Tema koju obrađuje roman Omera Raka »Sedam dana poltergeista« česta je u njegovoj književnosti. Takozvano okultno ili nevidljivo, oku skriveno, ali duhovno potentno, bilo je prisutno i u njegova tri prijašnja romana, pa razgovor i počinjemo prisjećanjem na ta djela…

– U prvom, »Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina« (2014.), bavio sam se alkemijom, ponesen činjenicom da je Faust Vrančić bio trinaest godina tajnik na praškom dvoru Rudolfa II. Habsburga, »cara-alkemičara«, kako je poznat u kuloarima.

Faustom Vrančićem sam se bavio i u nekim drugim svojim radovima publicističke naravi. Drugi moj roman, »Kultna posuda«, romaneskni je prikaz teme koju sam prije obradio u svojoj studiji o kultnoj posudi iz neolitičke danilske kulture – »Danilski riton: Struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika« (2008.). U trećem romanu, »Oneiricon« (2021.) razmatrao sam odnos okultnog i umjetnosti, poglavito konceptualne, instalacijske.

Fantastična priča

Što je novo u tom pristupu okultnom, nevidljivom, onostranom… u vašem novom romanu?

– Moj novi, četvrti roman »Sedam dana poltergeista« tematski je podudaran s istraživanjem paranormalnih psihičkih fenomena, čime se cijeli svoj život bavio poznati domaći arhitekt i astrolog Alois Vjekoslav Bastl, ezoterist velikog formata, opisan u mojoj studiji »Okultni duh moderne«.

Srž fabule novog romana, proistekla iz istinitog paranormalnog događaja, transformativna je matrica za prijenos iz jedne u drugu literarnu vrstu – iz studije u roman.

Općenito, pisanje studija podrazumijeva stanovitu metodološku dosljednost i korištenje stručnih izvora, dok u romanu odustajem od striktnosti metode i vlastitoj imaginaciji dajem krila za nesputan let u čudesno, zavodljivo, ushitno, umu neshvatljivo.

Nakon brojnih godina pisanja jednog i drugog hoće me dojam da od samog početka svojeg pisanja pišem, zapravo, jedan isti tekst koji stilski razvrstavam u dvije naoko različite kategorije… dok tekst bez prestanka teče.

U figuri kazano: u oba slučaja sam u lovu na onu famoznu neuhvatljivu »Hermesovu pticu« koja, prema predaji, leti danju-noću bez krila i kostiju.

Kao što sami kažete, tekst vašeg novog romana nastao je na temelju neobičnih događaja iz davne 1950. godine. Što nam o tome možete reći? Pretpostavljam da ste pobliže istraživali.

– Cijelu tu fantastičnu priču o fenomenu poltergeista, paranormalnom događaju kako je zabilježen u Rakovom Selu pokraj Šibenika u siječnju 1950. slušao sam od malih nogu, jer sam prvih osam godina života proveo u tome osebujnom dalmatinskom selu, prije negoli sam se s roditeljima odselio u obližnji Šibenik.

Posebno mi je u sjećanju ostalo slušanje tih priča oko otvorenog kamina u kamenoj prizemnici u selu, kući moje pokojne rođakinje. Veze s Rakovim Selom ostale su i dalje jake i nakon preseljenja, što znači da sam u različitim razdobljima života i dalje slušao i upijao te priče od roditelja, rodbine i drugih stanovnika sela koji su bili očevici događaja, u svemu, ukupno nekih 30-ak svjedočanstava; zadnje sam zapisao u kolovozu 2023.

Događaj je bio i ostao neprotumačiv stanovnicima sela koji su ga doživjeli i ostali prestravljeni njime. Prema uniformnim svjedočenjima očevidaca, kamenje veličine ljudske šake sedam je dana dolijetalo sa svih strana i padalo na krov samo jedne seoske kuće, a da nitko nije mogao odgonetnuti zašto se ono samo, bez ikakvog fizičkog uzroka, dizalo u zrak s okolnih brda i obrušavalo isključivo na krov te kuće, koji se nakon sedam dana potpuno urušio.

Tadašnja milicija je u pratnji pasa istraživala događaj i nije otkrila nijednog navodnog počinitelja; došla su i dvojica redovnika, dominikanaca, koji su otklinjali »nečisti duh« od kuće, no strah je ostao i desetljećima poslije.

Na moj upit odakle je dolazilo kamenje, jedna mi je svjedokinja pokazala palcem svoje ruke preko ramena i kazala – s one strane. Upravo je spomenuta »ona strana« bila presudna za moje nadahnuće u romanu – izokrenutu fizičku stvarnost svijeta – koja je postala klijalište ideja za situacijske dijaloge mojih likova, prijenos zavičajnih slika i umotavanje radnje u vriježe paranormalnog.

Fiktivna fabula romana odmotava se sedamdeset godina poslije aktivnosti poltergeista u Rakovom Selu i suvremena je našem dobu, s nevidljim ali čvrstim poveznicama na taj događaj.

Zabilježen diljem svijeta, fenomen zvan poltergeist (bučni duh) se javlja u raznim paranormalnim oblicima poput grebanja izvana nalik štakorskom, kucanjem i lupanjem, pomicanjem namještaja, povlačenjem pokrivača s osobe na krevetu, ispadanjem posuđa iz kuhinjskih kredenaca i boca u vinskim podrumima, te naposljetku bacanjem kamenja i drugih predmeta na kuće.

Prvi europski zapis o fenomenu te vrste datira iz 858. godine, kada je kamenjem »napadnuta« kuća jednog seljaka blizu Bingena na Rajni, kako su to zapisali tamošnji benediktinski redovnici.

Vidljivi i nevidljivi svijet

Kako je tekao proces stvaranja? Naime, obrađivati te fenomene sa sociološkog i znanstvenog aspekta je jedno, a pisati roman o tome nešto sasvim drugo. Jesu li se tijekom pisanja javljali problemi?

– Iako mi je u tijeku višedesetljetnog istraživanja kroz ruke prošao niz stručnih izvora o toj paranormalnoj pojavi, nisam želio izvući iz toga publicistički ekskluziv ili nategnuto »znanstveno« štivo vrijedno tek za jednokratnu uporabu.

Upuštanje u književnu pustolovinu pisanja o paranormalnom događaju otvorilo mi je prostrani imaginativni prostor zahvaćanja oba svijeta – vidljivog i nevidljivog.

Za razliku od prvog, potonji se svijet ne dade izvagati nijednim znanstvenim kantarom, pa je »fantastičan« i zato lako navabi maštovito pero. U tome smislu, poltergeist u Rakovom Selu je »fantastičan« događaj koji pronašao odjek u mojoj »fantastičnoj« književnosti.

Problema u istraživanju teme romana dakako da je bilo. Istražujući u Šibeniku franjevačke »cause«, arhivirane opise događaja s terena iz 1950., u uredu franjevačke župe Gospe van Grada, nisam našao nijedan podatak niti zabilježbu o tome događaju u Rakovom Selu.

Kasnije sam od nekolicine svjedoka saznao da pred kuću napadnutu kamenjem u tijeku trajanja aktivnosti nisu dolazili franjevački fratri nego »bili vratri«, dominikanci, specijalisti za inkvizicijske radnje.

Kontaktirao sam njihov arhiv u Zagrebu, jer je dominikanski samostan u Šibeniku raspušten 2000., ali su mi rekli da nemaju nikakvih spoznaja o tome događaju.

Listao sam u Državnom arhivu u Šibeniku zapisnike sa sjednica Narodnog odbora grada Šibenika, odnosno Kotarskog narodnog odbora iz toga razdoblja, očekujući da ću naići na spominjanje toga događaja, ali bez ikakvog uspjeha; pregledao sam sve brojeve novina (Vjesnik i Slobodna Dalmacija) iz te godine i ponovo – ništa.

U jednom trenutku stekao sam dojam da se radi o svojevrsnoj uroti šutnje o događaju, službenoj i crkvenoj, i taj me dojam još uvijek drži. Jedini vjerodostojni tumači bili su mi svjedoci samog događaja od kojih je većina danas pokojna. Njih nijedna sila ovog svijeta nije mogla razuvjeriti da ono što su doživjeli nije bilo stvarno.

Uza sve to uputno je imati na umu da se fenomen dogodio u vrijeme razbuktalog sukoba Komunističke partije Jugoslavije s Informbiroom pod sovjetskom kontrolom.

Ne bi me začudilo da su komunističke strukture pripisale tu, ordinarnom umu krajnje zbunjujuću pojavu, »izdajničkim i klevetničkim informbirovcima« kao čin sabotaže s ciljem unošenje nemira u narod.

Najopasniji neprijatelj je, znali su komunisti, nevidljivi neprijatelj, a s njim je još od svojeg začetka ratovala i Katolička crkva. Vjerujem da je svima neopisivo laknulo kada je bacanje kamenja prestalo nakon sedam dana. Tada su se stvari ponovo vratile na svoje mjesto i nanovo je uspostavljen logos fizičkog svijeta.

Nova knjiga “Merkurovi arhitekti”

Koliko dugo ste na tekstu radili i jeste li zadovoljni nakon pojave romana?

– Kao što sam kazao, istraživanje i prikupljanje materijala trajalo je dugi niz godina, a samo pisanje romana završio sam za otprilike dvije i pol godine svakodnevnog pisanja i bdjenja nad tekstom.

Kod pisanja takvih tema stalno je prisutna mogućnost da vam tekst otkliže u neku vrstu plitke post-newageovske konzumerske »duhovnosti«, budući da je narav toga fenomena koji prkosi fizičkim zakonima omiljena igračka tih izdanja.

Zadovoljan sam jer se nadam da sam roman uspio izvući iz gliba jeftinih senzacija za uveseljavanje znatiželjnog puka. S urednikom Antunom Paveškovićem i predstavljačima Jasminkom Domaš i Petrom Bujasom, roman sam predstavio u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića, 11. lipnja.

Još je rano govoriti o prijmu romana kod čitatelji, ali sve što sam dosad čuo o tome upućuje da neće proći nezamijećen.

Sadržajno roman nije samo o fenomenu poltergeista, kao najatraktivnijoj temi, već se može čitati i kao intimna, egzistencijska drama mojih junaka sudbinski povezanih s tim parapsihološkim fenomenom.

U jednom trenutku jedan od vaših likova kaže kako se suvremeni čovjek previše udaljio od prirode pa ne može razumjeti te fenomene koji su, ustvari, prirodni. Možete li to pojasniti?

– Među ostalim, u romanu ispreplićem razna seoska kazivanja o fantastičnim bićima koje su ljudi iz Rakovog Sela u davnini opažali i, kako vele, komunicirali s njima.

Priče su to o golemom tzv. zmijskom caru s blještavom krunom na glavi, tajanstvenoj spodobi na mjesečini, vidaricama sposobnim samo šaptanjem izliječiti kravu koju je ugrizao poskok, ali ponajviše o vilama koje su znale odabrane seoske momke odvesti u svoj vilinski svijet.

Naime, živeći svojedobno kao zemljoradnici i stočari u skladu s prirodom, ukorak s njezinim mijenama i ciklusima, seoskim je ljudima bila bliska percepcija fantastičnih bića, njima objavljenih suptilnih duhova prirode u poljima, vinogradima, šumama… što god mi o tome mislili.

Danas su seoska polja zapuštana, vinogradi povađeni, a šuma je postala neprohodna oko sela. Nove navade, novi sadržaji života odmaknuti od prirode, zaglibljenost u virtualne simulakre, doba ambalaže i umreženog instanta, neljudska artificijelnost ukratko, ubrali su svoj danak.

Sve dalje smo od prirode, iako smo oduvijek jedno tijelo s njom. Zato su vile odavno napustile svijet ljudi i otišle u neki drugi, čiji su stanovnici sposobni vidjeti ih i čuti njihovu dražesnu ciku, kao što su to nekoć mogli i ljudi.

Radite li na nečem novom?

– Završio sam pisanje nove studije o arhitektu Vjekoslavu Bastlu, točnije o značenjima njegovih ezoteričnih fasadnih dekoracija na pročelju zgrade Feller (1903. – 1904.), na Trgu kralja Tomislava br. 4, i drugu studiju o hermetičkoj podlozi dekoracija s masonskim obilježjima na pročelju zagrebačkoga Glavnog kolodvora, projekta mađarskog arhitekta Ferenca Pfaffa (1890. – 1892.).

Obje studije su sada među koricama moje nove knjige »Merkurovi arhitekti«, za koju očekujem da će je nakladnik Srednja Europa objaviti do konca tekuće godine.

Završno, trenutačno radim na rukopisu zbirke alkemijskih eseja »One Thing: Essays on the Nondual Wisdom of Alchemy«, koju će, ostane li sve u redu, objaviti u svijetu hermetičke literature vrlo utjecajni Rubedo Press iz Aucklanda.

Ukratko, nastavljam, ne zaustavljajući se, dokle god mi je suđeno tako. Dišem i pišem podjednako, nastojeći svojoj publici prenijeti poruku o čudesnom.