Jako dobra knjiga

Osvrt na knjigu Božice Jelušić “Teška ljeta”: Stilski moćan i tematski raznovrstan tekst

Marinko Krmpotić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Tekst govori "o malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu"



Možda je biografsko, nema lica, nema radnje i nema dijaloga«, odgovara Božica Jelušić svojoj prijateljici koja je pita što piše. Trenutak kasnije, dodatno pojašnjavajući, kaže kako tekst govori »o malom gradu, o stiješnjenosti i dosadi. O mozaičkom identitetu.


Neke žene ulaze u priču, sa strane, od mladosti do danas. Neke su slavne, druge anonimne, treće nedohvatne, četvrte zagonetne, a pete bi htjele biti sve to odjednom«, piše autorica zaključujući kako ovu knjigu piše »… da me prođe strah od starenja, da u to, vjerojatno posljednje desetljeće, uđem s nekim osiguranjem i zalihom«.


Ova nedefiniranost žanra uočljiva je i kod onih koji pročitaju knjigu »Teška ljeta« pa tako u čak četiri jako dobra pogovora Božica Brkan konstatira »kako tekst ne iščitava kao roman«, za Ladu Žigo Španić »Teška ljeta« su roman-esej pisan kao monolog i »predaleko od svakog mainstreama«, Nives Franić pronalazi sličnost s pripovijedanjem nobelovke Annie Ernaux, ponajprije u tome da Jelušić »pisanjem dosegne sam ekstrakt života«, a za Sandru Pocrnić Mlakar novo djelo Božice Jelušić je autobiografski roman iliti romansirana autobiografija.




Dakle, stavovi su različiti, ali samo žanrovsko određenje i nije toliko bitno ukoliko je knjiga dobra, a »Teška ljeta« definitivno su jako dobar tekst, odnosno knjiga vrijedna pažnje, bila ona roman-esej, autobiografski roman ili nešto što proučavatelji književnosti nisu još ni imenovali.


Kritika društva i vremena


Bitno je, dakle, da autorica zna i umije reći to što želi, a Božica Jelušić to je u stanju još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa na čitatelju ostaje samo da se prepusti avanturi sučeljavanja sa stilski moćnim i tematski raznovrsnim tekstom kroz koji autorica nastoji, ne samo čitatelju već i samoj sebi, ispričati što je i tko sve činio njezin život, koji su je strahovi i muke proganjali, u čemu je uživala, kako je živjela nekada, a kako sada kad je zakoračila u osmo desetljeće vlastitog života.


Prisjećanja na prošlost odvijaju se malo kroz sjećanja, malo kroz izmišljene razgovore s dragim joj ljudima kojih više nema, a sva su ta prisjećanja podložna analizi ljudi i vremena o kojem govori, kao i vlastitoj emocionalnoj i psihološkoj samoanalizi pri čemu je u oba slučaja Božica Jelušić bespoštedno kritična i iskrena pa su neke od napisanih stranica primjer sjajne kritike društva i vremena u kojem živimo.


Primjerice, već na prvim stranicama autorica konstatira kako živimo »…u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnog života ljudima isprali mozak…


Plitki gaz i kratka dionica su paradigme našeg vremena. Ne preferiramo imenovanje na duge staze, minucioznu obradu teme, metaforičan, gibak i povodljiv govor, mrvicu zajedljivosti i skepse, vlastiti stav usprkos općoj struji, u kojoj kretanje biva nepodnošljivo zamorno…


Živimo u eri kiča, vulgarne zabave, civilzacije smeća. Pod opsadom smo prostaka i galamdžija, žderača janjetine, ljubitelja sporta, nacionalih korifeja i cviljugavih harmi, čije egomanično zombijanje u javnosti čini naš društveni život«, piše Jelušić konstatirajući koju stranicu potom kako »živjeti u ovakvom vremenu ne može biti drugo nego li kazna«.


Tema starosti


Uz očigledno i često isticano nezadovoljstvo karakteristikama suvremenog društva, Božica Jelušić znatan dio svog romana veže uz okrutne zakone prolaznosti, odnosno starost koja ju u sve većoj mjeri muči.


U starosti, kaže, »sve je pretenciozno i neizdrživo«, a i sam naziv djela »Teška ljeta« vezan je ne samo uz činjenicu da je ljeti sve više muče opake vrućine već i uz to da su joj pozne godine na ramenima sve nepodnošljivije.


»Starost je porazna, prazna i okrutna«, udara bez imalo okolišanja direktno u glavu Božica Jelušić koja gorčinu i nezadovoljstvo iskazuje i moćnom te vrlo mračnom rečenicom:


»Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitom tijelu nisam osjećala ugodno«, poručuje Jelušić.


No, nije ona žestoka samo kad su u pitanju osvrti na društvo i starost. Sličan odnos ima i prema samoj sebi i nekim dijelovima svog života pa, primjerice, govoreći o djetinjstvu kaže:


»Djetinjstvo ima svoje vampire, od kojih bježiš u knjige, fantazije, u snove o odlasku nekamo dovoljno daleko«, a slično je nesenetimentalna i bez imalo patetičnosti i kad govori o svojoj mladosti priznajući kako je »vrijeme rasipala okolo« jer joj se, kao i svakoj mladosti, činilo da su »zalihe vremena naprosto beskonačne«.


Naravno, tekst nudi i puno reminescencija i prisjećanja na život u umjetničkim krugovima od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas, a poredba prošlosti i sadašnjosti porazna je po sadašnjost pri čemu je to sjajno iskazano u epizodi kada pred godinu-dvije iz Koprivnice dolazi na jedan književni susret u Zagrebu i raduje se odmoru u prostorijma Društva hrvatskih književnika.


No, umjesto olakšanja, piše Jelušić, »…na vrhu stubišta je mrak, nepometen hodnik s krpama otpale žbuke, prašina, škurina, hladnoća. Ne otvaraju se vrata, ne pali se svjetlo.


Sjetim se onih večeri punih svjetla, žamora, kretanja, razgovora, čaša u kojima se prelijeva skerletno vino, mirisa kave, povjerljivog naginjanja preko stola, uranjanja u oči, dijeljenja tajni, stihova naizust, tračeva i velikih planova, atmosfere pomalo raskuštrane i boemske, no nabijene smislom, poticajne za djevojku iz pokrajine, koja će danima od tih sadržaja živjeti«, prisjeća se Božica Jelušić koja, naravno, negativno ocjenjuje i trenutačno stanje hrvatske književnosti pa uspoređujući mlade hrvatske moderniste, koji su u prvom dijelu dvadesetog stoljeća umirali mladi puni ideala i književne nadarenosti, s današnjim generacijama, kaže:


»Ni jednome od njih ovi današnji nisu ni do koljena, ma koliko god sami sebe hvalili, sami sebi kadili, sebeslavili, sebe čitali, sami se sebi divili. Makulatura, nulti stupanj književnosti.


Uličarstvo i prostaštvo, krmivo za frustrirane pubertetlije, s jednom rukom u gaćama a drugom na tipkovnici mobitela. Užas, konstatira autorica.«


Opisi Gorskog kotara


No, nije Božica Jelušić samo žestoka i kritična. Neki su dijelovi teksta vrlo lirski i nježni, mali putopisni esej o davnom studentskom putovanju u Varšavu i Krakov plijeni vedrinom i energijom, a isto su tako divni opisi Gorskog kotara čije je planine i šume nedavno bolje upoznala.


Emocionalna su i sjećanja na neke ljude koji su svojedobno činili dio njezine životne staze i među kojima je puno iz svijeta umjetnosti poznatih pojedinaca koje autorica nije direktno imenovala, ali je na kraju knjige popis imena likova o kojima piše što uz primarno esejistički i autobiografski pristup ovom djelu daje i dokumentaristički ton.


Naravno, baš taj dio možda će biti i najzanimljiviji čitateljima, ali gledano u cjelini »Teška ljeta« sjajno su štivo o starosti, umjetnosti, književnosti, životu, društvu…


Definitivno, u svoje, po njezinim riječima, vjerojatno posljednje desetljeće života, Božica Jelušić, ušla je »s nekim osiguranjem i zalihom«.


O autorici


Na stranici Društva hrvatskih književnika o autorici ove knjige piše: Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine.


Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika. Bavila se različitim poslovima u području kulture i obrazovanja. Do umirovljenja radila je kao srednjoškolska profesorica na gimnaziji u Đurđevcu.


Od 1969. godine javlja se u tisku, na radiju i televiziji. Objavila je 36 samostalnih naslova (poezija, proza, putopisi, kritika, esejistika, likovne monografije i studije, poezija i proza za djecu, dijalektalni tekstovi).


Ima opsežnu bibliografiju od oko 700 jedinica. Priredila je i kataloški popratila oko 250 izložaba u Hrvatskoj i BiH, s renomiranim hrvatskim slikarima i kiparima.


Bavi se ekologijom, društvenim i političkim radom, te povremeno publicistikom. Članica je Društva hrvatskih književnika od 1974. godine. Dobitnica je prestižnih nagrada i stipendija za književni rad.


Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, ak. god. 1986./87. Zastupljena je u čitankama, lektiri i u više od 40 antologija na svjetskim jezicima.


Premda je najpoznatija po svojoj poeziji, ali i prozi te publicističkim zapisima objavljenima u mnogim časopisima, posebna joj je ljubav hrvatska (podravska) izvorna umjetnost pa je, uz vrlo stroge kriterije, objavila niz vrijednih monografskih, esejističkih i polemičkih te publicističkih tekstova o najpoznatijim podravskim izvornim slikarima i kiparima.


Živi i radi u Đurdevcu, te povremeno u Čepelovcu, na plemićkome imanju Barnagor.


Pišući o Božici Jelušić u pogovoru ove knjige, Sandra Pocrnić Mlakar kaže kako je riječ o »književnici koja je osvojila sve relevantne književne nagrade u svojih 70 godina života i 50 godina spisateljske karijere…


Gotovo trideset od ukupno šezdeset i pet naslova Božice Jelušić objavljenih u polustoljetnoj karijeri čine zbirke poezije, a ostali naslovi su knjige eseja i slikarske monografije, a među njima je i jedan objavljeni roman, ‘Čišćenje globusa’ (2012.), nagrađen nagradom Matice hrvatske.


‘Teška ljeta’ drugi je njezin roman, a oba imaju dokumentarne elemente«, napisala je Pocrnić Mlakar.