Da su u sretnoj vezi već dvadeset godina, kaže Davor Mandić za ovu svoju zbirku priča koju posljednjih dana prpošno i prilično nekonvencionalno predstavlja na živim promocijama i na društvenim mrežama.

   Ako je tako, onda je i cijela ta veza dobrano prpošna i nekonvencionalna, a njen plod – knjiga u kojoj su se našle, osjeća se to nekako, samo trenutačne verzije Mandićevih priča – svojevrstan je grupni portret javnih i tajnih preokupacija autorovih, privremena obrada hrpe možda i godinama privilegiranih ili ugnjetenih motiva, možda čak i osobnih literarnih mitova.

   Netko može pisati od malih nogu i do doba zrelosti objaviti na desetke knjiga, a da ga svejedno i usprkos toj megaprodukciji ne možemo nazvati piscem. Netko drugi pak može s literaturom živjeti otkako zna za sebe, naučiti gledati i prepoznavati svijet kroz kaleidoskop književnih filtera, može naprosto znati, iskustveno i intuitivno, kroz mogućnost literature interpretirati svaki stvarnosni detalj, i onaj bjelodano fizički postojeći, i onaj prostornovremensko nedostajući, kojemu je za pojmovnu afirmaciju nužan autorski kreacionizam. Takav netko je mnogo više pisac od onog prvog, iako ne mora objaviti nijednu knjigu, ili može to učiniti onda kad mu se prohtije, kad osjeti da je za to spreman, kada u njegovu igranju sa svijetom nastupi potreba za baš takvom igračkom koja ima korice i među njima stranice s otisnutim tekstom.

   Izvrsna priča

Ova druga kategorija mogla bi biti privremena definicija pisca Davora Mandića, sklepana na osnovu čitanja ove, njegove prve prozne objavljene knjige. Ali, knjige iz koje se slute stotine napisanih, i nove stotine još nenapisanih knjiga. Među njima i neke koje bi on sam mogao napisati.

   Osobno smatram najblistavijim trenutkom u ovoj zbirci priču naslovljenu »Dijeljenje«, ponuđene na stranicama 125-141, i ukoliko bi me dopalo neko sastavljanje antologije kratkih priča domaće produkcije, ova bi se priča svakako tamo našla. Ova priča na neki način reflektira čitav široki raspon tema i motiva zahvaćen parcijalno u drugim pričama, a nešto se žešće od drugih priča poigrava sa sudbinama i životima likova te njihovim psihološkim i tjelesnim integritetima. Meandriranje među drastično različitim žanrovima, od melodrame do noir-krimića, zaprepašćujući identitetni obrati, vremensko-biografski ključevi, drama na temeljcu od ironije, sve su to plusevi ove izvrsne priče koja vas nakon percipirane točke na kraju zadnje rečenice naprosto ostavlja u čuđenju otvorenih usta.

Različiti motivi

  Nekoliko ubojstava i prometnih nesreća, spontanih ili namještenih. Podosta životinja, od kućnih ljubimaca do razne drugovrsne stoke i zvjeradi, od kojih mnoge i stradaju. Mnoštvo željenih djevojaka i žena, malo koja ona prava. Nešto malo rata i poraća, izbjeglica i azilanata. Začudo, relativno malo politike, ali podosta droge i alkohola. I mnogo čega drugog.

   Naravno, zbirka je, valjda zato što su priče u njoj nastajale kroz dva desetljeća, prilično heterogena i neujednačena, što nam daje i lijep uvid u različite faze autorova spisateljskog sazrijevanja, ali ono što je u njoj najbolje – stvarno je najbolje i u razmjerima mnogo širima od ove knjige.