nacionalnost prepoznaje po djelu, izvodi iz čina. Računao je na otpor i protivljenje, ali nije da će biti takvi i toliki. Na samoću se već prije naviknuo. Prijateljstvo je dijelio s rijetkima«, piše Predrag Matvejević o Gotovcu, s kojim je prijateljevao u Rimu do njegove smrti: »Susretali smo se posljednjih godina u Rimu, ponekad i u Zagrebu, tko zna koliko puta; nazivali se, nalazili, družili. Planirali smo putovanja negdje prema jugu, možda na otoke Ischiju ili Capri, ili pak u Napulj; provoditi večeri po malim tavernama i oštarijama, voditi razgovore o svemu i svima, bez sjene koju stid ponekad baci na čovječje lice – kad nas oni s kojima smo prešli dio zajedničkog puta navedu da se postidimo. Činilo mi se katkad da Vlado, sklon metaforama, pretjeruje u svojoj ‘kritici svega postojećeg’. Dobacivao bih u šali da dolazi vrijeme kada će trebati braniti ‘lijepu našu’ od takva borca za njezinu samostalnost. Sjetili bismo se obojica Krleže: I oni će vidjeti ostvarenje svojih ideala…Nakon pobjede opozicije, kojoj je dao vlastiti doprinos, odlučio se povući, već prije nego što je naišla bolest. Gajio je simpatiju prema Mesiću, nepovjerenje prema Račanu, prijezir prema Budiši. Među prvima je, još za predsjednikova života, rekao da je Franjo Tuđman ‘kič’, ne samo politički. Ljutio se na generale i popove koji poistovjećuju Hrvatsku s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Gnušao se onih koji ‘sramote Hrvatsku pred svijetom’ slaveći Pavelića i ustaštvo. Čudio se, gotovo naivno, kako je malo poštenih, moralnih ljudi među nama…« – piše Matvejević.Vrhunski intelektualacPisani opus Vlade Gotovca svrstava ga među vrhunske intelektualce, a njegovo bavljenje politikom samo je bio način da dokaže svoju tezu da »politika ne mora biti prljava, ako se njome bave čisti i odgovorni, moralni ljudi«. Moral je smatrao temeljem slobode, a samo moralnog čovjeka sposobnim da ostane slobodan. Taj i takav Vlado Gotovac, bio je – kako kaže Zvonimir Berković u »Autsajderskim varijacijama« – osebujan autor: »Nije pisao romane i opsežne studije. Nije graditelj književnih katedrala, nego, prije bi se reklo, svojevrsnih stećaka, koje je razbacao po mnogim knjigama, listovima i časopisima. Sve su to minijature: lucidne opservacije, eseji zbijeni i svedeni često na jednu rečenicu, molitvene izjave, proročke kletve, esoesovi za spas temeljnih vrijednosti; ukratko: gotovo toliko formi – koliki mu je popis djela.«A njegova ljubav prema čitanju, a onda i pisanju, začeta je – prema Gotovčevim zapisima »Znakovi za Hrvatsku« – davne 1941. godine, kada je od slučajnog posjetitelja u obiteljskoj kući u Župi Biokovskoj, dobio drveni sanduk s knjigama:»Izgledao mi je kao neki čarobnjak iz priče… Nisam se micao, nisam govorio; i roditelji su stajali, zbunjeni. Opet sam čuo njegov glas, koji me istodobno budio i nosio dalje u priču… Ti sigurno već imaš knjiga? – upitao je. Ne, nemam, šapnuo sam iz svoje smućenosti. A on je vedro nastavio: Onda sam ja osnivač tvoje biblioteke! To me zbilja raduje! I nadam se da će ona jednog dana biti velika, zar ne?! Hoće, odgovorio sam ne znajući što govorim. … Sačuvao sam i kovčeg i knjige — premda je u ratu gotovo sve što smo imali propalo. I biblioteka je sada doista velika… Pred njom se često sjetim njezinog osnivača…Zatvori, zabrane… Vlado Gotovac rođen je u Imotskom, 18. rujna, 1930., osnovnu je školu pohađao u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava, koja su mu vraćena tek zapošljavanjem na Hrvatskoj radioteleviziji, u statusu savjetnika, 1990. godine. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske i na toj dužnosti ostaje do veljače 1996., kada je izabran za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke koje je jedan od osnivača. Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a okuplja istinske hrvatske liberale i osniva novu političku stranku centra – Liberalnu stranku. Na Osnivačkom saboru stranke izabran za predsjednika Liberalne stranke.Iz političkih govora, predavanja, književnih zapisa i javnih nastupa Vlade Gotovca posljednjih deset godina života, Božica Jelušić je sastavila »pojmovnik« koji dobrim dijelom ilustrira ono što Berković smatra »stećcima«. Novim generacijama hrvatskih »čitača« – jer stare su sve to čule uživo (mada nije na odmet podsjetiti se) – namijenjen je ovaj izbor Gotovčevih misli: Pojmovnik za nove »čitače«ČOVJEK je veći od države. Inzistiram na vrijednosti i dostojanstvu pojedinca u društvu. Rijetki nadolaze sa životom koji je potreban. S njima je dostojno i propasti. A pravi san je svijet u kom je svaki čovjek potreban. DEMOKRACIJA, DOSTOJANSTVO: Za liberale, demokracija predstavlja povjerenje. Pod dostojanstvom, pak, podrazumijevamo da svaki čovjek živi od svoga rada, a kao politički subjekt da ne stradava zbog svojih uvjerenja. HRVATSKA je naš imperativ, jedina i nezamjenjljiva. Mi, liberali, ne želimo Hrvatsku pod svojim krovom, već drugačiji krov za Hrvatsku! INSTITUCIJE: Želimo državu koja će uzorno služiti građanima, da institucije ne degradiraju čovjeka i ne umanjuju njegovu vrijednost. JEZIK bez prošlosti, jezik sveden na sadašnjost, ne govori više od pukog pokazivanja: on funkcionira na razini kalendarskog znaka. Jer pitanje prošlosti nije pitanje misa zadušnica, karmina, obljetnica, herojskog kermesa: ona je jedino učilište druge strane mjeseca, sjene koje nas okružuju, koje preko našega svijeta padaju. LIBERALIZAM, LIBERALI: Liberalizam je svjetonazor, više negoli politička opcija. Liberal je »optimist po dužnosti« koji s dobrom vjerom gleda u budućnost svoje zemlje. LJUDSKA PRAVA: Držimo da je prva zadaća države osigurati poštovanje ljudskih prava. A ljudska je dužnost svakog političara omogućiti da se ti uvjeti ostvare u Hrvatskoj. ODGOVORNOST, OBRAZOVANJE: Obrazovanje treba slijediti model »Biti svoj, ali biti dio svijeta«. U obrazovanju se kroji »sudbina naših glava«. Tražimo obrazovanje koje će Hrvatima dati znanstveno razumijevanje svijeta. Hrvatska je premalena za bilo kakvo prostorno osvajanje, ona se može prostirati samo duhovno. SLOBODA, SVIJET: Tehnički napredak moguć je bez slobode, ali kultura bez slobode ne postoji. Za moju književnu generaciju jedina zajednička vjera, jedina zajednička strast bila je sloboda mišljenja, sloboda oblikovanja, sloboda djela. ŽIVOT: Život je bolest koju nikada nećemo preboljeti…
