Slijepa sam, ali vidim; gluha sam, ali čujem – rečenice su Helen Keller, sli­jepe i gluhonijeme američke književnice i aktivistice, koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća postala uzor i simbol upornosti u svladavanju tjelesnih nedostataka.

Rođena je prije 140 godina u Tuscumbiji (Alabama) 1880., a preminula je 1968. godine. Podrijetlom je iz časničke obitelji, koja je bila vezana za vojsku Konfederacije tijekom američkog građanskog rata. Helen Keller rođena je kao zdravo dijete, no u dobi od 19 mjeseci oboljela je od upale moždane ovojnice i jedva je preživjela. Posljedica bolesti bio je trajni gubitak vida, sluha i govora. Od sedme godine roditelji su se pobrinuli za njezinu stalnu stručnu poduku. Angažira­li su mladu učiteljicu Anne Sullivan, koja je također u djetinjstvu imala problema s vidom i pohađala je školu za slije­pe.

Nakon dugotrajnog procesa uspjela je naučiti sporazumijevati se s okolinom te završiti školu. Naučila je nekoliko stranih jezika, a u učenju je iskazala izvanredan smisao za književni i znanstveni rad. Prema tekstu objavljenom u Školskim novinama, s deset godina Keller je, potaknuta pričom o gluhonijemoj Norvežanki Ragnhild Kaata, pokušala proizvoditi oralni govor. Također je mogla ra­zumjeti ljude koji nisu znali ni abecedu prstima niti Braillevo pismo. Uspijevala je to dodirom njihovih pokreta usnama. Provodila je puno vremena u Perkinsonovu institutu, čiji je voditelj Michael Anagnos godinama pratio njezin napredak te pisao ide­alizirane i katkad pretjerane izvještaje o njezinim uspje­sima. Nakon što je u jednom od svojih izvještaja objavio Heleninu priču, za koju se kasnije ispostavilo da je vrlo slična već objavljenoj priči Margaret Canby, Anagnos se osjećao prevarenim i s vre­menom se distancirao od He­len Keller i njezine učiteljice Anne Sullivan.

Epizoda s plagiranom pri­čom povoljno se razriješila i nije obeshrabrila Helen Keller u želji za daljnjim obrazova­njem i učenjem. S 14 godina upisala se u specijalnu školu za gluhu djecu u New Yorku, gdje se na iznenađenje mnogih posvetila upravo učenju jezika. Od 1900. do 1904. godine studirala je strane jezike i povijest na Radcliffe Collegu u Bostonu, a specijalizirala se za engle­sku književnost. U vrijeme studija nastaju i prva njezina djela. Keller je bila prva gluhonijema slijepa osoba koja je završila fakultet. Napisala je dvanaest knjiga i više članaka, a poznatija djela su joj »Priča mojega života«, »Optimizam«, »Svijet u kojem živim«, »Iz mraka«, »Moja religija«, »Dnevnik Helen Keller«, »Imajmo vjere« i »Otvorena vrata«. Autobiografska knjiga »Po­vijest mog života« postala je pravi bestseler i pre­vođena je na mnoge jezike.

Upoznala je i puno poznatih osoba svoga vremena, a neki od njih smatrali su je pra­vom heroinom. Tako je Mark Twain jednom rekao da su dva najzanimljivija lika 19. stoljeća Napoleon i Helen Keller ili pak da je ona najveća žena nakon francu­ske nacionalne heroine Ivane Orleanske.

Uz književni rad Keller je bila aktivna u Ame­ričkoj zakladi za slijepe, gdje je ra­dila na prosvjećivanju i osvješćivanju javnosti za probleme slijepih i gluhonijemih osoba te poboljšanju dr­žavne skrbi za slijepe. Obišla je i održavala predavanja u četrdesetak zemalja svijeta. Za svoj rad dobi­la je brojna priznanja, a postala je i jednom od najpopularnijih ikona američke popularne kulture i simbol invalida koji uspijevaju prebroditi svoju hendikepiranost. O njoj su snimani igrani i dokumentarni filmovi te rađene predstave. Iz suradnje Helen Keller i američkog veletrgovca Georgea Kesslera, koja je započela tijekom Prvog svjetskog rata pomaganjem oslijepjelim vojnicima, izrasla je zaklada za pomoć slijepima te pothranjenoj djeci Helen Keller International.

Jedan od filmova iz programa ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala, »Njen socijalistički osmijeh« Johna Gianvita (SAD, 2020.), bavi se zanemarenim i slabije poznatim dijelom života Helen Keller. U njemu jedan od najzanimljivijih autora američke nezavisne kinematografije John Gianvito nastavlja svoje dugogodišnje filmsko istraživanje progresivnih društvenih pokreta i njihovih protagonista. U središtu njegova najnovijeg dokumentarnog eseja je Helen Keller, koja je život posvetila borbi za socijalističke ideale i prava manjina.

Počevši od 1913. godine kada je Keller održala svoj prvi javni govor, Gianvito slaže kolaž njenog života sastavljen od tekstova, impresionističkih slika prirode i naracije pjesnikinje Carolyn Forché. Rezultat je idiosinkratično djelo koje podsjeća da je neustrašivi aktivizam za radnička prava, pacifizam i žensko pravo glasa Helen Keller bio suštinski neodvojiv od njezine borbe za prava osoba s invaliditetom.

Kako u osvrtu na film za VoxFeminae piše Tihana Bertek, nasuprot popularnoj slici Helen Keller kao inspirativne žene s invaliditetom koja je svojom ustrajnošću i trudom uspjela prevladati prepreke i naučila pisati, čitati i govoriti, film »Her Socialist Smile« prikazuje ju prvenstveno kao intelektualku s izraženim razumijevanjem problema radničke klase i kritičarku kapitalističkog sustava i političkog establišmenta (smatrala je da su i republikanci i demokrati bogate elite koje služe vlastitim interesima).

Članicom Socijalističke partije postala je 1909. godine potaknuta proučavanjem marksističke literature (uz Marxa, tu su bili i H. G. Wells, William Morris i Eugene Debs). Uvidjevši poveznicu između siromaštva i bolesti te lošeg položaja radništva, izjavila je: »Mislim da su glavni problemi na svijetu uzrokovani ponajviše ekonomskim uvjetima, a jedini lijek je društvena reorganizacija.«
Keller je svoje prvo veliko javno predavanje pod naslovom »The Heart and the Hand«, koje je organizirao lokalni ogranak Socijalističke partije, održala u veljači 1913. godine, u dobi od 32 godine. Nedugo zatim pozvana je da govori na protestnoj ženskoj povorci u Washingtonu ususret inauguraciji Woodrowa Wilsona, protivnika ženskog prava glasa. Nažalost, zbog sukoba policije i sudionica Keller na kraju nije uspjela održati svoj govor, no smatrala je da su sufražetski i socijalistički pokret usko povezani, a podređeni položaj žena tumačila je ekonomskim uzrocima. Govorila je: »Američke žene moraju znati zašto milijuni ljudi nemaju pristup povlasticama kao što su obrazovanje, umjetnost i znanost… Moramo znati zašto žena koja posjeduje nekretninu nema pravo sudjelovati u izboru muškaraca koji donose zakone koji se tiču njenog vlasništva…«