Foto D. Lovrović
Svi živimo u Europi, živjeli mi u Nizozemskoj ili u Hrvatskoj. Čak i prije nego li ste politički i službeno postali dio EU-a, vi ste kulturološki bili Europljani – istočni dio uvijek je pripadao Europi. Uvijek smo čitali Ruse ili Šveđane, i dok nije bilo Unije
S nizozemskim piscem svjetskoga glasa Ceesom Nooteboomom, koji je prošloga tjedna gostovao u Zagrebu i na tribini »Razotkrivanje« nakladnika »Frakture« govorio o smislu pisanja i putovanja te o njihovoj neraskidivoj vezi, razgovarali smo u kavani Hotela Dubrovnik dugo tražeći miran kutak za razgovor. Autora fascinantne knjige »Skitnje do Santiaga – Bilješke modernoga hodočasnika« silno su dekoncentrirali žamor i buka, a ljudi za susjednim stolovima svako malo su mu odvlačili pažnju. Refleks promatrača. Primijetio je, recimo, da se ovdje okupljaju »stari hrvatski intelektualci« i čini se da bi volio znati o čemu su s žarom polemizirali. Pod novinarskom i fotografskom paskom ovaj se vitalni svjetski putnik u svom devetom desetljeću, ne osjeća nimalo ugodno. Draža mu je nevidljivost anonimnog putnika. Putovanje koje je započeo u 17. godini otišavši od kuće u Haagu biciklom, i koje nikad nije završilo, urodilo je desecima knjiga i jedinstvenom životnom pričom o kojoj bi se moglo govoriti danima. No, ne u kavani između dva novinarska termina.
Nooteboomov je itinerer godinama unatoč njegovoj dobi gust – idućeg mjeseca ide u New York gdje mu izlazi »Knjiga o Posejdonu«. Veseli ga što su je Amerikanci preveli, no skeptičan je kada je u pitanju recepcija jer to je, kako veli, europska knjiga. Baš kao što je on europski pisac i zagovornik europskog jedinstva, uvelike ugroženog izbjegličkom krizom kojoj se ne vidi kraja. Migracije nisu ništa novo za Europu, smatra on, ali problemi koji su sada nastali morat će se rješavati generacijama.
Izbjegličko iskustvo
Boravak u Budimpešti 1956. godine, kada ste svjedočili upadu sovjetskih tenkova, zauvijek vam je promijenio političke poglede. Mađari su tada, primijetili ste, masovno bježali u Europu, a danas pred izbjeglicama dižu žičane ograde i zidove. Kako to objašnjavate?
– Današnja mađarska politika hrani se strahom, neznanjem i predrasudama. Uništava sve ono što trenutno pokušava učiniti jedna pristojna politika Angele Merkel. Zgrožen sam mađarskom politikom, ali to naprosto nisu isti ljudi. Ti koji danas dižu žice, 1956. ne bi bježali, oni bi ostali.
Imam mađarskog prijatelja pisca koji je nakon pada »željezne zavjese« bio iznenađen što se na Zapadu može naći mnogo ljudi koji imaju i lijepe riječi za komunizam. Uvijek ima ljudi koji misle različito. Bio sam jako mlad i vidio sam iz prve ruke što je komunistički sistem i to mi je znatno olakšalo život. Kada sam se vratio u Nizozemsku, neki antikomunistički elementi u društvu pisaca htjeli su izbaciti članove komuniste. Žestoko sam se tome usprotivio, rekao sam im da na taj način čine isto što i komunisti.
Upravo zemlje istočne i srednje Europe, postkomunističke članice EU-a, narod koji ima izbjegličko iskustvo, pokazuju najmanje empatije u ovoj humanitarnoj krizi. Zašto je to tako?
– Jutros sam gledao prilog o Slovačkoj, oni ne žele primiti izbjeglice i na sve moguće načine opravdavaju zašto ih ne žele – zbog straha, nepoznavanja njihove kulture… Prigrlili su povlastice, ali ne i obaveze Unije. Nedopustivo.
Kako je s izbjeglicama u Nizozemskoj?
– Nizozemska ima iskustvo s izbjeglicama, imali smo kolonije. Barem smo dva puta bili suočeni s velikim priljevom stanovništva, iz Indonezije i iz Surinama kada je gotovo pola države uselilo u Nizozemsku. Mi izbjeglice primamo, ne kažemo »ne«, ali uvijek postoje ljudi koji negoduju i osjećaju se ugroženima u svojim pravima zbog njihovog dolaska. Izbjeglicama se, logično, teško prilagoditi na nove okolnosti pa o tim problemima i incidentima izvještavaju mediji, no stvari se rješavaju. To je kompleksno i teško pitanje.
Primjerice, na španjolskom otoku gdje provodim nekoliko mjeseci godišnje – Menorci – ima puno muslimanskih zabrađenih žena koje Španjolcima šalju jasnu poruku da su drugačije. Uz to ne govore španjolski. S druge strane moj tamošnji vrtlar Muhamed ima tri kćeri na španjolskim fakultetima. Odličan primjer integracije.
Fundamentalna greška
Zagovornik ste ideje Europske unije. Napisali ste knjigu eseja u nas prevedenu »Kako biti Europljanin?«. Možete li odgovoriti na to naslovno pitanje u današnjem kontekstu?
– Prvi odgovor je da od toga ne treba raditi problem – svi živimo u Europi, živjeli u Nizozemskoj ili u Hrvatskoj. Čak i prije nego li ste politički i službeno poslati dio EU-a, vi ste kulturološki bili Europljani. Ideja mi je i tada bila da je istočni dio uvijek pripadao Europi. Uvijek smo čitali Ruse ili Šveđane, i dok nije bilo Unije.
Ipak, podcijenio sam jednu stvar jer nisam bio dovoljno ekonomski obrazovan. Nisam uočio gdje je fundamentalna greška. Da sam bio ekonomski potkovan, znao bih da jedna bogata zemlja sa snažnom proizvodnjom ne može imati istu monetu kao siromašna zemlja u dugovima. Tu netko ispašta. Bogate zemlje poput Njemačke i Nizozemske zarađuju velike novce na tržištu istočne Europe…
Htjeli smo Uniju po uzoru na SAD. No to nije zaživjelo.
Hoće li Europska unija opstati?
– Političari i ekonomisti naprosto moraju raščistiti s tim da na ovaj način Europska unija ne može opstati. Zemlje različitih povijesti, jezika, država umjetno su ujedinjene. Sada se pokazuje da to možda nije rješenje. Tu su i razne predrasude – pitanje suvereniteta koje se prenosi na Bruxelles… Ja sam ipak samo pisac i običan građanin koji ima svoje mišljenje, no rješenje se mora tražiti i naći na drugim instancama. Situacija ipak nije beznadežna.
Zemlja s puno lica
Putovanje na književne događaje kao što je ovaj u Zagrebu ne smatrate pravim putovanjem. Što je putovanje po Vašoj mjeri?
– Kad idem gdje želim, kada sam sam ili sa suprugom, uglavnom u vlastitoj režiji. Moram biti nevidljiv da bih se dobro osjećao. Jedini način da putujete kvalitetno jest da se koncentrirate na zemlju i ljude, a kada putujete kao pisac, morate se posvetiti drugim stvarima. Recimo, trenutno sam iznimno uočljiv, i to mi ne daje mogućnost da grad upoznajem onako kako treba. Imam i sada otvorene oči, to je već refleks putnika i promatrača. Ipak, puno bih više saznao da neobavezno šetam gradom i promatram ljude kao anoniman putnik, a ne kao pisac s pratnjom.
Kažete da je ljubav prema Španjolskoj Vaša jedina konstanta u životu – u »Skitnjama do Santiaga« ukoričili ste 15 godina putovanja tom zemljom. Što je to fatalno u Vašoj vezi?
– Španjolska je zemlja s puno lica. Ja imam svoju Španjolsku izvan podjela koje se danas događaju. Katalonci se žele separirati baš kao i Baski, inzistiraju na svom jeziku što meni stvara problem jer govorim kastiljanski. Protivnik sam katalonskog otcjepljenja, iako mi je razumljiva ta potreba nastala iz načina na koji ih je vlast tretirala. Vječno je prisutno to osuđivanje jednih i drugih, zbog čega se zemlja rasprada, a to se ne smije dogoditi.
Na Menorci, što zapravo i nije Španjolska, uglavnom sam izoliran i radim, uživam u klimi, pejzažu i atmosferi, imam tamo prijatelje, ali ne participiram baš u lokalnom životu.
Zahvaljujući izdanjima »Frakture« i »Pelaga« na hrvatskom možemo čitati više Nooteboomovih knjiga. »Fraktura« je dosad objavila Nooteboomova djela »Noću dolaze lisice«, »Skitnje do Santiaga«, »Pisma Posejdonu«, »Izgubljeni raj«, »Rituali« i »Kako biti Europljanin?«, dok je »Pelago« izdao »U planinama Nizozemske« i »Priča koja slijedi«.
Vaša knjiga kratkih priča »Noću dolaze lisice« poetska je posveta Mediteranu. Puno u njoj razmišljate o smrti. Upoznali ste mnoge kulture, naša se, čini se, ne zna nositi sa smrću.
– Moja prva knjiga poezije iz 1956. zove se »Smrt – tražeći dom« i ljudi me zbog nje smatraju mračnim i tmurnim čovjekom. Što zaista nisam. Baš mi je sinoć na tribini prišla žena da joj potpišem jednu svoju pjesmu o smrti koja se redovito antologizira iako je jako tmurna. Njoj se svidjela ta pjesma. Rekao sam da to baš i nije lijepa poruka, ali sam potpisao. Ne mogu se raspravljati s ukusima čitatelja.
Četiri ste godine proveli u katoličkoj školi s redovnicima. Iako niste praktički vjernik, u Vašim se djelima osjeća opčinjenost atmosferom i ambijentom samostana.
– Ima samostana i samostana, recimo to tako, običnih redova, i onih kontemplativnih, redovnika koji su se zavjetovali na ekstremne životne uvjete, na rigidnu disciplinu. Mene je, naravno, privlačila ova druga varijanta. Nisam tada bio dovoljno pametan da shvatim da je to u potpunoj suprotnosti s mojom prirodom. Treba znati svoje granice.
Napustio sam školu, nisam podnosio stegu, no naravno ostala je ta fascinacija životom monaha i samostanskim ozračjem.
