RIJEKA – Da poezija danas znači onoliko koliko je značila pred, primjerice, pola stoljeća, Dražen Cuculić bio bi istodobno i velik pjesnik i – državni neprijatelj! Naime, kroz svoje jezgrovite i ubitačno jasne i oštre stihove ovaj riječki liječnik precizno analizira i samog sebe te, još i više, društvo u kojem živi ukazujući pri toj analizi na ono što nikako nije dobro i što bi, poput nezdravog tkiva, trebalo odstraniti. Nažalost, to nije moguće. Ali zato jest moguće čitati Cuculića i uživati u njegovom »šamaranju« brojnih bedastoća suvremene civilizacije, posebice hrvatskog društva.

Ova procjena vrijedi za cijelu njegovu sedmu po redu zbirku, a pogotovo za četvrti njezin ciklus naslovljen »Zemlja zulukafera« koji je ponajprije posvećen našoj suvremenoj stvarnosti. Istina, na uvodnoj stranici tog ciklusa Cuculić citira »anonimnog autora iz XXI. stoljeća« i kaže »Svaka sličnost sa stvarnim događajima i ličnostima plod je umobolne mašte čitatelja«. No to je »upozorenje« i skidanje krivnje sa samoga sebe te njezino usmjeravanje na »umobolnog čitatelja«, ustvari, samo još jedan od brojnih duhovitih trenutaka ove zbirke, koja u tom četvrtom od ukupno pet ciklusa nudi iznimnu društveno angažiranu liriku kroz koju se ismijavaju političari, izbori, predizborne kampanje, rodijački sustavi, sveopća dvoličnost, trula nacionalistička patetika…

Invazija kradljivaca antitijela

Uostalom, što uopće treba objašnjavati nakon pjesme »Perspektiva crne rupe« u kojoj Cuculić kaže: »u prijelaznom/ zrakopraznom prostoru/ povijesnih previranja/ mladi ljudi ekspeditivno/ odlaze iz zemlje/ stari ljudi sporovozno/ odlaze pod zemlju/ čvrsto na zemlji/ ostaju samo stupovi društva/ duboko ukopani/u propale temelje/ državotvornog bezdana.
Ili kad u »Invaziji kradljivaca antitijela« konstatira: »strukturalne promjene društva/ dovele su na piramidu vlasti/ razne vrste mešetara/ i otimača ljudskih dobara/ a tamo gdje se na crnom tržištu/uspješno preprodaje magla domovine/ dobro se plasira i zapljena privatne imovine.«
Odnosno, kad u »Pjesmi sa zaštićenim osobnim podacima« govori o »probisvijetima koji su opustošili naše duše/ oteli nam živote/ zadužili našu djecu/ i djecu naše djece.« Takvih je trenutaka u 14 pjesama spomenutog ciklusa puno i zaista su jaki jer Cuculić spada u one intelektualce koji uspješno ocjenjuju i komentiraju svijet oko sebe kombinirajući pritom inteligenciju i duhovitost.

Prijestolnica kulture

Sve rečeno vrijedi i za ostale cikluse koji su tematski različiti od spomenutog. Tako u uvodnom, koji nosi naziv kao i cijela zbirka, autor prenosi svoje stavove i dojmove o pošasti koronavirusa jasno naznačavajući kako za sve što nam se događa od kraja 2019. godine nije kriv virus, već – čovječanstvo. Pa bi, sugerira u naslovnoj pjesmi cijele zbirke, trebalo »cijepiti se protiv svih oblika čovječanstva«, da bi u drugom ciklusu nazvanom »Jedi voli cijepi se ne moli« u znatno većoj mjeri progovorio o sebi i osobnim strahovima, a u trećoj cjelini koja se zove »Eine Kleine Plech-musik« progovorio o sebi kao pjesniku, pisanju poezije, ali i o stanju kulture svog voljenog grada pri čemu je pravi mali satirični i društveno-kritički lirski biser zadnja, ujedno i naslovna pjesma tog ciklusa, kojoj naziv treba čitati kao kraticu stvorenu od početnih slova, a to znači EPK čemu u zagradi Cuculić dodaje i 2020 pa, između ostalog, slikajući »prijestolnicu kulture« za vrijeme karnevala kaže kako su je »pohodile divlje horde/ barbara i vandala/ pa u ludom ritmu karnevala/ protutnjale gradskom šetnicom/ i u alkoholnim isparenjima/okupirale okolne trgove/ zapišale starogradske zidine…«

Aforizmi

Za završni ciklus nazvan »Sekunde do katastrofe« autor odabire niz aforizama čime ne samo da opravdava podnaslov ove knjige (Zbirka pjesama i aforizama), već čitatelju nudi i nove trenutke uživanja u pronicljivim i duhovitim ocjenama i procjenama svega i svačega. Pa tako, primjerice, možemo pročitati: »Otkad sam se navikao na
promjene, nisam u stanju promijeniti navike«, »Dokle god sjediš prekriženih ruku, ne mogu te raspeti na križu«, »Kad bi svaki čovjek gledao svoja posla, uhljebi se ne bi imali čime baviti«, »Ako držiš zatvorena usta, ne može ti nitko oduzeti riječ«, ili pak »Mudar čovjek šuti i onda kad nema bog zna što za reći«.
Odabirom aforizama za završnu cjelinu ove knjige Cuculić je ukazao i na neke od temeljnih karakteristika svoje lirike – visprenost, intelektualnost, duhovitost, ironiju, umjereni sarkazam i sklonost kritici. Sve u svemu, »Bliski susreti zarazne vrste«
Potvrda su Dražena Cuculića kao pažnje vrijednog autora i intelektualca koji je u stanju samoga sebe i svijet oko sebe komentirati na duhovit, pametan i provokativan način. U skladu s tim jedini pravi minus ove zbirke je to što je – prekratka!