Slavenka Drakulić (Rijeka, 4. srpnja 1949. – Sovinjak 20. lipnja 2026.), književnica, novinarka, feministkinja i jedna od najprevođenijih hrvatskih autorica, preminula je u 77. godini.

Od nje se s tugom oprašta i Hrvatsko društvo pisaca, čija je bila ugledna članica. Kako podsjeća HDP, u publicističkim knjigama pisala je o postkomunističkim zemljama, ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ratnim zločinima, nacionalizmu i feminizmu, dok se u književnim naslovima okrenula ženskom tijelu, bolesti i traumi.

Diplomirala je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1975. godine.

Od 1982. do 1992. bila je novinarka Starta i Danasa, u kojima je uglavnom pisala o feminističkim temama.

Novinski članci bili su ujedno i njezini prvi zamjećeniji radovi, no početkom 1990-ih ocijenjeni su kao nedovoljno domoljubni.

Situacija je kulminirala 1992. člankom Slavena Letice »Hrvatske feministice siluju Hrvatsku«, poznatijem pod naslovom »Vještice iz Rija«, kojim je Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Vesnu Kesić, Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić proglasio izdajicama Hrvatske. Medijski linč rezultirao je Drakulićkinim emigriranjem iz Hrvatske.

Romani

U romanu »Hologrami straha« (1987.) tematizirala je bolest i strah od smrti. Destruktivnu snagu seksualnosti opisala je u romanu »Mramorna koža« (1989.), a posve neobičnu ljubavnu vezu u »Božanskoj gladi« (1995.). U romanu »Kao da me nema« (1999.) propitivala je ratne zločine i stradanja silovanih žena u Bosni i Hercegovini (2010. snimljen je i film Juanite Wilson »As If I Am Not There«). U romanu »Optužena« (2012.) Slavenka Drakulić se uhvatila u koštac s rijetko fikcionaliziranom temom obiteljskog nasilja, majkom koja zbog ranije obiteljske patologije sustavno zlostavlja vlastitu kćer.

U tri romana bavila se kreativnim ženama koje su živjele s poznatijim i moćnijim muškarcima (»Frida Kahlo«, »Dora Maar« i »Mileva Einstein«), razotkrivajući kako su se u tim odnosima odvijali odnosi moći. Roman »Frida ili o boli« (2007.), nagrađen »Kiklopom« za hit godine, fikcionalizirana je biografija slikarice Fride Kahlo, usredotočena na bolest i izražavanje boli u njezinom slikarstvu. »Dora i Minotaur« (2015.) opisuje turbulentan odnos Dore Maar s Pablom Picassom, osobito se usredotočujući na pitanje kako je ta veza utjecala na njezin umjetnički identitet.

»Mileva Einstein, teorija tuge« (2016.) je roman napisan iz perspektive prve supruge Alberta Einsteina, Mileve Marić, koju su majčinstvo, financijske brige i emocionalna ovisnost o Einsteinu zapriječile da se bavi znanošću. U knjizi »Nevidljiva žena i druge priče (2018.)« otvorila je prešućenu temu – žensko starenje

. Godine 2024. objavljena joj je knjiga »O čemu ne govorimo«, a ovih dana u izdanju Frakture izlazi njezin posljednji naslov »Zašto nisam naučila kuhati«.

Publicistički naslovi

Slavenka Drakulić napisala je i nekoliko publicističkih naslova. Njezina prva publicistička knjiga »Smrtni grijesi feminizma« (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj.

U izdavačkoj kući Fraktura 2020. godine izašlo je novo izdanje te knjige, »Smrtni grijesi feminizma: ogledi o mudologiji«, pojačano novim tekstovima o ženskim temama koji su izlazili od 1985. do 2019. godine.

U knjigama »Kako smo preživjeli« (1997., originalno izdanje na engleskom »How we survived communism and even laughed«, 1992.), »Cafe Europa« (objavljeno u sabranim esejima 2005., originalno izdanje na engleskom »Cafe Europa«, London, 1996.) i »Balkan Express« (2012. originalno izdanje »The Balkan Express«, New York, 1993.) tematizira svakodnevicu u komunizmu i tranziciji.

O povijesti komunizma kroz perspektivu životinja pisala je u knjizi »Basne o komunizmu« (2009., originalno izdanje na engleskom »A Guided Tour Through the Museum of Communism«, 2011.). Pitanjem kako obični ljudi postaju ratni zločinci bavila se u knjizi »Oni ne bi mrava zgazili« (2003.), za koju je na Međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Award for European Understanding, s obrazloženjem da knjiga sadrži dvije središnje teme 20. stoljeća: banalnost zla i psihologiju terora.

U knjizi »Tijelo njezinog tijela« (2006.) opet je tematizirala ljudsku prirodu, pitajući se što čovjeka može potaknuti da posve nepoznatoj osobi donira bubreg.

Objavljivala je tekstove u inozemnim novinama i časopisima, od kojih je u nekima bila stalna suradnica i vanjska urednica: The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The Los Angeles Times, Harper’s, Ms., The New York Review of Books, The Guardian, The Observer, Spectator, Die Zeit, FAZ, Frankfurter Rundschau, Der Standard, Profil, die Presse, Moderna Tider, Dagens Nyheter, Politiken, Internazionale, La Stampa, Eurozine. Bila je kolumnistica Jutarnjeg lista.

Velika novinarska karijera Slavenka Drakulić je za trajanja svoje velike novinarske karijere bila dobitnica brojnih nagrada, a jedna od posljednjih bila je i nagrada za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL – Otišla je velika i hrabra žena kojoj naše društvo itekako puno duguje. Devedesetih godina razne su je hijene proganjale i pokušavale slomiti, ali na sreću nisu uspjele. Uvijek se vraćala još jača, kazao je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko u povodu smrti Slavenke Drakulić, dodajući: – Ponosan sam na činjenicu da joj je Hrvatsko novinarsko društvo prošle godine dodijelilo nagradu za životno djelo »Otokar Keršovani«. Keršovani i Slavenka, kako moćno zvuči, i time je, nadam se, barem malo ispravljena velika nepravda koja joj je bila nanesena. Hvala joj na svemu i iskrena sućut obitelji i prijateljima, istaknuo je Zovko. (HND)