Guram košulje u košaru za prljavi veš i okrećem se oko svoje osi, sve u želji da stvorim privid reda u mom malom stanu u koji oko podne stiže Branka Kamenski. Kako se može održavati red u prostoru koji služi istodobno kao stan i radni kabinet? Dobro, Branka snima emisiju o Veselku Tenžeri (1942. – 1985.), pa sam se našao u krugu onih koji su pozvani da iz prve ruke svjedoče o tom novinaru i piscu koji je u našoj kulturi za svog kratkog vijeka ostavio zamjetan trag. Novim naraštajima nije lako objasniti tko je bio Tenžera i u čemu je tajna njegove riječi, pisane ili izgovorene, svejedno. Ne zato što bi novi naraštaji bili blesavi, nego zato što se svijet u zadnjih 35 godina, koliko ih je prošlo od Tenžerine smrti, radikalno izmijenio. Možda se u zadnja tri desetljeća izmijenio više i temeljitije nego u posljednjih 300 godina, ali to je posebna tema.
Kozer i šarmer
Veselko je bio književni kritičar i feljtonist, kozer i šarmer, eskamoter i kaskader, sufler i saboter koji je podjednako plijenio svojim u novinama publiciranim i kavanskim ad hoc bravurama. U kafiću Mocca na početku Ilice, u kojem se danas prodaju što drugo nego pizze, znali smo stajati satima i uživati u njegovim dosjetkama. Veselko je u Sarajevu počeo studirati šumarstvo i pravo, a u Zagrebu komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Ništa od toga nije završio, ali to i nije presudno. Onakvu verbalnu gimnastiku, friziranu biranim jezikom i vragometnim osjećajem za dosjetku nije se moglo trenirati ni u jednoj školi, nije se moglo diplomirati ni na jednom fakultetu, najmanje na kineziološkom. Veselko se s tim naprosto rodio. Bog ga je darivao takvim talentom i on ga je koristio štedro na zadovoljstvo svekolike (re)publike. A tko bi danas stajao u kafiću i slušao njegove eskapade? Pa svako malo bi nekom zazvrndao mobitel u ruci ili u džepu i magija živog govorenja raspršila bi se u trenu kao mjehur od sapunice.
U tim godinama, kasnim sedamdesetim minuloga vijeka, Mocca je bila domaća zadaća, obvezatno mjesto naših okupljanja. Naravno, mijenjali smo svijet bez zadrške, naručivali piće za cijeli kafić i kumili lijepe cure. Veselko im se udvarao na svoj način. Uzeo bi u ruku čašu votke i govorio polaganim glasom: vidiš, votka je istok, led je sjever, limun – jug. A zapad, što je sa zapadom, zavapila bi naivna cura. Zapad, to sam ja, dometnuo bi pobjedničkim tonom Veselko. U Mocci sam jednom zgodom sreo Jožu Vlahovića i na njegov preporuku počeo raditi u Vjesniku. Novinarske karijere u pravilu su počinjale u gradskoj rubrici, izvještavanjem s Dolca ili s dosadnih sjednica gradske skupštine. Bio sam te sreće da sam odmah torpediran u kulturnu rubriku dnevnika koji je u ono doba i u onoj državi, ako se smije imenovati, u Jugoslaviji, ni Karađorđevićevoj ni Brozovoj, a najmanje Miloševićevoj, značio mnogo više nego bilo koje novine u današnjoj državi. Kulturna rubrika nalazila se na sedmom katu Vjesnikova nebodera, a među njenim stalnim autorima bili su Ratko Aleksa, Mira Boglić, Dalibor Foretić, Branka Malčić (kasnije Šoemen), Vladimir Maleković, Jagoda Martinčević, Ivan Starčević, Josip Škunca, Veselko Tenžera.
Osim spomenutog Dalibora Foretića, urednički su je potpisivali Draga Ungaro i Darko Stuparić, a kraće vrijeme dio ekipe bili su Krešimir Nemec i Miroslav Mićanović. Vjerojatno se ne sjećam sviju, premda se nekih i ne želim sjetiti. Bilo je ondje pristojnih pojedinaca, bilo je i ravnodušnih, gotovo fikcionalnih likova koji su svoje zadaće obavljali hladno, bez emocija i kao što su bili novinari, mogli su jednako tako biti stolari, bankari ili turistički agenti, ali bilo je i gadova, sitnih špiclova, koji su po mišljenje odlazili u partijsku kapelicu u blizini Vjesnikova nebodera ili, zlu ne trebalo, u sivo zdanje sekretarijata za unutarnje poslove.
Predestinirani pjesnik
Nije se Vjesnik u ono doba bitno razlikovao od sličnih izdavački kuća i sličnih novina. Postotak pravovjernih bio je iznimno visok, možda je više članova Partije bilo samo u vojnim i sigurnosnim službama. Naravno, Veselko nije bio u Partiji, nije bio ni Ratko Aleksa, ni Jagoda Martinčević, a nisam ni ja. Igor Mandić također nije imao crvenu knjižicu, ali tih godina nije bio zaposlen u Vjesniku (točnije, nije bio zaposlen u dnevnim novinama). To je makar kakva-takva slika pejzaža u kojem je obitavao Veselko. Mislim da ga je u mnogočemu definiralo njegovo ime. I bio je veseljak, uvijek spreman za šegu, kavane je volio više nego sive redakcijske rupe, a obične ljude i boeme više nego političke kurvare koji su uvijek bili na pravoj strani. Sva je prilika da je bio pravi Vodenjak, nerijetko indiferentan spram sebe i vlastitog statusa, ne samo društvenog i javno priznatog, a osjećaj pripadnosti svojoj zajednici, svojim prijateljima i svom klubu (konkretno Dinamu) bili su mu iznad svega.
Vodenjak je u svojoj srži inkarnacija avangarde, slobode i napretka; uostalom, ne završava glasovita »Kosa« (Hair) slučajno himnom sretnoj budućnosti fiksiranoj u Aquariusu: »When the moon is in the Seventh House/ And Jupiter aligns with Mars/ Then peace will guide the planets/ And love will steer the stars«.
Kao generacijski starijeg kolegu slijedio sam ga isprva posredno, čitajući njegove feljtone i književne kritike i aplaudirajući njegovim bravurama, potom je nastupilo razdoblje u kojem smo pisali za iste novine i okupljali se u zajedničkoj sobi, da bismo se na koncu posvađali te nakon godinu dana zakopali ratne sjekire. Onda se Veselko otputio na operaciju kao da ide na izlet, ali se s toga izleta nikada nije vratio. Na Rebru ga je operirao profesor doktor Josip Sokolić, kardiokirurg i stručnjak koji je prvi u Hrvatskoj transplantirao srce te pokrenuo transplantacijske programe za pacijente koji bi bez takvih intervencija bili izgubljeni. Ali 20. veljače 1985. godine, nekoliko dana poslije 43. rođendana, prestalo je kucati srce predestiniranog pjesnika, nevjerojatnog koliko je nevjerojatno sve što je iznimno i što u krajnjoj konzekvenci graniči sa čudom. Nema sumnje, jedno takvo čudo bio je glavom i bradom Veselko.
Tenžera i Matoš
Čudu pripada i spoznaja da su Branka Kamenski i trojica njenih asistenata ili snimatelja svratili u moj stan ni više ni manje nego na Veselkov rođendan. Da je danas živ, imao bi 78 godina. Bože mi prosti, ali onako luckastog, uvijek spremnog za podvalu i za geg, s obaveznom cigaretom u ruci, ne mogu ga zamisliti kao starca. Jasno je da naš razgovor, Brankin i moj, nije mogao bez Matoša. U onom što se tiče feljtona, kozerije i polemike, Matoš je bio i ostao alfa i omega hrvatske književnosti. Veselko je gajio poseban afinitet prema A. B. Šimiću, Ujeviću i Šopu, Krležu je respektirao, ali njegova najveća preferencija bio je Matoš. Bio je to izbor po srodnosti, po srcu i onom što je svaku riječ, neovisno o žanru, izjednačavalo s poezijom, a književnost samu po sebi sa sudbinom. Matoš se sustavnije počeo baviti pisanjem u dvadeset i trećoj godini, a u istim ili još ranijim godinama začela se Veselkova karijera. Prvi se ogledao u Vijencu, Savremeniku i Obzoru, drugi je startao u Studentskom listu i Slobodnoj Dalmaciji, dosežući afirmaciju i svojevrsni zenit u Vjesnikovim izdanjima.
Matoš je bio putnik i zakleti vandrokaš, koji je bez kulturnih i geografskih punktova kao što su Beograd, Ženeva i Pariz praktički teško zamisliv, dok je Veselko, osim u mašti, rijetko, pa i nerado putovao. Najveći dio svog vijeka proveo je u Zagrebu, a kao gost United States International Communication Agency krstario je mjesec dana po Sjedinjenim Državama. I nije se vratio pretjerano oduševljen. Imam dojam da se najbolje osjećao doma, u Zagrebu, u svom kvartu, u lokalnoj birtiji i krugu najbližih prijatelja. Zazivajući Veselka iz prigodnih ili nekih drugih razloga, Matoš se nameće kao prvi i zaključni refren. S Rabbijem je dijelio smisao za jezik, britkost i ljeporječivost, tretirajući književnost kao kritiku a kritiku kao književnost, svjestan da svakom gestom, koliko god banalnom, posvjedočuje svoj individualni stav. Doduše, Rabbi je držao da hrvatski duh nije kritičan, objašnjavajući kako naša matična književnost proživljava duboku krizu jer su čak i literarne ideje svedena na političke matrice. Zaključio je to prije više od sto godina. Od onda do danas mijenjale su se zastave i režimi, ali kakve fajde od toga, njegov zaključak ostao je jednako validan kao što je i bio. Zato je u postojećim prilikama najbolji kritičar mrtav kritičar, zato nam je sada, makar na formalnoj i protokolarnoj razini, Veselko toliko prirastao srcu.
Da je kojim slučajem tu, shvatio bi kome majka crnu vunu prede i kakva je to sloboda u kojoj je dopušteno sve zato da ne bi bilo dopušteno ništa. U hommageu svom velikom prethodniku, sročenom u povodu 70. obljetnice njegove smrti, Veselko je konstatirao da je Matoš pisac prezenta, profesor revolta i rasni impresionist. Sve to može se bez krzmanja atribuirati i njemu samom. U istom tekstu uspostavio je danas znamenitu distinkciju između imenice pisac i imenice književnik, prve kao radnog simbola, jer proizlazi iz glagola pisati te druge kao oznake statusa i društveno normirane važnosti. U obljetničarskom slovu posvećenom Ianusu Pannoniusu, tog biskupa, latinista i tvorca erotskih epigrama nazvao je genijalnim provincijalcem. Si licet parva, Veselko je isto tako u sebi nosio provincijalnost i egzemplarnost koje su ga u nekim drugim okolnostima i pod nekom sretnijom zvijezdom mogle odvesti u neslućene visine. Ovako, ostao je mjerom nacionalne sudbine, dramatične i traumatične, okončane u trenucima zrelosti, kad se kanio upustiti u nove, ako ne i drukčije pothvate.
Tajna popularnosti
Na koncu, u čemu je bila tajna Veselkove popularnosti, tim više što književni kritičari nikada nisu mogli računati na preveliku publiku? A Veselka su čitali i komentirali ne samo znalci (doduše, čitali su ga pod povećalom i partijski pasdarani), nego i oni kojima književnost nije bilo zanimanje ni područje primarnog interesa. Bio je popularan zato što svoje tekstove nije otaljavao. Pisao je nošen nepresušnim talentom, ali isto tako utrobom i cijelim bićem. Nitko nije imao takvu sposobnost sažimanja, pa su mu rečenice djelovale kao petarde koje se povremeno pale i gase, ostavljajući trag u vragometnoj dosjetci koja je implicirala više nego stranice nečijih tekstova, zaboravljenih još i prije nego što su ugledali svjetlo dana. Volio je šokirati i epatirati, tapecirajući svoje riječi životnošću i duhovitošću koje su obarale sve prepreke. Kako bi rekao Barthes, Veselko je uživao u tekstu, a taj užitak prenosio se gotovo nepogrešivo s adaptera na recipijenta, zatvarajući strujni krug u kojem elektricitet čitanja korespondira s elektricitetom pisanja. Osvrćući se u jednoj zgodi na televizijsku stvarnost, zaključio je da najmanje žive novinari i pokusni piloti te da se na žalosniji način stari samo u bordelu. Tako se po tko zna koji put obznanilo da pisac, onaj pravi, uvijek na neki način sudi i o sebi.
Ali mogao se Veselko nabacivati riječima kao špekulama, mogao je biti ne znam koliko duhovit, hirovit i što sve ne, ali da se nije suprotstavljao institucionaliziranim istinama, da na oltar svog javnog angažmana nije položio svoje biće i svoj moral, od njegove umjetnosti ne bi ostalo ni traga. Bio je osamljeni jahač, a kako je volio vesterne, bilo mu je savršeno jasno čemu se izlažu njegovi protagonisti. Sam protiv sviju, s jedinim revolverom kojim je znao baratati, malom Olympijom, obarao je oponente sa strašću koja je u trenucima svog očitovanja isključivala sve ostalo. Unatoč komunističkom režimu koji je pokazivao znakove umora, kasne sedamdesete i rane osamdesete bile su Veselkov tempo, trenutak povlaštene kreacije koju je osvajao vlastitim ulogom, otvarajući zakračunate brave i preskačući sve, makar i umjetne zidove. Unatoč vremenu ili baš zbog njega, eho njegove slobode dopire i do naših dana.
