Kritika Marinka Krmpotića

Pročitali smo “Dnevnik nepušača” Mladena Blaževića: Kako pobjeći od života i društva u kojem svi pušimo

Marinko Krmpotić

Mladen Blažević / Foto Sergej Drechsler

Mladen Blažević / Foto Sergej Drechsler

Kroz zapise određene nepušenjem saznajemo puno toga o glavnom liku, koji se zove kao autor, i to od rane mladosti pa sve do trenutka u kojem je odlučio pobjeći iz kaosa svakodnevice u normalnije ritmove života na selu i u prirodi



Knjiga »Dnevnik nepušača« nije samo autoironična i ponekad cinična zbirka dnevničkih zapisa o mukama nekoga tko se bezuspješno pokušava odreći cigareta, već i roman o tome kako i na koji bi se način možda danas dalo pobjeći od života i društva u kojem svi – pušimo!


Možda ova konstatacija djeluje pregrubo i sirovo, ali na nju upućuje sve što je opisano u Blaževićevu romanu, koji je uvelike nastao na osobnim iskustvima pa mu ta autobiografska crta, ojačana nedvojbenom sposobnošću literarnog izražavanja, daje dodatnu notu uvjerljivosti, istinitosti pa čak i svojevrsne dokumentarnosti.


Zasaditi šljivik


Priča je sljedeća: glavni lik, a to je Mladen Blažević glavom i bradom, odlučuje u potpunosti promijeniti svoj dotadašnji život u kojem nit’ je bio zadovoljan poslovima koje je radio (novinar, prodavač polica osiguranja…), nit’ je od toga zarađivao koliko smatra da je potrebno.




Pa kad se svemu tome dodala i sve slabija emocionalna veza s Martom, odluka je bila jasna – bježim na Kordun na djedovinu i tamo ću uzgajati šljive i baviti se poljoprivredom. Rečeno – učinjeno. A na Kordunu nije grob do groba, već srušena kuća do srušene kuće pa tako i ona njegovih roditelja.


Mladen kreće u obnovu, polako se upoznaje sa suseljanima, uređuje zemljište za sadnju 700 stabala šljiva, sudjeluje u životu mjesta, a čini se da će tamo i ostati, jer su završne scene vezane uz sadnju prvih stabala budućeg velikog šljivika.


Sve to saznajemo iz dnevničkih zapisa koji nemaju klasične nadnevke, već su određeni vremenom od posljednje zapaljene cigarete (primjerice, 39 sati i 43 minute), a kad mu se dogodi pad volje pa ipak zapali, naredni zapis opet ide od istog tog za njega temeljnog mjerila vremena određenog od trenutka kad si kaže – ova je posljednja.


Kroz te nepušenjem određene zapise saznajemo puno toga o autoru, odnosno gavnom liku, i to od rane mladosti pa sve do sadašnjeg trenutka u kojem je odlučio pobjeći iz kaosa svakodnevice u ipak normalnije ritmove života na selu i u prirodi.


Naravno, kroz te ćemo zapise saznati što mu se događalo od rockerske mladosti u Rijeci (a i to je određeno, naravno, cigaretama), preko novinarskih dana vezanih uz traženje »senzacija« i poslova prodaje osiguranja, pa do privikavanja životu na selu i to u ruralnom području, gdje su duhovi mržnje izazvani ratom te vjerskim i nacionalnim sukobima još uvijek itekako jaki i mogu bitno omesti život svakoga tko živi na takvim područjima.


Ispovjedni ton


Logično, dnevnički zapisi sami po sebi uvijek teže i određenom ispovjednom tonu, analizi i samoanalizi, a kad se tome dodaju i autorove lirske sposobnosti (uostalom, znan je i kao vrstan pjesnik), onda čitatelj dobiva zanimljiv lirsko-prozni dnevnik s podosta društveno kritičkih oštrica realiziranih kroz uspješna isticanja bedastoća i negativnosti suvremenog hrvatskog društva, bilo da je riječ o nacionalizmu, nepotizmu, korumpiranosti, neprofesionalizmu u poslu…


Drugim riječima, iako je možda u prve zapise ove vrste i krenuo s namjerom da zavara želju za duhanskim dimom (»Pišem roman kako bih odagnao misli od pušenja«) u konačnici je napravio puno više od dnevnika te uz analizu duhanske ovisnosti uspješno progovorio i o vremenu u kojem živi. Možda i stoga što, kako i sam kaže igrajući se riječima, »nije domoljub, nego dimoljub«.


Roman pod dnevnik


U razgovoru koji je s Blaževićem za Novi list vodio Davor Mandić, Mladen Blažević je, govoreći o ovom romanu, rekao: »Pisan je u formi dnevnika i čini mi se da sam njime uspješno pomirio autoironijske zapise s elementima humora, koje sam svojedobno krenuo objavljivati na društvenim mrežama kako bih se suočio s krizom pri prestanku pušenja.


Odlučio sam tada svakodnevno stavljati postove umjesto drugih nadomjestaka kojima se ljudi obično služe (…) Svašta sam o sebi doznao prestajajući pušiti.


Osim toga, sve sam to uronio u priču o mom odrastanju, odnosno trenutku kad sam od prodavača magle, trgovca osiguranjem i novinara, krenuo postati poljoprivrednik, preselio se na selo i tamo odlučio posaditi sedamsto šljiva.


Priča je ozbiljna, ima jasnu radnju i velikim je dijelom autobiografska. Pod dnevnik zapravo podvaljujem roman«.


Biografija


Mladen Blažević rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u dnevnim i tjednim novinama. Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. objavio je prvi roman »Tragovi goveda« u SKD Prosvjeti, a 2015. drugi roman »Ilirik«, također u SKD Prosvjeti.


Napisao je scenarij za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma »Je letrika ubila štrige«, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala »Istriana Jones«. U izdanju društva Poiesis iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama »Posljednji tasmanijski tigar«.


Dobitnik je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je 2019. godine u izdanju Jesenski i Turk, objavljena zbirka pjesama »Mogućnost povremenih oborina«. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.