Dvadeset i prvo slovo grčkog alfabeta (čita se fi), koje je Tanja Tolić odabrala za naslov svog romana, odnosi se na mlađeg brata glavne junakinje ove priče, neimenovane djevojčice čije je odrastanje u rasponu od četvrte do četrnaeste godine tema ovog zanimljivog štiva. Djevojčica je prvorođeno dijete mladog bračnog para pristiglog iz Bosne u Zagreb sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. On radi kao prometnik, ona u bolnici kao medicinska sestra, a ti prvi dani života u velikom gradu su im prilično teški jer su podstanari u podrumskom stanu i novaca je malo. No, samoupravni socijalizam, koliko god danas nekima izgledao smiješan, brine o radništvu pa se za željezničare grade stanovi u Rudešu. U jedan od tih stanova uselit će ta mlada obitelj i to s prinovom, mlađim bratom djevojčice.

Čitatelj će pratiti sve što se događa od ljeta kad djevočica ima četiri i pol godine i njezini je roditelji, da bi se lakše brinuli o tek rođenom dječačiću, puštaju preko ljeta u Bosni kod svojih roditelja, obećavajući da će je za jesen vratiti kući. No, dva mjeseca produžuje se na četiri pa se malena u podrumski stan vraća tek u listopadu, a što je sve doživjela na selu, saznat ćemo iz niza predočenih nam epizoda. Iako tamo ima lijepih stvari, djevojčica ne voli grubost, surovost i priprostost te okoline, odnosno roditelja njezinih mame i tate koji žive u dva sela međusobno udaljena koji kilometar. Ljuta je zbog toga što su je ostavili dvostruko dulje od planiranog, ali ni povratak u sirotinjski podstanarski stan nije puno ljepši, tim više što je majka nakon rođenja dječačića posvećena isključilo njemu pa se djevojčica opravdano osjeća zapostavljenom.

Muke odrastanja

Dodatni veliki problem je to što je malenom uskoro ustanovljen jedan oblik epilepsije i često je bolestan pa to postaje sve veći problem za cijelu obitelj i njihove međusobne odnose. Selidba u novi stan, kao i sve veća primanja, bitno poboljšavaju njihov socijalni status i uvjete života, ali bolest najmlađeg člana obitelji nad svime time visi kao poseban, težak i opasan problem. Jer, otac sve češće utjehu nalazi u piću pa zna i udariti devojčicu koja ga iskreno voli, majka je sve nervoznija, a djevojčici nije lako ni izvan kuće jer je, nakon što krene u školu, među onima koje se izbjegava jer nije gradsko dijete i jasno je po naglasku da dolazi iz Bosne. Pametna i tankoćutna djevojčica to nastoji i uspijeva promijeniti privikavajući se odlično govoru okoline, a budući da je izvrsna učenica i nadarena na brojnim područjima, njezina je prilgodba usprkos svim poteškoćama uspješna i na kraju romana pred nama je četrnaestogodišnjakinja koja 1989. godine kad roman završava ima dovoljno čvrstine i snage da, usprkos svemu što je protiv nje, krene u život koji je pred njom.

Muke odrastanja djevojčice došljačkog podrijetla autorica je sjajno opisala ne samo stoga što je na odličan način ušla u psihu i emocije djevojčice prateći njezin rast od djetinje dobi do prvih godina puberteta, već i stoga što je sjajno opisala uvjete u kojima djevojčica odrasta. Pritom je u priču uključila i podrijetlo njezinih roditelja, točnije hrvatskih sela u Bosni, prikazavši i način razmišljanja koji određuje i njezine roditelje, što posebno do izražaja dolazi u slučaju teške bolesti dječačića. Naime, za oca on je »potrgan« pa ga krajnje nesretnim čini to što ima takvog sina. I majka se, iako je u nje neizmjerno puno više ljubavi prema sinu, srami zbog sinove bolesti i nastoji je sakriti od okoline, a jedina koja normalno reagira je baš djevojčica koja čas – zbog tipične dječje ljubomore – mrzi malog brata, čas ga beskrajno voli, shvaćajući da mu treba pomoći i zato što je mlađi i zato što je bolestan.

Obiteljska kriza

Sjajno je opisan i taj put iz siromaštva do solidnih socijalnih uvjeta radničkog dijela društva pa tako svjedočimo zanosu osamdesetih, kad su se kupovali novi auti, išlo se na ljetovanja u radnička odmarališta, uživalo se u rock i pop glazbi… Još je bolji prikaz obiteljske krize koju uzrokuje dječakova bolest, odnosno put od njihovog malog »trokuta sreće« dok braco nije rođen, pa do teških i tužnih promjena na ocu koji je od »zidine nježnosti i topline« prema djevojčici prešao put do njezine bolne konstatacije koja glasi: »Otac više nije tata, već dugo. I dalje ga zove tata, ali u tom mrkom, očajnom stvoru tate više nema.«, piše autorica. Slično je i s majkom čija se nekadašnja ljubav i predanost pretvorila u nervozu, histeriju, čak i šamare u pubertetu, a sve zbog psihičkih kriza jer joj se bolešću sina urušio dio snova o sretnoj obitelji. Među najbolje i najrealnije stranice romana svakako idu i one vezane uz međusobne odnose djece, bilo na igralištu ili u školi. Suprotno slatkastom poimanju ljepote djetinjstva, Tanja Tolić govori i o surovosti koju djeca u svom neznanju i nedostatku životnog iskustva znaju imati prema drugima, posebno onima koji su po bilo čemu drukčiji. U odlične strane romana ovog svakako valja svrstati i uspješno izgrađen i vrlo realan kontrast između ljubavi roditelja prema djevojčici u njezinoj ranoj dobi i nedostatka iste te ljubavi očitim čim ona uđe u pubertet.

Naravno, shodno svemu rečenom autorica je odlična i u gradnji likova i svaki od članova obitelji zaista je dojmljivo izgrađen i oslikan pa je u cjelini ovaj roman nesvakidašnjeg naziva svake pažnje vrijedan doprinos kvaliteti hrvatske književnosti ove godine. Pa i šire, kako se to kaže.

O autorici

Tanja Tolić (1975.) novinarka je, književnica, novinska i književna urednica te književna kritičarka. Više od trideset godina radi kao novinarka i urednica u vodećim hrvatskim novinama – Večernjem listu, Vjesniku, časopisu Forbes, magazinu Globus i Jutarnjem listu. Književni portal Najbolje knjige osnovala je 2010. U izdanju Naklade Ljevak 2014. objavila je roman »Zovem se nebo«, koji je dobio nagradu Sfera za najbolji hrvatski SF roman i nagradu Artefakt za najbolje književno djelo spekulativne fikcije te godine.